Uvod

BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM

U ime Boga započinjem ovaj rad
I molim Ga, da mi pomoć pruži sad

Da ispričam istoriju čovjeka
Od postanka, pa do našeg vijeka;

I u ovom neizmjernome dobu
O čovjeku, milom Božijemu robu

Kome Allah u zadatak postavi,
Da Njegovu Riječ ljudstvu dostavi

Kur’an Časni, Islam-vjeru spasenja
K’o putokaz do Posljednjeg suđenja

Sreći trajnoj u obadva života.
Da povede ljudstvo ovog svijeta.

El-Hamdulillah

Hvala Tebi, Stvoritelju svijeta
Kad smo mi od Tvog Resula umeta

Koga posla svemu svjetu k’o rahmet
Da po njemu svako nađe selamet.

Ko ga slijedi, poslanstvo mu vjeruje,
Allah njemu svako dobro daruje.

Primit’ njega znači primiti Islam
Allahov primit’ lijepi selam:

Da pođemo pravim putem ka sreći,
To je poklon Bož’ji nama najveći

I svakome onom koga prihvati
I svoj život na put Njegov uputi,

A put Njegov jeste svijetli Islam
I posljednji Božji svijetu Kelam:

Vjerovati samo jednog Allaha
I Njegovog posljednjega Resula,

Najvećega sina arapskog roda
I pejgamber-Ademovog poroda

Muhameda sina Abdullahova,
Praunuka pejgamber-Ismailova.

Da je vječna Božja milost na njemu,
Na rod njegov i njegovom umetu!

Početak ljudskog roda

Kada Allah stvori Zemlju, nebesa
I ostala mrtva i živa tjelesa,

Pa odluči, potom, stvorit’ čovjeka,
Koji će ga obožavat dovjeka,

I na zemlji biti Njegov zastupnik
Od stvorenja sviju bit’ odabranik.

Tada stvori našeg oca Adema,
Ljepšeg od cvijeta lijepog badema.

Nadahnu mu Svoga duha iskricu
I razuma hitru munju, svjetlicu.

Odredi mu, da postane svemu car,
Snagom uma, da postane gospodar.

Mnoge dužnosti mu Allah propisa
U kojim će naći duši on spasa:

Da ibadet samo Allahu čini
I Njegovoj moći i Veličini,

Dobročinstvo svemu živom da čini,
Da daleko budu od njeg zločini,

Snagom uma da uviđa Istinu,
U istini da on nade milinu.

Takav bješe čovjek, kruna stvorova
To najljepše djelo Tvorca svjetova.

Potom Allah stvori Ademu ženu,
Majku ljudstva-Havu po imenu.

Odredi im u Džennetu On mekan,
Dok je svijeta i dok teče sav zeman:

“Uživajte sve sad Moje ni’mete,
Al’ se ovoj voćki ne primičite!”

Tada Allah reče svima melekima
I takođe isto i vatrenim džinima:

“Učinite sedždu sada Ademu,
Stvoru Mome, robu najmilijemu!”

Svi meleki Božji emer primiše
I Ademu ikram-sedždu činiše.

Samo Iblis i njegovi odbiše,
Božji emer izvršit ne htjedoše:

“Mi od vatre a od zemlje Adem je,
Vatra zemlji klanjat ne dolikuje.”

Tada Allah Iblisa je prokleo,
Džehenem mu zanavjek dosudio.

Liši Allah njega Svoje milosti
S nepokorstva i zlobne oholosti.

Tada šejtan reče: “Ja Rabir-rahim,
Šta nesrećnik sada ja da uradim?

Kad milosti liši mene rad njega,
Dozvoli mi da odvraćam ja njega

Od milosti i od puta Tvojega
Sve od danas pa do Dana sudnjega;

I porod mu dokle svijeta traje,
Da rad mene trpi razne belaje;

Da zlo čini, u nevjerstvo ulazi,
Mjesto Tebi, da on meni dolazi.”

“Neka budel-reče Allah-šejtane,
Odvrati ga ako možeš od Mene!

Ako zgriješi, Ja ću njega spasiti,
Na put pravi opet ću ga vratiti,

Samo ako primi moju pouku
Neće znati ni za kakvu on muku.

Ja ću njemu slati svoje objave
I prave mu ukazivat puteve,

Koji će ga dovoditi do sreće
Ovog svijeta, a drugoga još veće.

Oni koji samo tebe slijede,
Nek ti društvo džehenemsko to bude!

Sada Iblis ode pravo Ademu
I vesvesu u srce usadi mu,

Da on Božju zapovijed prekrši
I da, tako, prvi grijeh izvrši:

Zabranjene voćke da okusi plod
I osudi sebe na zlo i svoj rod

Adem, Hava Iblisa poslušaše,
Pa od voćke te ploda okusiše.

Allah tada na sve njih se rasrdi,
Grešnicima, njima zapovijedi:

“Iz Dženneta svi na Zemlju idite
I dušmani jedni drugim bićete!”

Strašni, snažni tad vjetrovi puhnuše
Iz Dženneta njih po Zemlji rasuše.

Roditelje naše tad rastaviše,
odvojeni neko vrijeme živješe.

Tad se oni svog grijeha sjetiše:
Pred Allahom oni se pokajaše,

“Mili Bože, grijehe nam oprosti
I povrati opet Svojoj milosti!

Dušmana smo našega poslušali,
Sami sebi zulum smo učinili.”

Bog je velik u svojem merhametu,
Sastavi ih opet na Arefatu.

Tad se Adem Allahu zahvalio
Na milosti što mu je ukazao:

“Ja i porod bićemo Ti zahvalni
i za navjek samo Tebi odani.

U nevolji tek sad vidimo svojoj
Da je naša sreća u milosti Tvojoj.”

Milosrđe Allahovo je šire
Nego prostor kud se nebo prostire,

Pa On tevbe-dovu primi Ademu
I poruku vahjom On objavi mu:

“Drugog boga znadi nema sem Mene
I jedino obožavaj ti Mene!

Od šejtana, tvog dušmana čuvaj se
Samo tada svakom dobru nadaj se!

Sve što želiš samo Mene moli ti,
Bez sumnje ću želje ti ispuniti.

Samo ako dobar nijet imadeš,
Učiniću do svog cilja da dođeš.

Milostinju dijeli, dobro čini ti
Pa ću ti ja svakim dobrom vratiti

Na svijetu ovom svaku blagodat,
A na drugom milost Svoju i Džennet

Ovu riječ ti prenesi porodu
Ako oni žele srećni da budu.”

Od Adema mnogi poteče porod
I postade, tako, ovaj ljudski rod.

Odstupanje od Božije upute

Što s’ Ademov porod više širaše
To sve manje Riječ Božju držaše.

U nevjerstvo ili u širk padoše,
Raznovrsna zla i razvrat činiše.

Sve što šejtan želi ono radiše
I grijehe velike zaradiše.

Poslanike šalje im Milostivi,
Da ih iz šejtanskih kandži izbavi:

Šita i Idrisa, Nuha, Saliha,
Huda, Ibrahima i Ismaila,

Zatim Luta, Jakuba i Jusufa,
Pa Ishaka, Ejuba i Šuajba,

Te Davuda, Musa i Sulejmana
Mnoga su im jošte bila imena,

Što im Kur’an sačuvao spomena,
Pomenuvši dvades’ i pet imena.

Osim ovih mnogo bješe jošte njih
Narodima svima Bogom poslanih.

Svi su oni jedan emer imali
I u jednu vjeru su pozivali:

Da se samo jedan Allah vjeruje,
Ništa drugo da mu s’ ne pridružuje.

U Džehennem i u Džennet takođe,
Da će s’ odgovarat za sve što prođe.

Ova vjera Islam se nazivala,
Koja Božjem putu je pozivala.

Neke pejgambere oni mučiše
Neke, opet, oni čak i ubiše.

Mnogo zla su oni njima činili,
Sa njima su svirepo postupali.

Božju Riječ malo koji primiše,
Već u razvrat tonuti nastaviše.

Oni, koji Božji poziv primiše,
Ubrzo ga opet zaboraviše,

Jer od njega šejtan ih je odvrać’o
I na zli put svoj ih je navrać’o.

Mnogoboštvo, razni razvrat zavlada,
Radi čega mnogi narod nastrada.

Narod Nuhov bi potopljen poplavom,
Dok Ad Hudov biva kažnjen olujom.

A Šuajbov, Lutov spržen iz neba
O ovome dugo pričat ne treba,

Jer bi ovo daleko nas odvelo
I od cilja mevludskoga skrenulo.

Opet Allah Svoju milost izliva,
čovječanstvu još uputa dariva.

Ne bi li se mnogoboštva spasilo
I na Božji, pravi put povratilo.

Šalje, tako, Zekeriju i Jahju
I upute šalje im On u vahju.

Ljudi opet slijediše šejtana
Svog zakletog od iskona dušmana:

Ovaj svijet iznad svega staviše,
Te im duše pohlepa razdiraše,

Teletu se zlatnom oni klanjahu,
Razvratnom se životu podavahu.

Ovaj svijet svo im srce obuze
I šejtan im tako razum oduze.

Sladostrasti, podvale i prevare
Prevršiše tada kod njih sve mjere.

Na Allaha nisu ni pomišljali
“Već da bi, što više zlata zgrnuli.”

Od Milosnog sada dolazi im Isa,
Da ih spasi on prokletog Iblisa.

Kao i prethodni, progonjen je i Isa.
Mada im je ukazivao put spasa.

Jevreji ga optužuju za prevrat
I klevete mnoge vežu mu o vrat.

Od vladara za njeg traže oni smrt
I osuda pade: “Raspet ga na krst!”

Al’ ne biva uvjek ljudi što hoće,
Jer granica ne bi bilo im zloće.

Svemogući Allah ga je spasio
I lik njegov na Judu je stavio

Izdajicu što ga vlasti prijavi
I klevete mnoge na njeg navali.

I Juda je smrt na krstu ispio
Ono što je bio Isa’u pripremio.

Dobro znadi sve drugome što želiš,
Daće Allah, da ti to sam doživiš.

Kada Isa vide šta mu spremaju
I smrt da mu dušmani pripremaju,

Pozva društvo, Bož’ji vahj im izusti,
Što mu Allah objavi iz milosti:

Sve što htjedoh ne stigoh vam kazati,
Jer ubrzo od vas ću se rastati.

Ali, Allah neće vas napustiti
I prokletom šejtanu prepustiti.

Poslije mene doći će vam Blaženi
Biće poznat po imenu Hvaljeni

Moje djelo on će vam nastaviti,
Vjeru Islam on će vam krunisati.

On od sebe ništa neće govorit,
Sve što kaže od Boga će njemu bit.

Njegov poziv, Božji poziv posljednji,
Biće svima narodima na Zemlji.

Ko spasenje želi nek mu pristupi
I njegovu nauku neka prihvati.

On je kruna svjeta, pečat nebijja
To još htjedoh reći vama sada jа.

Kako Isa nesta osta nejasno,
O tome je različito kazano.

Stanje hrišćana poslije Isa'a a.s.

Dok Jevreji Isa’a zlostavljaše,
Pristaše ga Božjim sinom nazvaše,

Pa ga, potom, i s Bogom uravnaše,
Božanske mu sifate pridjenuše.

Isaovu majku, hazreti Merjemu
Božjom majkom tad nazvaše po njemu

Duh nekaki treći bog im postade
A svetaca veliki broj nastade.

Svetačke sad oni slike pravahu,
Slikama se mnogobrojnim klanjahu.

I preko njih svece sve dozivahu.
Mnogoboštvu ponovo se vraćahu.

Jedni vako, drugi drukče shvatiše
Isaovu nauku iskriviše.

Mnogobrojne sekte tako nastaše
I istinsku vjeru preinačiše.

Opet tama pokri Božju istinu
Nikog ne bi, da joj znade suštinu.

Osim ovog i druga zla vladahu,
Zulum, zloba na prestolu bijahu.

Nema mjesta o tom dugo pričati,
Ovu priču zato treba skratiti.

Tako bješe u hrišćanskom svijetu
Isaovom, Resulovom umetu.

Ostali paganski svijet

Drugi svijet odavno već tonaše,
U mraku se mnogoboštva davljaše.

Gospodari jedni, drugi robovi,
Što življahu kao pravi skotovi.

Vapaji se na sve strane čujahu:
“Aman, pravdo, kad ćeš doći?” vikahu

Strašni razvrat i nemoral vladahu
Te narode užasno razdirahu.

Nije lako nabrojati sav razvrat,
Što im Iblis vez’o bijaše o vrat.

U nevolje mnoge bjehu upali
U što Iblis nesrećnike strovali.

Mili Bože, od šejtana nas spasi,
Da nam svjetlost u srcima ne gasi.

