Prema predajama, 1. Ramazana 9. godine po Hidžri, odigrao se pohod na Tebuk.[1] Ova bitka nosi i specifičan naziv ‘Fādiha’ što znači ona koja sramoti i razotkriva, jer su se tokom nje u potpunosti razotkrili licemjeri iz Medine, kao i oni koji su kovali zavjeru protiv Poslanika, s.a.v.a.
Vojska teškoće (Džejšul-usre)
Muslimanska vojska koja je krenula na ovaj pohod nazvana je ‘Vojska teškoće’. Razloga je bilo mnogo:
- vrijeme žetve; pohod se desio baš kada su plodovi u medinskim baščama dozreli, što je bio ogroman materijalni test za muslimane.
- oskudica; krenulo je oko 30.000 ljudi, od kojih je samo 1.000 bilo konjanika. Hrana i voda su bile toliko rijetke da su, prema predajama, dvojica vojnika dijelila jednu hurmu kako bi utolili glad.
- priprema; Poslanik, s.a.v.a., je savjetovao vojnike da ponesu što više obuće zbog dugog i vrelog puta kroz pustinju.
Imam Ali, a.s., kao Poslanikov zamjenik
Dok se vojska pripremala, 82 licemjera su pod raznim izgovorima odbila krenuti, planirajući da u Poslanikovom odsustvu izazovu nerede u Medini. Znajući njihove namjere, Poslanik, s.a.v.a., je postavio Imama Alija, a.s., za svog namjesnika u gradu.
Licemjeri su tada počeli širiti zlobne glasine kako bi povrijedili Imama Alija, na što mu je Poslanik, s.a.v.a., uputio čuvene riječi koje definišu njihovu vezu: “Zar nisi zadovoljan da tvoj položaj u odnosu na mene bude kao položaj Haruna u odnosu na Musaa, s tim što poslije mene nema više poslanika?”
Zavjere i Božija zaštita
Tokom i nakon pohoda, licemjeri su dva puta pokušali izvršiti atentat, ali su oba puta osujećeni:
- Zavjera na litici; pri povratku s Tebuka, četrdeset licemjera planiralo je da preplaši Poslanikovu devu na uskom planinskom prolazu. Napunili su tikve kamenjem i bacali ih pred devu kako bi ona posrnula, a Poslanik pao u provaliju. Međutim, deva se nije ni pomakla, a Allah je sačuvao Svoga Miljenika.[2]
- Jama u Medini; licemjeri koji su ostali u gradu iskopali su duboku jamu na putu kojim je Imam Ali, a.s., trebao proći dok je išao u susret Poslaniku. Jamu su prekrili hasurama, planirajući da Imam upadne u nju kako bi ga lakše ubili. Ali, Božijom providnošću, Imamov konj je odbio preći preko hasura, čime je još jedna spletka propala.[3]
Ishod pohoda
Iako do same borbe s Bizantijcima nije došlo, pohod na Tebuk je postigao svoj cilj: demonstrirao je snagu muslimana, osigurao granice i, što je najvažnije, povukao jasnu liniju između iskrenih vjernika i onih koji su vjeru koristili samo kao masku.[4]
[1] Šifāus-sudūr, sv. 1, str. 323.
[2] Vekā’i‘uš-šuhūr, str. 158.
[3] Muntehabut-tevārīh, str. 61.
[4] Muntehabut-tevārīh, str. 60.