Što otkriva nama pravi hidajet
Put spasenja, oba svjeta selamet.

Stanje u predislamskoj Arabiji

U Arapa stanje bješe još teže,
Da se lako opisati ne može.

Svaka kuća imadaše idola:
Lat, Uzata, Hubela i Naila,

Kusam, Isaf i Menat ih još zvahu,
Božanstva im to velika bijahu.

Osim ovih još trista ih bijaše
Kojima se Arabija klanjaše.

Njima Kabu-Bejtullah-napuniše,
Tako oni Božji hram okaljaše.

Čudovišnih životinja likovi
Nesrećnika ovih bjehu bogovi.

Likove im u drvetu rezaše
I još razne žrtve im prinosiše.

Poganluci mnogobrojni vladaše,
Kojima se Arapi podavaše.

Jedni drugim ljudi vuci bijahu,
Krv i pljačku kao zakon imahu.

Od osvete krvne oni stradahu,
Međusobno tako se zatirahu.

Mnogobrojni ljudi bjehu robovi,
Što ih robljem učiniše dugovi.

Za vlasnike oni stvari bijahu
I k’o stvari oni ih prodavahu.

Običaji mnogi strašni vladahu,
Pa i živu djecu zakopavahu.

Gnusni razvrat i nemoral vladahu
Kojima se Arapi podavahu.

Džahilijet i divljaštvo vladaše
Naukom se bavit sramno bijaše.

S’ malo riječi kazati se ne može
U što svijet taj poganski tonaše.

Nužnost dolaska Objave

Mada Allah pokloni um čovjeku,
On je pad’o u kaljugu duboku.

Pravi put je stalno zaboravljao
U nemoral i zlo svako srljao.

Šejtan ga je u zlo gur’o vavijek,
Ne davši mu da prihvati duši lijek.

Za istine slijepim ga činio, A grijehe lijepim pričinio.

Kada tama neznaboštva pokri sve
Zemlje ove ojađene svjetove,

Milost Božja sad se opet dokaza
I još jednom staze spasa ukaza

Ljudstvu jadnom posrnulom u svo zlo
Iz koga se izbaviti nije moglo.

U milosti Svojoj Allah odluči,
Da još jednom Ademov rod iskuči,

Iz šejtanskih kandži, da ga izbavi,
Na put pravi, da ga opet postavi,

Te još jednom Milostivi izasla
Svog Habiba, Svog posljednjeg Resula

Da prek njeg Svoju Riječ dovrši,
Niz resula, da sa njime završi.

Taj put pravi vjera bijaše Islam,
Sreća ovog, onog svjeta – Esselam

On je Islam od prvoga čovjeka
Slao ljudstvu k’o putokaz dovjeka,

Jer je Allah obećao Ademu
Na put pravi, da izvodi porod mu.

Šeriat je samo njegov mjenjao,
Po zrelosti ljudstva dopunjavao.

Al’ kad ljudstvo opet pade u bezdan
Još jednom mu Allah posla Svoj derman

Svog Resula i posljednju Riječ-Kur’an
Svjetlost trajnu sve dok dođe Sudnji dan

Koja će mu zablude razgoniti
I istine staze ukazivati.

Zakon sreće i napretka to je znaj
Zato, brate, njega dobro upoznaj!

Milost Božja u njemu se izlila,
Riječ Božja njime se završila.

Ko ga sluša biće srećan zanavjek,
Jer će ljudi u njem naći svaki lijek

I za dušu i za život na svijetu
I blaženstvo vječno na ahiretu

Ko god pode ovim putem spašen je,
A ko skrene za vječnost izgubljen je.

Rođenje Muhameda, s.a.v.a.

Milostivi Bože, Ti mi pomoć daj
Ispričati ovaj vel’ki događaj

Dan rođenja najvećeg Pejgambera
Ovog niza najkrupnijeg bisera

Za koga si, Uzvišeni, rekao
“Da nije tebe ne bih svijet stvorio”,

“Poslah tebe kao milost svijetu”,
Narodima a i svakome miletu,

Da objaviš Moju Riječ, din-Islam
I ispuniš Moju volju potamam,

Širom svijeta da razneseš njegov plam
Kroza nj želim spasa ljudstvu Ja da dam

Kaže Allah u Kur’anu mudrom Svom
I na znanje stavlja svjetu čitavom,

Da na ovom putu svakom leži spas
Kogod misli na posljednji Sudnji čas.

Ismaila pejgambera, unuku
Dade Allah ovu sreću veliku:

Da mu Riječ primi, potom raznese
I u svaki kutak Zemlje ponese,

Da mu djelo bljesne širom svijeta
Ko nebeska zvjezda zvana kometa

I ko Sunce, koje nema zalaska
Svjetlost sipa, toplotu bez prestanka

Koja život, radost svakom uliva
I blaženstva vječnu kuću dariva

Onom ko ga u svoje srce usadi,
Zavoli ga, dobrim djelom potvrdi.

Blago onom koji njega upozna
I ko mu se cijelim srcem odazva.

Taj velikan kome ravna ne bješe
Abdullaha i Amine sin bješe.

Pripad’o je Kurejšija plemenu
I najboljoj porodici Hašimu.

‘Amul-fil’ – Godina začeća Muhameda, s.a.v.a.

Prije nego mubarek se rodio,
Jedan čudan događaj se desio:

Kralj Jemena, Ebreha tad navali
Da Bejtullah-Božju kuću zapali

Da on Mekku pod vlast svoju podvrgne
U verige ropstva sve on da vrgne.

Al’ kad Mekki primak’o se bješe on
Na koljena svoja pade njegov slon.

Pa ni stopu on naprijed ne pođe
Dokle jato ebabila ne dođe.

Tada ptice kamenčiće baciše
Ebrehinu vojsku svu uništiše.

Taj događaj krupno nešto predskaza
U Mekki se to uskoro pokaza:

Amina tad hamila je postala,
Da će rodit uskoro je saznala.

Pred porodaj mnogo čuda vidjela
O čemu je sama ona pričala.

Kad bi sve to redom mi kazivali,
Od cilja bi svoga se udaljili.

Rođenje

Noč bliješti, Mjesec zlato prosipa,
Povjetarac ružin miris rasipa;

Pa i cvrčak ili slavuj te noći,
Izljevahu ôde Božjoj Svemoći.

Sve radosno pjesmu pjeva te noći
K’o da znaše, da će vel’ki car doći.

Primak’o se čas dolaska posljednjeg
Milog roba, Poslanika Božijeg.

Stoj vrijeme, čekaj malo, ne bježi,
Istorija ovaj časak bilježi.

Prvi zraci zore sad se javljaju,
Zadnji časi tami otkucavaju.

Noć se sada diže i rasplinjuje,
Nova zora sreće svijet miluje.

Mrak će nestat zablude će navjek proć
Istine će sunce sada svjetu doć’,

Danak viri, zora drhće radosno,
Jer se rada majci čedo milosno.

Za rod ljudski presudan je ovaj čas,
Jer sa njime dolazi sad Božji spas

Ljudskom rodu što grcaše u bjedi,
Za mračnjaštvom svjetlo sada slijedi,

Razgoni ga, u nepovrat progoni,
Neće s’ vratit više dani žalosni.

(Ustajanje)

Ustanimo, ikramom dočekati
Sunce vjere, što će se sad roditi!

Časak dođe, Amina se zan’jela,
Bez bolova već je sina imala.

Ovo čudo najveće bi od sviju,
Što prođoše ispred njenih očiju.

I rodi se najveći sin svijeta
Što će donijet’ božanskog mu svijetla,

Da rastjera guste tame nedaća,
Mnogobrojnih ljudskog roda nesreća.

Toga jutra dva se sunca rodiše
I na nebu i na Zemlji zasjaše.

Oni svjetlit’ nikad neće prestati,
Toplotom će cio svijet grijati.

Srećna majka postala je Amina,
Jer podari ljudskom rodu svog sina.

Najčasnijeg od kada svijet postoji,
Pa do časa kada dođe Dan sudnji.

To bijaše milo sunce zemaljsko
Što zasjeni ono gore nebesko.

Selam alejk, miljeniče, Milosnog,
Merhaba ej, spasu ljudstva čitavog!

Zora sreće svjetu s tobom nastade,
Krivovjerstva mrak sa tobom nestade.

Sunce sreće svjetu sad će da zasja,
Jer će Kur’an da mu side, Riječ Bož’ja

Da povede čovječanstvo ka sreći
Oba svijeta, što je ni’met najveći.

Merhaba ej, srećo roda ljudskoga,
Jer mu milost dođe Milostivoga.

Sretni časak kada ga je rodila
Dogodi se dvadesetog aprila

Po Isau srećne godine ove
Pet stotina sedamdeset i prve.

Abdul-Muttalib, njegov djed ga primio,
U Bejtullah pravo ga je odnio,

Da unuku lijepo ime nadjene,
Da mu bude ponos cjele rodbine.

Muhammed je djed mu ime nadjeno
Da mu bude zanavijek hvaljeno.

Od mašrika do magriba slavljeno
Na svijetu ovom cjelom cijenjeno.

Potom slavlje veliko je održ’o
I akiku nad malim obavio.

Kad se rodi on mubarek pred zoru
Zora sreće svanu svemu svemiru.

Da se spasi dade Allah sad zgodu
Svemu ljudstvu – Ademovom porodu.

Carstvo mraka sa njime će nestati
Istine će svjetlost sa njim zasjati.

I meleki jedan drugom čestita:
“Mubarek ti najsrećni čas svijeta!

Predugo je Ademov rod patio,
Što j’ šejtana, svog dušmana sl’jedio.

Sada opet pade rahmet na svijet
Poslanik mu Bož’ji dođe Muhammed.

Njemu samo Allah snagu će dati
Šejtana će prokletog savladati.

Ljudski rod će putem spasa povesti
I do sreće oba svjeta dovesti.

Islam-vjeru on će opet uzdići
Na dostojne visine je podići.

Blago onom koji primi njegov put
Taj će biti svakom srećom obasut.”

I nebesa od glasova brujahu,
Meleki mu hošgeldiju šiljahu:

“Dobro došo, kruno, Božjeg rahmeta,
Merhaba ej, srećo tvoga umetal

Selam alejk, putovođo, ka sreći,
Merhaba ej ti si čovjek najveći!

Dobro došo, nosioče svjetlosti,
I posljednje ljudstvu Božje milosti!

Merhaba ej, rahmeten lil-alemin,
Merhaba ti, ej Muhamed el-Emin!

Ti češ radost ljudskom rodu donijet,
Ti ćeš njemu Božju Riječ prenijet.

U kojoj će vječna svjetlost blistati
Put istine svakom rasvetljavati.

Blago onom ovim putem ko pođe
Do najveće sreće on će da dođe.

Dobro došo, riznica si ti znanja
Tog najvećeg na svijetu imanja!

Znaj, da znanje dovodi do spoznaje
Tvorca svijeta, te jedine Istine.

Merhaba ej tadžel-murselin
Sallū ‘alejhi ve ālihi edžme‘īn!

Sallū ‘alejhi ve sellim teslīmā
Hattā tenālu dženneten ve ne‘īmā!

Donosite na Resula salavat
Vas će Allah iz nevolja izbavljat!

Ovdje može, da se uči i neka ilahija kao ‘Es-Subhu bedā’ ili ‘Džud bi lutfik’. A u nastavku ćemo navesti tekst obje ilahije.

وَ اللَّیْلُ دَجَی مِنْ وَفْرَتِهِ	اَلصُّبْحُ بَدَا مِنْ طَلْعَتِهِ
أَهْدَى السُّبُلَا لِدَلَالَتِهِ	فَاقَ الرُّسُلَا فَضْلًا وَ عُلَا
هَادِي الْأُمَمِ لِشَرِيعَتِهِ	كَنْزُ الْكَرِمِ مُوْلَی النِّعَمِ
كُلُّ الْعَرَبِ فِي خِدْمَتِهِ	أَذْكَى النَّسَبِ أَعْلَى الْحَسَبِ
شُقَّ الْقَمَرُ بِإِشَارَتِهِ	سَعَتِ الشَّجَرُ نَطَقَ الْحَجَرُ
وَ الرَّبُّ دَعَاهُ لِحَضْرَتِهِ	جِبْرِيلُ أَتَى لَيْلَةَ أَسْرَى
عَمَّا سَلَفَا مِنْ أُمَّتِهِ	نَالَ الشَّرَفَا وَ اللهُ عَفَا
فَالعِزُّ لَنَا لِإِجَابَتِهِ [1]	فَمُحَمَّدُنَا هُوَ سَيِّدُنَا

---

مُفْلِسٌ بِالصِّدْقِ يَأْتِي عِنْدَ بَابِكَ يَا جَلِيلُ	جُدْ بِلُطْفٍ يَا إِلٰهِي مَنْ لَهُ زَادٌ قَلِيلٌ
إِنَّهُ شَخْصٌ غَرِيبٌ مُذْنِبٌ عَبْدٌ ذَلِيلُ	ذَنْبُهُ ذَنْبٌ عَظِيمٌ فَاغْفِرِ الذَّنْبَ الْعَظِيمَ
مِنْكَ إِحْسَانٌ وَ فَضْلٌ بَعْدَ إِعْطَاءِ الْجَزِيلِ	مِنْهُ عِصْيَانٌ وَ نِسْيَانٌ وَ سَهْوٌ بَعْدَ سَهْوٍ
فَاعْفُ عَنِّي كُلَّ ذَنْبٍ وَ اصْفَحِ الصَّفْحَ الْجَمِيلَ	قَالَ يَا رَبِّ ذُنُوبِي مِثْلُ رَمْلٍ لَا يُعَدُّ
سُوءُ أَعْمَالِي كَثِيرٌ زَادُ طَاعَاتِي قَلِيلُ	كَيْفَ حَالِي يَا إِلٰهِي لَيْسَ لِي خَيْرُ الْعَمَلِ
إِنَّ لِي قَلْبًا سَقِيمًا أَنْتَ مَنْ يَشْفِي الْعَلِيلَ	عَافِنِي مِنْ كُلِّ دَاءٍ وَ اقْضِ عَنِّي حَاجَتِي
قُلْتِ كُونِي نَارُ كُونِي أَنْتِ فِي حَقِّ الْخَلِيلِ	قُلْ لِنَارِي ابْرُدِي يَا رَبِّ فِي حَقِّي كَمَا
أَنْتَ رَبِّي أَنْتَ حَسْبِي أَنْتَ لِي نِعْمَ الْوَكِيلُ	أَنْتَ شَافِي أَنْتَ كَافِي فِي مُهِمَّاتِ الْأُمُورِ
أَعْطِنِي مَا فِي ضَمِيرِي دُلَّنِي خَيْرَ الدَّلِيلِ	رَبِّ هَبْ لِي كَنْزَ فَضْلٍ أَنْتَ وَهَّابٌ كَرِيمٌ
رَبَّنَا أَنْتَ قَاضِي وَ الْمُنَادِي جِبْرَئِيلُ [2]	هَبْ لَنَا مُلْكًا كَبِيرًا نَجِّنَا مِمَّا نَخَافُ

Muhammed, s.a.v.a., na selu

Prije nego Muhamed se rodio
Abdullah mu, otac je preselio.

Po rođenju djed je brigu primio,
Da bi dječak što bolje se razvio:

Poslao ga, posle kraćeg vremena
Kod Halime, iz Benu Sa’d plemena,

Što življaše u zelenoj oazi
Gdje potoka mnogih žubor prolazi,

I livade šarene se sterahu
I cvijeća mirisi se širahu,

Gdje vesele ptice pjesme pjevahu
A pčelice cvijeće milovahu.

Palmovici mirisom mirisahu,
Blagodati Božje sobom nosahu.

Nije lahko opisati ljepote
Te oaze, Božjeg djela krasote.

Halima ga, pomajka zavoljela
I na srcu svome ga privijala.

U naručju Šejma ga je nosila
Tetošila i pjesme mu pjevala.

A kada je Muhammed odrastao
S čobanima tamo ovce čuvao.

Dječje igre sa njima je igrao,
Ljepotama prirode se divio.

Sve vršnjake rastom je premašio
Tako se je lijepo on razvio.

Kao palma zdrav i čio rastaše,
Da će svijet natkrilit izgledaše.

Hlad mu pružit protu pakla plamena
I slatki plod što ga daje Istina.

Ljepote mu nadaleko ne bješe,
Nije lahko, da se to sad opiše.

Kad je bio u četvrtoj godini
Jedno čudo sa njime se dogodi:

Podaleko s’ čobanima kad bješe
U bijelom dva čovjeka izbiše.

Uzeše ga i podalje odn’ješe
I mubarek prsi mu otvoriše,

Iz prsiju srce mu izvadiše
I bijelim nečim mu ga opraše.

Opet srce na mjesto mu vratiše
A prsi mu ponovo zatvoriše.

Na njima mu traga nije ostalo,
K’o da ništa nije se dogodilo.

Među pleća pečat mu udariše,
Poslanstva mu biljeg taj ostaviše.

Potom ljudi odjedanput nestaše,
Šta bi od njih čobani ne vidješe.

Kad čobani Halimi to kazaše
Time oni mnogo je uplašiše.

Uze ona odmah tad Muhammeda
I u Mekku odnese ga kod djeda

Da mu s’ ne bi još nešto dogodilo
Što bi njeno srce ucvijelilo,

Pa i djeda Abdul-Muttaliba
Što prežalit ne bi mogla do groba.

Halima ga miloj majci predade
Iz očiju grozne suze lit stade:

“Zavoljeh ga, reče, onog časa ja,
Kad ga primih, ko da sam ga rodila,

Jer od kako u kuću mi on uđe
Berićet mi mnogi od tada naide.”

Abdul-Mutallibova oporuka

Abdul-Muttalib na samrti skupio
Sve sinove i ovo im rekao:

“Sada ću vam nešto reći, slušajte,
Muhammeda kao oči čuvajte!

Pri njemu sam mog’o nešto opazit,
Što kazuje, da će velik čovjek bit:

Hašimija ponos, čast Arabije,
Pa i više nešto u njem se krije.”

Ebu Talib ocu svom se zakle tad:
“O njemu ću ja preuzet brigu sad.

Ja ga neću napustiti nikada
Sve od sada, pa do dana zadnjega.”

Ebu Talib svoju riječ održa
Cjelog vjeka Muhammeda on čuva.

Dječački život u gradu

Šesta kad mu ispuni se godina
I majka mu tad preseli Amina.

K’o siroče dječak tad je rastao
I ovce je s čobanima čuvao.

Nije bio škola te nije učio.
Mudrost Bož’ja pa nepismen ostao.

Lijepa ga mnoga svojstva krasiše
Da i žene za njega govoriše:

“I mrtvoj mu blago majci Amini,
Kad ovakvog divnog sina ostavi!”

Kad je stig’o u dvanaestu godinu
Amidža ga vodi u trgovinu.

U Siriji, kod Busre kad stigoše,
S kaluderom jednim tu se vidješe.

Ime bješe kaluđeru Behira,
On biješe starješina manastira.

Kad Behira Muhammeda pogleda,
On poslanstva na njem znake ugleda.

Tada on je amidžu mu pozvao
I nasamo ove riječi rekao:

“Ovo dijete nemoj dalje voditi,
Već ga kući odmah daj povratiti!

Jer, jevreji nešto na njem da vide
Ti to dijete nikad više ne vidje.”

Ebu Talib k srcu riječi primio
S Muhammedom odmah se povratio.

On je, potom, Muhammeda štitio
Ko zjenicu svoga oka čuvao.

Takav osta Ebu Talib do groba
Kod njega se to kasnije oproba

Kada Kur’an Pejgamberu bi nuzul
I kad posta Milostivog on resul.

Muhamed, s.a.v.a., kao zreo mladić

Kad Muhammed do buluga doraste
Ebu Talib svud ga vodi uza se.

Muhammed je svašta tada vidio
I grozota mnogih je se nagled’o.

Dok se jedni kumirima klanjaše
I žrtve im gnusne prinosiše,

U nemoral strašni, drugi srljaše,
Vino, kocka, razvrat kolo igraše.

Jedni janjad drugi vuci bijaše
Jači slabe kao vuci trgaše;

Pa i živu žensku djecu kopaše
Okrutna im tako srca bijaše.

Strašnih stvari još je mnogo bivalo
I njegovo čisto srce paralo.

Kad bi zulum prema nekom vidio
U pomoć bi slabome pohitio.

Zulumčaru teški ukor izrek’o
A slabome pomoć bi ukazao.

Pravdu on bi uvjek zaštićivao
A nepravdu strogo osuđivao.

Još ko dječak on bijaše nadaren
Pravednošću i mudrošću ozaren.

Kada negdje neki spor se pojavi,
Reklo bi se: “Muhammeda pozovi!”

U nevolji svakoj bješe on “mubin”
Prozvaše ga zato oni “El-Emin”

“Pouzdani i pravedni” Muhammed
Jer mu s’ usta pravda teče kao med.

Učešće na opravci Kabe

U to vrijeme Kabu popravljaše,
Zbog ‘Hadžerul-esveda’ se svađaše.

Svako pleme željelo je počasti
Crni kamen na mjesto da postavi.

Međ’ plemena krv zamalo poteče
Kom pripada na to pravo najpreče.

U tom času Muhammed tu dolazi
Iz svih grla radosni glas izlazi:

“Evo sreće, evo nam ga, El-Emin
Šta on kaže za nas biće sveti čin. ”

Tad Muhammed reče svim šejhovima
Čaršaf jedan da razapnu pred njima,

Svaki od njih da za čaršaf prihvati,
A on kamen da na čaršaf postavi.

Poglavice tako i učiniše
Sveti kamen do mjesta podigoše.

Tad Muhammed sam je kamen uzeo
I na svoje mjesto ga položio.

Svi su tako ‘sveti kamen“ podigli,
Podjednako svoje pravo postigli.

Zadovoljni, zadivljeni odoše
I mladića ovog mudrost raznješe.

Ime mu se raznese na daleko
Jednog dana ono će bit’ veliko.

Muhammedova ženidba

Čast i ugled sve mu više rastaše,
Jer vrline mnoge njega krasiše,

Koje do tad niko nije imao
Rad’ toga mu svako čast odavao.

Ko trgovac vrlo pošten je bio
I ko takav daleko se pročuo.

Tad bogata Hatidža ga pozvala
I za ženu ruku mu ponudila.

Muhammed je ponudu joj primio
I njome se, on tada oženio,

Jer Hatidža bijaše plemenita,
Dobre ćudi, lijepa tabiata.

Godina on tad imaše dvadespet
A Hatidža, udovica četerest.

Srećne dane sa njom je proživio,
Muške, ženske djece sa njom imao.

Sve što želi to je mogo imati,
U bogatstvu ovosvjetskom plivati.

Razmišljanje

Ali sreća u tom za njeg ne bješe,
Da bogatstva nagomila što više.

To životni cilj bijaše drugima,
Što neznahu nešto bolje da ima.

Dušu čistu njegovu je tištalo,
Što je ljudstvo u zlo veliko tonulo.

Zato poče on grad Mekku ostavljat,
Povlačit se, u samoću se sklanjat.

Izvan grada često je izlazio
I prirodu, knjigu tajni gledao.

Na sve strane on je tada vidio
Sklad i smisao, tako sve uzvišeno.

Svemogućeg Sveznanjem sve stvoreno
Neizmernom ljepotom ukrašeno.

Divno nebo, ukrašeno zvijezdama
Privlači ga te razmišlja o njima.

Mrav vrijedni, pčela, listić i cvijet
Svako za se divne harmonije svijet.

Veličanstven on poredak svud vidi
Do saznanja bivstva Božjeg što vodi.

Te ljepote i krasote prirode
Muhameda do saznanja dovede,

Da od sebe samo nije to postalo,
Već da jedne Svemoći je to djelo.

Boravak na Hiri

Sve stariji što je on postajao,
To sve veći nemir mu se javljao.

Duša mu se plemenita uzburka
U samoći tražio joj lijeka.

Od Mekke se većma udaljivao
I na brdo Hira je izlazio.

Tu pećina jedna divna bijaše,
Kod nje čase mnoge on provodiše,

Razmišljajuć, Tvorca svjeta moleći,
Da bol duše njegove izliječi:

Molio ga, da mu razum osvjetli,
Da mu znanje spoznati Ga podjeli,

Da mu dušu uzburkanu umiri,
Da mu vidik pred očima proširi,

Da uvidi što jasnije Istinu
Svemoguću, Sveznajuću – Jedinu,

Jer tome ga uči knjiga prirode,
Da to zdanje svoga Tvorca imade.

Duboko je o svemu tom mislio,
Do saznanja pravog doći čeznuo.

I Mekku je gledo tamom pokritu
I u širka mnogih jada survatu.

S drugim svijetom isto stanje bijaše
što mu dušu većma još razdiraše.

Jedan samo bolu lijek nahodi
U mislima, da on dane provodi.

Prva objava – vahj

U mjesecu Ramazanu to bješ
 Četerestu godinu tad imaše.

Kod Hire je ko ranije sjedio
U ibadet i u misli ronio.

Allaha je često on tu molio
Tvorca Vječnog što je svemir stvorio:

“O Ti, Koji divni svemir taj stvori,
Koj’ sve vidiš i znaš koga šta mori.

Izliječi duše moje bol, nemir
Spoznaju mi pokloni i duši mir!

Sve što vidim preko dana i noći
Jeste dokaz beskrajne Ti Svemoći,

Jeste dokaz, da ti nužno postdiš,
Da sve znadeš, da sve pratiš i motriš.

Bajno cvijeće ili pčele vrijedne
Jesu djelo Tvoje Moći Jedine.

Mjesec, Sunce, sva tjelesa nebesna
Svemoći su Tvoja djela čudesna.

Svemu tome jedino si Tvorac Ti,
Svak to vidi, koji znade misliti,

Ali, Biće Tvoje jasno spoznati
Želja mi je, Ti je mo’š utoliti!

Malo klonu, izgledaše da zaspa
Iznenada pred njim nešto tad zasja.

Jaki bljesak tada ga je trgao,
Kad pred njime divni mladić stajao.

Na svijetu nema toga pjesnika,
Da bi mog’o opisati mu lika.

Sav u bijelom, a lice mu sijaše
Ko da sunce u obrazu imaše.

Tada mladić izgovori riječi:
“Muhammede, podučavaj i uči!”

Allah ti je tvoje dove primio
Da si iskren prijatelj Mu vidio.

Džebrail taj divni mladić bijaše,
Što mu prve Božje riječi javljaše.

Ne znam učit – odgovori Muhammed,
Jer nepismen ostao sam vaj, meded.

“Uči u ime Gospodara tvojega,
Ko j’ od zemlje stvorio je čovjeka!”

Vasionu, sve svjetove stvori On,
Sve što vidiš i ne vidiš stvori On.

“Uči i znaj, da je Allah plemenit,
Sve što ne znaš On će tebe naučit.”

“Ikre bismi…” sura tad mu bi nuzul
I Muhammed posta Božiji resul.

Donosite vi na njega salavat.
Iz nevolje vas će Allah izbavljat.

Posle prvih pet ajeta sure te
Odmah Džibril, Božji melek nestade.

Mnogo tada on potresen bijaše
I od nekog straha sav on drhtaše.

Tada glas sve nekakav čujaše:
“Ti si Božji Resul”, neko vikaše.

Žureći se, kući se povratio,
Čim je stigo u postelju legao:

Zemmilūnī! – pokrijte me, on reče
I pokriven malo vakta proteče.

Do postelje Hatidža je sjedila,
Zabrinuta, rosne suze je lila.

Svakojake misli crne imala
I za njega mnogo se je prepala:

Šta mu se to tako strašno desilo,
Šta li ga je u postelju bacilo?

Kada se je malo po tom smirio,
Jorgan mače, na postelju je sjeo.

Hatidži je tada sve ispričao
Toga dana što je on doživio.

“Zaista si ti Allahov poslanik,
Ti si njegov odabrani miljenik.

Ničega se nemoj stoga bojati,
Jer ti srce prepuno je milosti.

Sirotinju voliš ti i pomažeš,
Samo dobru stog se nadati možeš.

Sada idem do Vereke što brže,
On je učen, da ja čujem šta kaže.”

Kad Hatidža sve ispriča Vereki
On joj reče: “To su Božji meleki.

Divan mladić Džebrail je to bio
Musa-pejgamberu on je dolazio.

Da će doći i Tevrat je rekao
On je, sretnik, tu deredžu stekao.

Bez sumnje je za resula odabran,
Potrebno je da sad bude istrajan.

Kada počne pravoj vjeri pozivat
Pagani će žestoko ga proganjat,

Jer poslanik Božji nije nijedan
Do sad doš’o a da nije zlostavljan.

Laž i ludost oni će mu pridenut,
Ako mogu oni će ga i smaknut.

Starac već sam, oronuo, bolestan
Teško da ću to doživjet žalostan.

Ako Bog da pa te dane doživim
Pomoći ću njega svojim bićem svim.”

Kad Hatidža ove riječi ispriča
Mužu svome, to mu radost uveća.

On je od sad iščekivo Božji glas,
Sreću svoju, cjelog ljudstva pravi spas.

Prekid vahja – objave

Nakon toga neko vrijeme prođe
Da, Džebrail Muhammedu ne dođe.

Zbog toga se bio ožalostio,
Da ga Allah nije već napustio.

U plašt svoj se stalno zamotavao,
Sklanjao se i teško tugovao.

U postelju često je on padao
Ko od teške boljke da je bolov’o.

Poboja se, da to bješe vizija,
Da to nije pejgamberska misija.

Al’ bi uvjek sa visine čuo glas:
“Ti si Resul, ti si cjelog sv’jeta spas.”

Sad ibadet pojačano, on čini,
Zadovoljstvo jedino mu to čini.

U Allaha nije nadu izgubio
I stalno je novi vahj on čekao.

Pozivanje u vjeru

Ona svjetlost na Hiri mu što zasja
Ponovo ga tužnog sada obasja.

“Mudessir” mu sura tada dolazi,
Iz srca mu sumnja sada odlazi:

O čovječe, što se u plašt zavijaš,
Ustaj sada, da Istini pozivaš!

Da vjeruješ samo jednog Allaha,
Da se čuvaš od svakijeh grijeha!

Druga sura tako mu je počela
I srce mu tužno razveselila.

On ustade pravoj vjeri poziva
I Hatidža prva mu se odazva.

Drugi prima pravu vjeru Alija,
Zatim Ebu Bekir, gradski sudija.

Tri godine tajno vjeri poziva
I trideset muslimana, dobiva.

Od robova do uglednih građana
Posta jedna mala, vjerska skupina.

Od Allaha sad mu emer dolazi
Sa Istinom, da on javno izlazi.

S vjerom Božjom sad on javno istupa
Ali teško vrijeme tek sad nastupa:

Mušrici se protiv njeg urotiše
Proganjat ga oni sada počeše.

Klevete mu i uvrede nanose
Svim silama oni njemu prkose.

Muslimane mnoge oni mučiše
Kao žrtve neki od njih padoše.

Ali vjeru čistu ne ostaviše,
Krivovjerstvu više se ne vratiše.

S dana u dan Muhammeda progone
I ezijet mnogo oni ga čine.

Kad njihove idole on napade,
Skoro cjela Mekka na njeg ustade.

Ebu Talib, amidža ga štitio,
Jer on junak usto moćan je bio.

Vlastela se sada njemu obrati
Čudnovatu trampu tad mu ponudi,

Da im preda Muhammeda a za njeg
Da mu dadu svog mladića najboljeg.

Ebu Talib prezrivo se nasmija:
“Sve se bojim ujesti će vas zmija.

Nudite mi sina vašeg da hranim,
A da smrti sina svoga ustupim.”

Mušrici mu tada zaprijetiše,
Da prekine il’ će jada bit’ više.

Ebu Talib Muhammedu to reče
A Pjegamber njemu tada izreče:

“Kada bi mi Sunce, mjesec davali
Od Istine ne bi me odvratili.

Zapovijed Bož’ja za me je preča,
Pa i kad bih poginuo od mača.

Ja sam dužan Istini ih pozvati,
Sa očiju koprenu im skinuti,

Što im brani put spasenja vidjeti
I Allaha Jedinoga spoznati.

Ja sam dužan emer Božji kazati,
Od idola i zala ih spasiti.

Ja sam dužan Bož’ju Riječ objavit,
Zagubljenu vjeru Islam obnovit.”

Kroz suze je ove rječi izrek’o,
Jer pomisli, da mu j’ pomoć odreko.

Ebu Talib, kada ovo je čuo
On je tada Muhammedu rekao:

“Kad je tako ti se nemoj bojati,
Dok sam živ ja te neću ostaviti.

Ti u pravu vjeru dalje pozivaj,
Zapovjedi Bož’joj se odazivaj!”

Utbe izaslanik mušrika

Sad Pejgamber Božji emer nastavlja
Svakim danom novi muslim se javlja.

U Kabu je često on odlazio
i prisutnim Kur’an je tumačio;

Vjere prave svijetlost je on širio,
U krilo joj mušrike pozivao.

Mušrici se mnogo sad zabrinuše,
Jer im broj se sve više smanjivaše.

Novi korak oni preduzimaju,
Pa mu šalju Utbu ibni Rebiu,

Da ponudi njemu vlast on i carstvo
I najveće što imahu bogatstvo,

Samo da im idole on ostavi
I poredak stari im ne skrnavi.

Pejgamber mu “Ha-mim” suru izuči,
Veličinu Bož’je Riječi predoči,

Objavljene razumnima ljudima
Radost vjernih, opomenu živima.

Božje riječi Rebiu poraziše,
Ne izusti ni riječi on više.

Paganima nazad se je vratio,
Što je čuo sve im je ispričao:

“Ja čuh riječi što na zemlju do sada
Nit su pale, nit će pasti ikada.

To čovjeka smrtnog r’ječi nijesu
Već Nekoga nadzemaljskog ko da su.

Na miru ga ostavite ja velim
Pobjediće čitav svijet ja mislim

I bez mača i bez strijele sigurno,
Čovječanstvo biće njemu odano,

A pobjeda njegova je i naša,
Jer Amina rodila ga je naša.

Ne progonit, već pomognut treba ga
Srećan narod postaćemo uz njega.”

Vlastodršci Mekke sada viknuše
I na njega oni ruke digoše:

“Opčini te, nesrećniče, Muhammed
Al ti moraš ispit sada njegov jed.

On se od nas neće moći spasiti,
Pa i krila kad bi mog’o dobiti.”

“O glavari, to je moje mišljenje,
A vi sada donesite rješenje!”

To on reče pa odatle uteče,
Da mu glavu Ebu Džehel ne odsječe.

Velid ibn Mugire ide Poslaniku

Mušrici su zatím dugo vjećali
Kako li bi zlo Muhamedu nan’jeli.

Odlučiše poslati još Velida
Da bi vidio šta on pripovijeda,

Pa po tome odluku da donesu
Kako zlo da Muhammedu nanesu.

Kada Velid ibni Mugire ode.
Do malo se s Muhamedom sastade.

On zatraži sada od Muhammeda,
Da mu kaže šta to on propovjeda.

I njemu je Muhamed proučio
“Ha-mim” suru, koju Utbe je čuo:

“Objava je ovo Milostivoga,
Što rastavlja dobro od zla svakoga,

Upućena onim koji umiju,
Da gledaju i da umom umuju.

Sreći vodi onog ko je vjeruie
Teško onom koji nju odbacuje…”

U suri se ovoj dalje govori
Kako čovjek, da vjeruje i tvori:

Jednog samo Allaha da vjeruje,
Ništa drugo, da mu ne pridružuje.

Jer je Zemlju i nebesa stvorio,
Zakone im života postavio.

Sumnje nema Sudnji danak će doći,
Svak će čovjek na suđenje izaći,

Pa će dženet il’ džehenem dobiti
Allah njega tako će nagraditi,

Zekat davat i sadaku dijeliti,
Svemu živom samo dobro činiti.

Teško onim koji ovo ne čine,

Rajske mogu bit lišeni miline;

Pa i za zlo samo dobro vraćati,
Od dušmana prijatelje graditi.

Allah neće nikom zulum činiti,
Već svako će plod svog rada ubrati.”

Za dušmana samo šejtana znati,
On je ljudski neprijatelj zakleti.

U kufur ih i zlo svako gurnuo,
Zlobu, strasti lijepim im učinio;

Poslanici Bo’žji su im stizali,
Ali neke oni su ubijali,

Mnogo društva sebi tako dobio,
Kaznu Božju na njih je navukao:

Ad i Semud i mnogi još narodi,
Propali su, traga im se ne vidi,

Jer oholi i objesni bijahu,
Te nasilja i zlo svako činahu,

Idolima goropadnim klanjahu,
A Allaha vjerovat odbijahu,

Govorahu: “Ko je od nas moćniji?”
Al’ ne znahu, da je vihor snažniji,

Što zatrpa sela im i gradove
Pjeskom sitnim i izbrisa tragove

Jadne moći i objesti njihove,
Mada imahu od mermera gradove;

Snagu i moć u stvarima gledahu,
Ali duše, srca, uma nemahu,

Da uvide i priznaju Istinu
Svemoguću, Sveznajuću, Jedinu.

I mušrike Mekke isto to čeka
I nesreće neće naći lijeka

Samo ako Božju Riječ odbace,
Božji poziv ako oni zabace.

Poduga je, da znadete sura ta
Od pedeset i četiri ajeta.

Mnogo jošte krupnih stvari sadrži
Sad ne može sve to da se izloži.

I Velida ove rječi skrhaše
I dušu mu žestoko potresoše.

On izide ode kući van sebe.
Pa on leže da bi došo do sebe.

Ebu Džehl ide Velidu

Sad Velidu Ebu Džehel odlazi,
Da, ga pita zašto im ne dolazi:

“Možda i on novu vjeru sad primi,
Možda i njeg sad Muhamed opčini.”

U vjećnici tako tad pomisliše
Za Velida plaho se uplašiše,

Jer glavari smatrahu ga iskrenim,
Staroj vjeri-idolima odanim.

Ovu sumnju Ebu Džehel izreče,
Tad iz usta Velidovih poteče:

“Ne sumnjajte, staroj vjeri sam odan,
Ali, ja sam još uvijek zanosan.

Ono što sam od njega ja slušao,
Ne znam šta je, niti bi to ko znao.”

“Je l’ to pjesma ili proza reci mi,
Il’ je sihir il’ je ludost kaži mi!?”

Ta vi znate, da pjesništvo dobro znam,
All ovo s tim ne mogu da ravnam.

Kakva ludost, to je mudrost, još više
Tako nešto ljudi nikad ne čuše.

To je razum, to je snaga čudesna,
Teško da je od čovjeka obična.

Nije pjesma, nit je proza već čudo
Nešto slično tome tražit je ludo.”

Pa šta onda da kažemo za njega,
Čime sada da teretimo njega,

Jer će ljudi sad na sajam dolazit
I njih on će svojom vjerom zarazit.

Potom će nam i idole srušiti,
Sirotinji blago nam podijeliti.”

“Čarobnjakom njega da nazovemo
Od njeg’ svijet tako da odvraćamo;

Od muževa žene, da on rastavlja,
Pa i djecu od svojih roditelja,

Njegov sihir, da um poremećuje,
Zato niko, da mu s’ ne približuje.

Ovaj predlog Ebu Džehlu se svidje
U vjećnicu potom pravo otide.

Glavari se sa Velidom složiše,
Govornike na sve strane poslaše.

Dolaznike redom da opominju
S Muhamedom, da se ne susretaju.

Blago onom koga Allah pomaže
Protiv njega niko ništa ne može,

Jer planove koje oni skrojiše
Protivu njih samih se okrenuše.

Interesovanje hodočasnika

Dolaznici koji nikad ne čuše
Muhameda sad da vide tražiše.

Radoznalost sve njih redom sad muči,
Da saznaju šta ‘čarobnjak’ taj uči.

Tražiše ga i do njega idoše,
Slušaše ga, lično njega vidješe.

On je njima svima Kur’an učio,
Bož’ju Riječ on im je tumačio.

Istine im puteve ukazao,
Koprenu im sa očiju skidao,

Što paganstvo bijaše im navuklo
I u ponor mračnjaštva ih odvuklo.

Božju vjeru-Islam mnogi primiše
U srcima svojima ga odniješe.

Kad se svojim domovima vratiše,
Božja svjetlost proširi se još više.

Medu ovim bjehu i Jesribćani,
Iz Medine najugledni’ građani,

Koji Islam, Božju Riječ primiše
U Medinu svoju ga preniješe.

Poglavica tamo riječ slušahu
I Istinu Božju redom primahu.

Proganjanja muslimana

Kad glavari Mekke za to dočuše
Još više se oni sad uzrujaše.

Odlučiše muslimane da gone,
Da ih muče, ubijaju, progone.

U pijesak Bilala zakopaše
I na prsi kamenje mu staviše,

Hubaba su i Amara mučili
A Jasira i Sumeju ubili

Mnoge muke oni su podnosili
Ali Islam nijesu napustili.

Sad Pejgamber predloži im da bježe,
Da skloništa svojim glavama traže,

Da se sklone i da vjeru zaštite
Od paganske te vlastele proklete.

Predloži im zemlju Abesiniju
Jer nebesku knjigu tamo sljeduju.

Na put pode sad šesnaest osoba,
Prva bješe to njihova seoba.

Kad mušrici za ovo su saznali,
Za njima su potjeru izaslali.

Muslimani srećno tad izbjegoše
I mušrici stići ih ne mogoše.

Do godine devedeset iseli,
Na broju su stotinu šest sad bili.

Mekka šalje predstavnika Negusu
I darove mnoge njemu ponesu,

Da im vrati muslimane moliše,
Skupocene dare mu ponudiše.

Tada Negus pozva i muslimane,
Da objasne Resulovo učenje.

Od muslima Džafer stupa pred cara
Nauku mu objasni Pejgambera:

“U neznanja tami bjesmo ogrezli,
Drvenim se božanstvima klanjali,

Jedni drugim kao zvjeri krv pili,
U nemoral i zla razna tonuli,

Čak i živu žensku djecu kopasmo,
Bez ikakvog osjećanja bijasmo.

Allah nama smilova se i posla,
Da nas spasi velikana dorasla

Muhameda među nama najboljeg
Od rodenja, pa do Dana posljednjeg.

On nas pozva jednog Boga vjerovat,
Dobročinstvo činit, dijelit zekat,

Iskren biti i istinu ljubiti,
Roditelje volit i poštovati;

Susjedima i rodbini dobar bit,
Pomagat ih, u susret im izlazit;

Obećanje dato ispunjavati,
Zulum nikad nikome ne činiti;

Sirotinjska prava strogo štiti,
Od vanbračnog života se čuvati.

Božje riječi preko ovog čovjeka
Mi primismo od sveg srca svojega.

Zato su nas ovi ljudi gonili,
Zlostavljali i bezdušno mučili.

Nas je poslo k tebi Bož’ji Poslanik,
Jer si i ti Božje knjige sljedbenik

Od pagana ovih da nas zaštitiš
I da tako Božju milost zaslužiš.”

Ova riječ Negusa je dirnula,
Sažaljenje u srcu mu je našla.

Sad mu Džafer suru ‘Merjem’ izuči
I objasni šta sve Islam još uči

Tada Negus, kralj od Abisinije
Pred prisutne svoje mišljenje iznije:

Izvor ovih kur’anskijeh ajeta
Jeste isti ko u našeg Isata.

Ove ljude neću vam ja predati
Niti ću ja vaše dare primiti.

Kad se ovi nazad Mekki vratiše,
Poglavice mekkanske rastužiše.

Neki od njih idole polupaše
I u svjetlost nove vjere predoše.

Al’ tek sada pagani uvidješe,
Da će po njih biti jada sve više.

Pomisliše i Negus će na njih poć
I uništit dotadanju im svemoć.

Vijećaju šta da rade oni tad,
Kakve mjere da preduzmu oni sad.

Odlučiše Pejgambera ubiti,
Vjerujući da će ih to spasiti,

A ubica da dobije velki dar
Pa i Mekke da postane gospodar.

Tajac nasta, zatim Omer ustade
I Vijeću svoju riječ zadade:

“Kunem vam se ovim mačem ja sada,
Da Muhammed neće živjet odsada!”

Svi radosni na noge tad skočiše,
Grliše ga i redom čestitaše:

“Čast i slavu koju će sad imati
I darove velke što će primiti.”

Hrabrost njemu i junaštvo hvališe
Što sem njega niko drugi nemaše.

Omerov prelazak na Islam

Sablju paše, ulicama jurio,
K’o lav ljuti Muhammeda tražio.

Njega srete Nuajm ibni Abdullah:
“Kuda žuriš?” – reče, sine Hattaba.

Idem prvo Muhameda ubiti,
Neće više on naš narod buniti.

“Neka njega, preča ti je Fatima,
Sestra tvoja, pristaša je Islama!”

Sada pravo odjuri on ka sestri
I od bjesa još više se naoštri.

Kada Omer stiže sestri do kuće,
Ču unutra nešto naglas, da uče.

On upade i ugleda listove
“Ta-Ha” sure kod sestre mu Fatime:

“Daj da vidim!” – reče, udari je
Od udarca sestru krvca oblije.

Al’ Fatima listove mu ne dade,
Dokle gusul uzeti ne pristade.

Kad Kur’ana listove on prouči,
Poblijede, na stolicu se struči.

Riječ Božja njemu razum ozari
I dušu mu za Istinu otvori:

“Divne li su ove riječi! Jasno je,
Da ne mogu one biti čovječje.

Iz njih bije, sječe, peče Istina
Kao ljetnjeg žarkog Sunca žestina.

Vidim da je to božanska rječ čista
Reče Omer i suza mu zablista.

Zaboravi on tad svoju zakletvu,
Čast i slavu tamo obećatu mu.

Kad se smiri izgovori riječi
Da je Allah jedan on posvjedoči.

I po vjeri sad sam brat vam musliman
Ali duši moram tražit ja derman.

Recite mi gde je sada Muhamed
Da iz duše ja izbacim širka jed.

Tražit oprost svakako je sada red,
Jer naumih zlo učiniti, vaj meded!

Svi radosni sada njemu kazaše
Gdje se tada Pejgamber nalazaše.

U Erkama kući Pejgamber bješe,
Gdje vjernike nove podučavaše.

Omer stiže i na vrata zakuca,
A u mnogih zadrhtaše tad srca,

Jer Omera sa sabljom ugledaš
A znadoše kakva ćorda on bješe,

Usto ljuti neprijatelj Islama
I posljednjeg Božijega Resula.

Hamza reče: “Pustitega ga nek uđe,
Da vidimo sa čim nama on dođe!

Ako j’ s dobrom i dobro nam došao
U protivnom život ga je prošao.

Njegovom ću sabljom ja njeg smaknuti
Glavu ću mu sa ramena skinuti.”

Omer ude a neki već stajahu
I pripravni za ljuti boj bijahu.

Selam dade, a Pejgamber dodade:
“Ej, Omere, šta to tebe dovede?

Dokle li ćeš na zabludi ustrajat,
Kada li ćeš Božje svjetlo ugledat?”

Ja zablude naše vjere sagledah
I svijetlo tvoga puta ugledah;

Samo jednog sad vjerujem Allaha
I u tebe k’o Njegovog Resula.

Ružne misli u srcu smo imali,
Pa te molim za me Allaha moli!

Islam primam, iskreno se ja kajem,
Od sad’ želim bit'na putu Božijem.”

“Najveći je Allah reče Pejgamber
Ti postiže Božju milost, ej Omer.”

I ostali tekbire donesoše
I Omeru radosno čestitaše:

Božji rahmet koji on sad postiže
I hidajet Božji koji dostiže.

Blago onom kome Allah podari
Zdravi razum i oči mu otvori,

Da Istinu može tražit i naći
Iz zabluda na pravi put izaći

Blago onom koga Allah uputi
Na hidajet i dušu mu očisti

Od zablude i šejtanske vesvese
Koja ljudstvu mnogo jada nanese.

S molbom Omer Pejgamberu s’ obrati,
Da izadu javno namaz klanjati.

Svi na molbu Omerovu odoše
Te kod Kjabe svi zajedno klanjaše.

Što od straha ranije ne smjedoše,
Mnogi sada svjetlost-Islam primiše.

Zaljulja se sada vjera pagana,
Ko od praha kad biješe sazdana,

Jer Omerov pristup dini-Islamu
Slomi srce paganinu svakomu.

Lični napadi na Muhameda, s.a.v.a.

Mušrici se sada tek razbjesniše
Muslimane ubijati rješiše.

Pejgambera napadaju, progone
Na nj bacaju razne stvari pogane.

Pa i djecu oni nagovoriše
Muhameda gdjegod vide gađaše.

Žene su mu na put trnje bacale
I ezijet tako su ga činile

Kad prodoše dani hadža nastaše
Za Resula teški dani suviše.

Ebu Džehel i još dvojica rješiše
Ubiti ga kad u Kjabi klanjaše.

Iz ruke je iš’o kamen u ruku,
Al’ smete ih Bog izvršit odluku.

Drugom zgodom mušrik Utbe navali
Pejgambera da rukama zadavi.

Ali kada Ebu Bekir pristiže.
Utbe pusti Muhameda, pobježe.

Kad je ovo Ebu Talib saznao
Jednu divnu kasidu je spjevao

Njome tada paganima zaprijeti,
Da će im se rjeke krvi proliti

Ako opet Pejgambera potresu
I uvredu ako mu kad nanesu:

Hašimije-reče-znaće polomit
Rebra vaša i čast svoju odbranit.

Mušrici sad novo zlo izmisliše
Muslimima teški jad naniješe.

Bojkot muslimana

Oni sada i bojkot zakazaše
Muslimane da uguše što više.

Zabraniše svaku vezu sa njima
Narediše mušricima to svima.

Vlastodršci Mekke ovim htjedoše,
Da sa gladu muslimane uguše.

U ovome da bi bolje uspjeli
Zakletvu su glavari potpisali.

Zakletva je u Kabi obješena
Da bi svakom bila ko opomena.

Al’ Pejgamber uporno je radio
Božju Riječ on je stalno širio.

Muslimani oko njeg se skupljaše,
Nevoljama hrabro odoljevaše,

Jer im rječi Božje snagu davaše
Za istinu ni mrijet ne žališe.

Pa i ovom zulumu odolješe
Te napokon i njega se rješiše.

Epizoda “crv” i prekid bojkota

Svemogući zapovijedi crvu
Te izdrobi tu pagansku zakletvu.

Samo ime Allahovo ostavi
Nenačeto na zakletve osnovi.

Pejgamber je vahjom ovo saznao
I svijetu događaj objavio.

Kad pagani istinu utvrdiše
Na stranke se ani tada razbiše

Sada jedni sa bojkotom prestaju
I poslanstvo Muhamedu priznaju.

Drugi opet zavjerom popustiše,
Lakši dani za muslimane nastaše.

Al“ vlastela tvrdoglava nastavlja,
Da progoni Muhameda, zlostavlja.

Hamzin prelaz na Islam

Na Safi je Ebu Džehel napao
Muhameda, uvredu mu nanio.

Hamza tada iz lova se vraćaše
I na Safi ovo mu ispričaše.

Hamza planu, sve kuteve obiđe,
Pretraži ih, Ebu Džehla da nađe.

Kad ga nađe u haremu kod Kabe
Po glavi mu jak udarac zadade,

Ebu Džehla krvlju je tada oblio.
I krivicu on je svoju priznao.

Zato njemu niko pomoć ne pruži,
Niti svadi da se još ko pridruži.

Mada Hamza još ne bješe musliman
Reče, da je novoj vjeri sad odan.

Zato ode i Pejgambera nađe
I u krilo nove vjere on priđe.

Za Islam se hrabro potom borio
Ko šehid je život za nj položio.

Miradž i druge mudžize

Pejgamberi mnoga čuda činiše
I poslanstvo tako dokazivaše.

Ta čudesa mudžizama se zovu
Što ih Allah dade nekom Resulu.

Pa i našeg Pejgambera skoliše,
Da im brda on pomakne tražiše.

Među njima, da poteku rijeke,
Blagodati donesu im velike.

“Nisam došo ja čudesa da stvaram,
Već duhovne oči da vam otvaram;

Da bi vječne istine uvidjeli
I da bi se zemnih zala klonili.”

Uvjek njima govoraše Pejgamber,
Da je čovjek a ne mađioničar.

Pored toga mu’džiza je imao,
kojima je poslanstvo dokazao:

Oblaka je komad na njim hodio
I hlada je njemu uvjek činio.

I Mjesec bi mu se raspolovio
Kad Allaha on bi za to molio.

Mnogih još je on mudžiza imao,
Pa i Mi‘radž mudžiza mu je bio.

Jedne ljetne, divne noći, zvjezdane
Dođe emer Pejgamberu, da krene,

Da on ode na puteve daleke
I upozna Božje tajne velike.

Džebrail je doveo mu Buraka
Koji leti poput Sunčevog zraka.

Na Buraku Pejgamber je pošao
Za tren oka do Kudusa došao.

Dva rekjata tu je Resul klanjao,
Pa se, po tom, nebesima vinuo.

Njega Allah duhovno je podig’o,
Beskrajnog Mu carstva tajne otkrio.

Džebrail je njega svuda vodio,
Svemogućeg mnoga djela pokaz’o.

Sva nebesa Pejgamber je obiš’o
Do Sidrei-munteha je on doš’o.

Dato mu je mnogo čuda da vidi,
Da ih nije lahko ni nabrojati.

Tu je Džibril sa Burakom zastao
Dalje ići nije dopust imao;

Jer granica tu bijaše nebesa
I nebeskih mnogobrojnih tjelesa.

Ko vodič je sada Refref došao
I Resula pravom Cilju poveo.

Malo dalje i Refref je zastao
I Resulu sferu Arša pokazo

Otkud Svemoć ravna svim svjetovima
Otkud život potiče svim bićima,

Otkud svjetlost prave vjere zablista
Otkad Adem, naš praotac nam nasta

Od kuda se milost Božja izliva,
Bezbrojne nam blagodati dariva,

Odakle nam bi upućen i Kur’an
Od zabluda i nesreća naš derman.

U toj sferi Pejgamber je slušao
Riječ bez glasa i dobro je shvatio

Tajne one što ga nekad mučiše
U duši mu sada jasne postaše.

Duhovne mu snage Allah ulio
Na Istine putu da bi istrajo.

Te je noči “Et-tehijat” učeno
Allah i Muhamed tad je združeno.

Kelimei-šehadet to svjedoči
I islamskim šartom posta te noći.

To je ikram, koji niko do tada
Nije stekao, nit će steći ikada,

Koji steče zadnji Bož’ji Poslanik
Dika naša i Allahov miljenik.

Pet vakata-namaz klanjat ko emer
Na Mi‘radžu dobi tada Pejgamber,

Da svoj ummet ovim farzom zaduži
I da tako Božju milost zasluži.

Pa ko želi Božju milost i dženet
Farz-namaze propisane će klanjat.

Još dar jedan njemu Allah pokloni
Da šefa‘at svom ummetu on čini

Onog Dana kada će On suditi
I kad će se grijesi ljudi mjeriti.

Pa ko želi šefa‘at zaslužiti
On će sunnet Pejgamberov vršiti,

Na njega će salavat donositi
A u srcu emanet mu nositi.

Potom dženet i džehenem vidio
I ko zašto njiha je zaslužio.

O Mi‘radžu moglo bi se još reći
Šta Pejgamber sve doživje te noći.

Nazad se je istim putem vratio
I u haremi-šerifu svanuo.

Ashabima potom je ispričao
Na Mi‘radžu šta je, sve on vidio.

Muhaddisi sve to zabilježiše
I potomstvu da sazna ostaviše.

Al’ je Kur’an najveća mu mu‘džiza
Živa svjetlost za vječita vremena,

Što će staze spasa rasvetljavati
i tamninu zabluda razgoniti.

Blago onom ko za svijetlom tim pođe
Selametu bez sumnje će da dođe.

Jedanaeste godine poslanstva
Mnoge tajne vide Božj’eg on carstva.

Pejgambera sunnete vi činite
I šefa‘at njegov vi zaslužite!

Donosite Pejgamberu salavat
On će za vas činiti svoj šefa‘at.

Hidžret

– Seoba u Jesrib (Medinu), 3. Rebiul-evvel (18. 1. 622.) –

Jesribčani tri puta dolaziše
Pejgamberu i upute primaše.

Trećeg puta Pejgambera moliše,
Zaštitu mu pod zakletvom nudiše,

Da se k’ njima u Medinu iseli,
Muslimane Medine, da veseli.

U to vrjeme Ebu Talib umrije
Za Resula teško vrijeme nastaje,

Jer Resulu on zaštitnik bijaše
Kao bedem ispred njega stajaše.

I Hatidža vjerna svijet promjeni
U nevolji drug mu prvi, najvjerni.

Tu godinu žalosnom nazvaše
Jer najteži sada dani nastaše.

Mušrici se sada oslobodiše,
Pejgambera ubiti odlučiše

Tada emer od Allaha dolazi
I Pejgamber da iz Mekke odlazi,

Jer muslime-braću tajno iseli
U Mekki su samo troj’ca ostali:

Ebu Bekir, Alija i Muhammed,
Da se sele sada dođe na njih red.

Jedne noći skoliše Pejgambera
Al’ bez Božjeg ništa nema emera.

Pejgamber je Allaha zamolio
Na mušrike šaku praha bacio.

Niko od njih tada njega ne vidje
Te s’ lahkoćom iz svoje kuće iziđe.

Oni njega ne viđeše te prođe
I ‘Siddiku’ – Ebu Bekru on dođe.

Put Medine oni tada pođoše,
Do pećine jedne oni dođoše.

U pećinu oni su se sklonili
I u njoj su do tri dana ostali.

Kad pagani u kuću upadoše
Pejgambera tad u njoj ne nadoše.

Obećaše nagradu Omerovu
Ko donese Pejgamera im glavu.

Na sve strane potjere odaslaše
Pa i do te pećine dolaziše.

Blago onom koga Allah pomaže
Njemu niko zlo učinit ne može.

Epizoda “pauk”

Emer Allah pauku učinio
Paučinom pećinu zatvorio.

Poternici paučinu vidješe,
“Nije ovdje”, oni tada rekoše.

Nastaviše na brzima konjima
Istraživat puteve po brdima.

Kad se bahat konja ču kod pećine
Ebu Bekir od straha sav pretrne …

Tad Pejgamber njemu reče: “Ej, Siddik
Sa nama je naš Svemoćni Zaštitnik.

Ne plaši se šejtanove vojske te,
Jer su one od Allaha proklete.

Neće Allah dati da nas otkriju
Jer im carstva konci se sad kidaju.”

Malo potom iz pećine pođoše,
Kad, gle čuda, šta oni ugledaše!

Na vratima pauk mrežu još pređe
Kojom ući paganima ne dade.

Kad ih vidje na stranu on poletje
Ko da kaže: Sad izići možete.”

Ebu Bekir u čudu je klicao
Svemogućem tekbire donosio.

Epizoda “suraka”

Kad potjere za njima nestadoše,
Obilaznim oni putem pođoše.

Njih sustiže gonilac – Suraka,
kojeg snade tada patnja velika.

Tvrda zemlja ispod njega bijaše
Ali noge konja tu mu potonuše.

Pejgambera on zamoli za dovu
Da otkloni od njeg nesreću ovu,

A da neće njega on prokazati,
Gonioce druge, da će vratiti.

Kad Pejgamber dovu za njeg obavi
Iz nevolje te ga Allah izbavi.

Gradnja džamije u Kuba'u

Srećno oni do Kuba-a dođoše
I u selu tom oni odsjedoše.

Četir dana u njemu su ostali
I džamiju tu su jednu podigli.

Pejgamber na džamiji radiše
Kao radnik gradu on donosaše.

Dolazak u Medinu

Petog dana u Medinu dodoše
Gdje im doček radosni prirediše.

Tekbiri se na sve strane čujahu,
Muslimani jedan drugog grijahu.

Jedan drugom čestitahu sretan dan,
Jer to bješe za Medinu velki dan;

Za Arape i sav svijet Bogomdan
Nov je vidik sreće tada ukazan.

Hidžretom se ve’ki dan taj nazvao
Kad je procvat za din-Islam nastao.

Trinaeste godine nubuvveta,
Šestodvadeset druge od Isata.

Dogodi se ovaj velki dogodaj,
Što Islamu dade njegov puni sjaj.

U slobodi sad se islam krilio
Na sve strane svoju svjetlost širio.

Vječna svjetlost, nova snaga životna
Obuhvati sva arapska plemena.

Novi život snažni polet im dade
Nad njima se zla kob kesit prestade.

Arabija žarkim pjeskom pokrita
Kao bajna bašta sada procvjeta.

Muhammed, s.a.v.a., u Medini

Evs i Hazredž-zavađena plemena
On izmiri na vječita vremena.

Zveket sablji, fijuk strjela prestade,
Mržnje, pljačke, zatiranja nestade.

Islamom im ljubav bratstva on uli
Tako da su jednom dušom živjeli.

Muhadžire i Medince zbratimi
I ljubavlju bratskom on ih sjedini.

Muhadžiri nisu više brinuli
Za opstanak, jer su sve sad imali.

Muslimansko bratstvo sad se ostvari,
Što imade jedan drugom podari.

Kuću divne budućnosti, svjetlosti
Zajednički nastaviše graditi.

Ljubav, sloga temelji joj bijaše
A kubeta uspjeha je krasiše.

U Medini džamiju je podig’o
I‘Mesdžidul-kibletejn’ je nazvao.

Sedamnaest mjeseci je gradiše
To Medini divni ukras bijaše.

Ustanove mnoge on još ostavi,
Zajednice sreće temelj postavi.

I vojne je mnoge on predvodio
Istinu je vjere tako branio.

Vojni napad na Islam

Ali sluge mraka opet ustaju
I na svjetlost istine navaljuju.

Tri puta su na Medinu krenuli
I sve veću vojsku sobom vodili.

Sva tri puta tri put veća bila je
Nego što je bilo vojske Istine.

Al’ osnaži Božja pomoć muslime
Te se sila sluga mraka satrije.

Snage mraka jevreji pomagaše
Da uguše Božju svjetlost želiše.

Mnogo zla mu učiniše, šta više
Pejgambera otrovati odluče

Al je Allah odredio da zasja
I da cjelo ljudstvo sjajem obasja.

Na put pravi sva plemena dođoše
Vječno svjetlo-Islam vjeru primiše

Kad dođoše dani osme godine
I Mekanci gordi se tad priklone.

Kumiri im drevni prahom postaše
Jer ih oni od praha i gradiše.

Muslimani tad Bejtullah očiste
Od paganskog smeća što ga prijaše.

Mekancima zlobnim Resul oprosti
Sve zločine i njihove pakosti.

Plemenitost, milost i opraštanje
Resulovo, islamsko je znamenje.

Kad deveta nastupila godina
Arabija cjela islam primila.

Pejgamberu tada sura bi nuzul:
“Iza džae nasrullahi”, ej Resul.

“Kada dođe Božja pomoć, utjeha,
Moli Boga za oproštaj grijeha!”

I pobjeda uskoro se ostvari
Dini-Islam Arabijom zacari.

Na Resula donosite salavat
On će za vas Sudnjeg dana šefa’at.

Muhammedov, s.a.v.a., oprosni hadž

U desetoj po Hidžretu godini
Resulullah svoj hadžiluk obznani.

Radosni se glas svuda raširi,
Da ga vidi svjet pohrli, požuri.

I iz Mekke u Medinu dolaze,
Da sa njime skupa oni polaze.

Dvadesetog Zulkadeta dođoše
Četres hiljada sa njime pođoše.

Kad u Mekku s, Pejgamberom stigoše
Još šesdeset hiljada tu čekaše.

Sto hiljada grla tad davaše jek:
“Lebbejke Allahume lebbejk!”

Pun radosti Božji Resul je bio
Kad je krunu svoga rada vidio.

Jedinstveno svo arapstvo stajaše
I Allaha samo Jednog moljaše.

Idoli svi u prašini nestaše
Dani bratstva muslimana nastaše.

To oprosni bješe hadž Pejgambera,
Jer završi krunu on od bisera.

Božji emer i poslanstvo završi,
Vječnu vjeru dini Islam dovrši.

I na kraju bjesedu on održa
U četvrtak, devetog Zulhidžeta.

U besjedi dini Islam obnovi
I dužnosti muslimana objasni:

Sam’ Allaha Jedinoga vjerovat’
Božanstva mu druga ne pridruživat.

Tuđeg haka da se oni čuvaju,
Jedan drugog uvjek da pomagaju.

Jer muslimi, sad su braća postali
Nek se vole, pa gdje bilo živjeli.

I pred Boga svi ćemo mi izlazit
Za svoj život i rad račun položit.

On kamatu i osvetu osudi,
Jer nesreći mnogostrukoj to vodi.

Roditelje poštovati, voljeti
I dobrotu svaku njima činiti.

To je dužnost svakog pravog muslima
Koji želi svako dobro da ima.

Prava žene štititi i čuvati
Zuluma im nipošto ne činiti!

Svoju djecu za život pripremati
Islamskom ih ljepotom nadahnuti.

Grijehova svih se redom čuvati,
Jer bezboštva sve su to alameti.

“Laž, kleveta ili lažna zakletva
Ne smiju se naći kod mog ummeta!”

Pravo mjerit i pošteno raditi
Za vjernika to su sve ibadeti.

Sirotinju pomagati, štititi,
Siročeta imetak ne krnjiti!

Sluge svoje kao braću držati
Robovima slobodu darivati!

Vjerni prema emanetu budite
I ispravno vlasniku ga vratite!”

Istine se uvjek čvrsto držite,
Laž i mržnju iz srca izbacite!

Mjesto toga pravednost usadite
I ko cvijet lijepi vi je gajite!

Oholost i zavist su dva sifata
Što Iblisa izbaciše iz dženeta.

I sve ljude na svijetu volite,
Jer od oca jednoga ste, znadite!

Nema prednost bijelac nad crncima,
Jer ista je duša u njima svima.

Kod Boga je pribraniji samo taj
Što je svjetu korisniji dobro znaj

Koji srce pobožnošću ukrasi
I poštenja sifatima uresi

I koji je jednom Bogu sav odan
Te vršenju ibadeta sav predan.

“Ja vam svjetlost sad ostavljam Istine,
Dok je svjeta neće ona da mine.

Ova svjetlost jeste Kur’ani-kerim
Blago onom koji pode sad za njim!

‘Hel belagtu?’ – Da li rekoh sve, Bože,
Što Ti meni zapovijedi, o Bože?”

“Resulullah, jesi” – mahšer prolomi
Tad mu Džibril zadnji ajet objavi:

“Danas vašu vjeru Ja usavrših,
Blagodati Svoje Ja vam potpunih.

Ja sam htio, da vam Islam bude din
Da vam bude selametu on mubin.”

Ovom riječi Resul hutbu završi
I prisutne emanetom zaduži:

“Prenesite sve to mome umetu
Ako želi nadat’ se selametu!”

Pejgamber je kurbane sad zaklao
Sirotinji meso je podjelio.

Šeset i tri roba on oslobodi
To činiti kao sunnet ostavi.

Tavaf Kabu, potom, opet učini
I za navjek rodnu grudu ostavi.

U Medinu, kuću spasa on pođe,
Iščekujuć Azraila da dođe.

Donesite Pejgamberu salavat
On će vama Sudnjeg dana šefa’at.

Muhammedova, s.a.v.a., bolest i smrt

Kad Pejgamber u Medinu se vrati
On u sebi tešku bolest osjeti.

Al’ veliku dužnost dalje obavlja
I do zadnjeg časa je ne ostavlja.

Kao imam i ko vaiz dolazi
U džamiji pred džematom izlazi.

Kada bolest još više mu oteža
Za imama Ebu Bekra postavlja.

Muslimani dopadoše žalosti
Zbog njegove tako teške bolesti.

Jednog dana u džamiju dolazi,
Po namazu on na mimber izlazi.

Radosti mu puno srce bijaše,
Kada punu džamiju on gledaše.

Radosnice suze mu potekoše
I ko biser niz obraze prosuše.

Džema’atu Resulullah prozbori:
“O mu’mini, Božji robovi dobri,

Ako sam kad koga god uvredio
Ili nekom nešto dužan ostao

Prava svoga neka sada svak traži
Na svijetu drugom da mi ne traži!”

Muslimani svi sad u plač briznuše
Zadnji časi da su svi sad vidješe.

Kada ovo Pejgamber je vidio
Još malo je njima on prozborio:

“Zar ćete se smrću mojom izgubit
Što sad moram svome Rabbu odlazit?

Svako biće što je živo rođeno
Sa rođenjem na smrt je osuđeno.

Ali, znajte, zemnom smrću ne mremo,
Već se Tvorcu Milostivom vraćamo,

Zemna smrt je samo drugo rođenje
I za drugi, vječni život buđenje.

Duša tad nam zbaci okov tijela
I odleti ko iz luka strijela.

Ona ide Stvoritelju, Rabbu svom
Ovosvjetska nosi djela sa sobom.

Blago onom ko ponese čist iman
I sevabe, svijeta vječnog svoj derman

Zato, braćo, dobra djela činite
I na zadnji čas vi uvijek mislite!

Tada ćete sav svoj život ispunit
Pobožnošću dušu svoju ukrasit.

Među ljude radost ćete unosit
I zaslužit Božju milost i dženet.”

Stade malo, pa nastavi Resul rječ,
Da ublaži muslimima bol i plač:

“Zar je iko od Božjih poslanika
Živ ostao, pa da ostanem i ja?

Zar ne rekoh samo Allah Jedini
Bez početka i bez kraja, da živi?

Pred Njim ćemo mi se opet sastati
Ako Bog da u dženetu družiti.

Na svijetu najsrećniji bićete
Ako puta Islama se držite.

A taj put je u Kur’anu ukazan
U sunnetu mome vama prikazan.

Samo Kur’an neka bude vam delil
Svake sreće on je vrelo ‘Selsebil’.

Uvijek se vi jedinstva držite,
Složni bud’te, cijepat se nemojte!

Musliman je brat muslimu, znadite
Međusobno čvrsto se vi vežitel

Od nepravde i zuluma bježite,
Smutnju, razdor nikad vi ne činite!

Ako milost Allahovu želite
Sirotinju pomažite, pazitel

Riječ Božju slušajte i vršite,
Od dušmana dini-Islam branite!

Rad pošteni i nauku tražite
Na tom putu ni život ne žalite!

Dotle dok se ovog puta držite
Srećni ljudi oba svijeta bićete.

To vasijet moj je mome umetu,
Ostavljen vam u mojemu sunnetu.”

Epizoda “‘Ukkaše”

Tajac nasta srce drhti u svakog
Jer to riječi zadnje bjehu premilog.

Tihi jecaj u džamiji nastaje,
Jer se Resul od ashaba rastaje,

Ali ovaj bol postade još veći
Kad se čuše Ukašove riječi:

“Resulullah, dužan si mi nešto ti
Svoje pravo sad bih želio dobiti.”

“Samo reci!” – reče njemu Pejgamber
Dug vratiti Božji nama je emer,

Jer, znadite, oprostiti neće Bog
Tuđeg haka svoga roba nijednog.

Kad je tako – Ukaše sada nastavi
Ove rječi Pejegamberu dostavi:

“Jednom si me nehotice okrzno
Bičem svojim, jako me zaboljelo.

Za udarac udarcem bih, da vratim
Pravo svoje tako da ja naplatim.”

Dobro, Ukaše, uzmi bič udari me
I tog duga sada oslobodi me!

Žagor nasta, prisutni sad počeše
Prijetit mu: “Pazi dobro, Ukaše!

Zar bolesnom Pejgamberu tako ti,
Sa nama ćeš, znadi, posla imati.”

Pejgamber se prisutnima obrati:
“Neka Ukaše svoje pravo naplati!”

“Ali grudi moje bjehu tad gole
Pa me zato taj udarac zabolje.

Ja bih htio i ti da se raskopčaš
Ako hoćeš moje pravo da mi daš.”

Kad je Resul i košulju raskopč’o
Ukaše mu je tad na prsa panuo.

Ljubio ih, za oproštaj molio
Što se varkom ovakom poslužio:

“Odavno sam, reče, željom gorio
Da bih tvoje prsi ja poljubio,

Koje tako velko srce nosiše,
Što ljubavlju za sve ljude goraše.

Oprosti mi – opet Ukaš moljaše,
Jecajući gorke suze lijaše.

“Ja opraštam svima vama znadite
I vi meni, molim vas, oprostite!”

To bijahu zadnje rječi Resula
Što ashabi čuše od druga mila.

Po tom ode u odaju Aiše
Za svoj ummet Allahu se moljaše

Na Aiše krilo glavu on spusti
Allah.. umet.. još jedanput izusti.

Edžel dođe, Allah meleka posla
Te na dušu primi dosta mu mila.

Sunce zađe, presta zrake sipati
U Blaženog presta srce kucati.

Presta kucat jedno srce veliko,
Što ljubljaše čovečanstvo široko,

Što držaše bjelce, crnce jednake
I međ njima ne činaše razlike

Samo ako jednog Boga vjeruju,
Praktikujuć Islam sav sv’jet miluju.

Života mu svjeća presta plamsati
Al’ će djelo dovjeka mu blistati,

Jer Istine vječne plamen bijaše,
Što zapali mrtve učmale duše.

Koji, potom, slave bajrak digoše
Učitelji svemu svjetu postaše

I stvoriše istoriju veliku
Muslimanu svakom ponos i diku.

I preseli u viječnost najveći
Čovjek svjeta što se ikad pojavi,

I posljednji, mili Bož’ji poslanik,
Od mašrika do magriba slavljenik,

Koji ime Uzvišenog proslavi,
Čovječanstvu Rječ Njegovu dostavi.

Jedanaeste godine po Hidžri
Na ahiret hidžret drugi učini.

Šeset i tri tad imaše godine
Kad u bašče preseli se vječne.

Blago onom ko mu sunete čini
Oba svjeta on će biti najsrećni

I onome kome služi ko primjer
Božji Resul, naš Muhamed pejgamber.

Zato na njeg donosite salavat
Pred Allahom on će za vas šefa’at.

Muhamedova, s.a.v.a., ličnost

Dvades i tri bori se on godine
Dok ostvari pobjedu on Istine.

Izgubljenu vjeru Islam obnovi
Mnogobrojnim propisima j’ dopuni,

Što svakoga vodi do selameta
Do izvora sreće “abu hajata”.

Izvor sreće što nam Resul ostavi
Jeste Kur’an-ljekar teških bolesti.

I svoj sunet: rječ i djela, sav život
Muslimima pravoj sreći jesu put.

Izgled

Vedra lica a umilna pogleda,
Najljepšega on bijaše izgleda.

Bljedo lice, jagodice rumene,
Crna brada, a obrve svijene;

Crne oči pune sjaja, vedrine
Prosipahu nadnaravne miline.

Na usnama mio osmjeh titraše
Njime svoje društvo on darivaše,

Čistoću je iznad svega volio
U čistoći kao primjer svjetlio.

U temelje vjere on je uklesa
Radi zdravlja i duhovnog nam spasa.

Epizoda “gavres”

Kol’ka vjera Muhameda bijaše
Ponajljepše ovom pričom kazaše:

Poslije jednog pohoda to bijaše,
Pejgamber se u hladu odmaraše.

Pod drvetom jednim on bijaše sam
A na oči težak navali mu san.

Na brežuljku jednom skriven bijaše
Mušrik Gavres i njega posmatraše.

“Evo zgode” – reče, s mačem nasrne
Pejgamberu glavu da on otkine.

Kada stiže viknu: “Ko će te spasit
Od mog mača? Nećeš se sad izbavit.

Probudiv se, Pejgamber će smireno:
Spasit će me Velki Allah sigurno

Tad zadrhta Gavres, mač mu ispade
do ruku Pejgambera dopade.

“Ko će tebe, Gavrese, sad spasiti”
Pejgamber mu reče s puno blagosti.

“Idi mirno sad, jadniče, želim ti
Da te Allah na pravi put uputi!”

Milosrde Pejgambera ga tronu
Pa pred njime na koljena on klonu:

Molio ga da mu grijeh oprosti
“Islam primam”, plačuć Gavres izusti.

Blago onom jaku vjeru ko nosi
Nedaćama svima će da prkosi.

Ovog svjeta a drugoga svakako
Njega čeka Bož’je blago veliko.

Porodični život Muhameda, s.a.v.a.

Porodicu svoju mnogo voljaše,
Svakom članu blag i mio bijaše.

Djecu uvjek milovao, mazio,
A ćerkice posebno je pazio,

Da bi u tom primjerom poslužio
I običaj strašni iskorjenio,

Koji do tad kod Arapa vladaše,
Živu žensku djecu zakopavaše.

Kad bi djecu na ulici on sreo
Uvjek prvi selam bi im nazvao.

Poslugu je kao braću pazio,
Tako činit ummetu ostavio.

Poslanikov ahlak

Siromašne iznad svega gledaše
I kuću im otvorenu držaše.

Siročad je osobito milov’o
I očinsku pažnju im darivao.

Bolesnike vazda obilaziše,
To činiti društvu zapovjedaše.

Pristupačan i ljubazan bijaše
Prema svakom ko mu se obraćaše.

Svakom svoju prvi ruku pružaše
A prvi je nikad ne povlačaše.

Darežljivost široka mu bijaše,
Siromasi dobro je osjetiše.

Cjelog vjeka on ih je poznavao,
Sav imetak za njih je zavještao:

Siromahu jednom stado ovaca,
Drugom devu darovao od srca.

Pravednost mu divan ukras bijaše,
A praštanje iznad svega stavljaše.

Toliko mu duša čista bijaše,
Da i svojim dušmanima praštaše.

I za one koji njega raniše
Za oproštaj Allahu se moljaše:

“Oprosti im, mili Bože, glas dade,
Jer ne znadu jadni oni šta rade!”

Mada bješe car i Bož’ji pejgamber
U skromnosti on ostavi svoj primjer.

On odjeću i obuću sam krpi,
Zlato, svilu, raskoš zemnu ne trpi;

Ni u jelu za obilje ne znaše,
Njemu dosta čaša mlijeka bijaše.

Zato vedar, čio, krepak bijaše,
Do smrti ga dobro zdravlje služaše

Kao porok on osudi oholost,
Jer ubija u čovjeku poniznost,

Ne davaše, stoga, pred njim ustati,
Jer oprečnost bilo bi poniznosti.

No, čast svoju i istinu branio,
Dati život zato nije žalio.

Bož’ju Riječ saopštiti svijetu
Bješe svrha njegovome životu.

Zato pozva sve ondašnje careve,
Da prihvate svjetlo Božje Objave.

Primiše je jedni, drugi odbiše,
Te i dalje u zabludi ostaše.

Novo društvo, nov poredak postavi
Nove forme srećnog društva ostavi.

I države snažni temelj udari,
Što ubrzo pola svijeta pokori.

Al’ ne silom niti mača zulumom,
Već istinom i sa pravdom božanskom.

Pejgamber je Arabiju priveo
Bož’jem svjetlu, snage duh joj ulio.

Svjetlost ova sad se širi svijetom
I budi ga iz sna mrtvog prosvjetom

Božjom Riječi-uzvišenim Kur’anom
Koji posla čovječanstvu čitavom

Kao izraz velike Mu ljubavi,
Da ga kandži Iblisovih izbavi,

Da ga spasi mnogih zala, zabluda,
Te da bratstvo međ’ ljudima zavlada.

Krajnji cilj to Pejgamberu bijaše
Za koji se cio vijek boraše.

Njemu Allah u Kur’anu reče Svom:
“Ja te poslah čovječanstvu čitavom

Kao Svoju milost i k’o putokaz
Ko te primi on će naći duši spas.

Svaku sreću na ovome svijetu
I blaženstvo u vječnom ahiretu.

Muhammed je kao uzor nama dat’
Donesimo mi na njega salavat.

Širenje Islama

Halife mu djelo preuzimaju
I države granice proširuju.

Islama se svjetlost dalje širaše
I prostranstva novija osvajaše:

Istok, Zapad, Jug i Sjever doživje,
Te, i do njih svijetlost Božja doprije.

Mnoge zemlje same primaju Islam
Ko Malaja, Kina ili Turkestan.

I narodi, koji potom dođoše
I arapsko carstvo što osvojiše

Islam, svjetlost Bož’ju oni primahu,
Mada tada gosporadi bijahu.

Razum zdravi jeste temelj Islama,
To je sila koja svijet osvaja;

To je svjetlost što se pokrit ne može
Dlanom mržnje što neki pokušaše.

Pa i mačem da se Islam širaše
Ovakom ga klevetom napadaše.

Al’ istina ne može se sakriti,
Jer u vjeru ne može se siliti!

To je ajet iz Kur'ana Časnoga
Iz Bekare, dvistotine pedeset i šestoga.

Svjetlost Bož’ju na sve strane pronose
Pa i do nas, na Balkan je donose.

Blago nama za islamski čisti din
Božji rahmet i sirati mustekim.

Blago onom ko u duši ga nosi
I koji se uvjek njime ponosi.

Jer u njemu garancija sreće je
Istorija to nama dokazuje.

Duhovna ostvarenja

“Ikre – uči!” – prva riječ Kur’ana
Jeste simbol Bož’je vjere-Islama.

“Traži nauk od bešike do groba!”
U mladosti i u starosno doba.

Islam vjera od nauke ne bježi,
Već nauci svim silama on teži,

U nauci on nalazi oslonac
I sa njom je nerazdvojni blizanac.

K’o što mnoge zemlje Islam osvoji
I nauke dotadašnje usvoji,

Pa ih, potom, na tlo svoje presadi
I velebnu zgradu nauke izgradi.

Zatim širom islamskoga svijeta
Niču škole, plamti sjajna prosvjeta:

Pro Malaje, Indije i Azije,
Arabije, Afrike i Španije.

Rastu mnogi rasadnici znanosti
I prosvjete zrače zraci radosti.

Basra, Kufa, Bagdad zatim Kairo
Rasipahu ovo svjetlo božansko.

Damask, Halep, Fas, Granada, Kordova
Imadahu učilišta sve nova,

A po tome srce svijeta-Istambul
U nauci i junaštvu bi zumbul.

Takmičenje među sobom provode
Ko će ilmu više djela da dade.

Iz Evrope na njih đaci dolaze
I na Zapad ovaj nauk prenose.

Nazadovanje

Veličinu muslimana nekada
Dade Islam i sunnet Muhammeda.

Al’ taj procvat samo dotle trajaše
Dok muslimi njih se pridržavaše.

A kad Kur’an i džihad napustiše
Talasi ih svuda ropstva pokriše.

Razne sekte tome dopriniješe,
Jer mrtvilo u duše im uliše.

Praznovjerja mnoga one skovaše,
Muslimane njima zaokupiše.

Nazatku ih one tako vratiše
Pa muslimi primjer rugla postaše.

Sad nestade: Gazalija, Kindija,
Farabija i velikih Ruždija.

Nad Islamom crn se oblak nadvija
Muslimane zla aždaha obvija.

Moglo bi se nabrojati još jada,
Na muslime što padoju od tada.

O mu’mini, ako spasa želite,
Vel’ku ljagu da sa sebe sperete

Veličinu Islama oživite
I veliki opet da postanete

Kur’anu se, svjetlu Božjem vratite.
Pejgambera za svoj uzor uzmite!

Sve islamske farzove vi vršite,
Ako spasa oba svjeta želite!

Od harama i grijeha bježite,
I šejtana, svoga nefsa vežite!

Jer nesreći ovog svjeta vas vodi
A drugoga u džehenem odvodi,

Alkohola vi se dobro čuvajte,
U njemu je zmijski otrov znadite!

On je, usto, majka sviju nesreća,
Jer um muti, zla donosi najveća.

Zato Allah alkohol nam zabrani
i grijehom vel’kim nam ga učini.

I nauka strogo ga osuđuje,
Jer nesreća samo u njem caruje.

Farzova je i harama mnogo znaj
Zato, brate, ti ih dobro upoznaj!

Zapovjedi vršit Bož’je potamam
Jeste dužan svaki dobar musliman.

Svoju vjeru šehadet vi činite
Ibadetom svojim je dokažite!

Samo da je Allah jedan znadimo
Božanstva Mu druga ne pridružujmo!

Od zla vel’kog on će biti sačuvan
Ko obavlja pet vakata svaki dan.

Muslim pravi neće namaz ostavljat’
I stub vjere taj najjači obarat’.

Ispostiti u godini ramazan
To je dužan svaki zdravi musliman.

Dobro svakom živom biću činite
A sadaku nevoljnima djelite!

Isto tako Islama je temelj to
Neka bude muslimanu poznato.

Ovog svjeta sadaka nas spašava
A drugoga dženetom nas dariva

Hadž obavit u životu bar jednom
Jeste dužnost muslimanu imućnom.

To je Rabbu jedan krupan ibadet
Za nj’ će robu On ukazat Svoj rahmet.

Hadžilukom sve razlike nestaju,
Međ’ muslime čvršće veze nastaju.

Princip morala (ahlaka)

Ako sreću oba svjeta želimo
Onda pravi muslimani budimo!

Čiste misli u srcu mi gajimo
Allah znade šta u njemu tajimo.

Zato svakom samo dobro želimo
Što bi sebi, ono drugom činimo!

Čista vjera bez dobrote gola je,
A dobrota bez imana mrtva je.

Svaki poso od koristi radimo
I nauku neprestano tražimo!

Ona će nas u visine uzdići
I Allahu Svemogućem primaći.

Ovaj put je put ka Bož’jem rahmetu
Oba svjeta i vječnom selametu.

Ovo dvoje uslovi su napretka
I drug vjerski muslimana svakoga.

To su šarti za naš novi napredak,
Rad toga bi Pejgamberov dolazak.

Na Resula donosimo salavat
I vršimo propisani ibadat!

Dova

Hvala Tebi, Bože naš milostivi
Zato što nas u islamu oživi!

Molimo Te, Gospodaru svijeta
Pomozi nam, da nas krasi ljepota

Tvoje vjere, uzvišenog islama,
Da nas vodi svjetlost Tvoga Kelama!

Mili Bože, od gr’jeha se kajemo,
Oprosti nam, to jedino želimo.

Od sevaba naši grijesi su veći
Al’ je rahmet Tvoj od svega najveći.

Na put pravi Tvoj se opet vraćamo
I grijehe više činit nećemo.

Mi ćemo se, znamo, Tebi vratiti
I račune za djela polagati.

Pomozi nam na put pravi se vratit,
Put šejtana, dušmana nam ostavit!

Od zavisti, oholosti spasi nas
To je vatra što uništit može nas.

To šejtanski sifati su najgori
Radi kojih njega prokle Milosni.

U ovome jedino nam leži spas
Pa od njega molimo Te spasi nas!

Slabići smo mi bez Tvoje pomoći
Nije lahko kandžama mu izbjeći.

Ružna djela prikaže nam lijepim
Za istinu on nas čini slijepim.

Duhovne nam, Bože, oči otvori
I sposobnost spoznaje nam podari,

Da saznamo šta nam treba činiti
Tvoju milost vječnu zaslužiti.

Pomozi nam ibadete vršiti
I svakome samo dobro činiti!

Hidajetom svojim put nam osvjetli
I Tvoj Resul za nas Tebe to moli.

Pomozi nam, da nam služi ko primjer
Tvoj milosnik, naš Muhamed Pejgamber.

Jer put njegov, put je pravog života,
Vječne sreće na obadva svijeta.

Jer u vjeri i lijepoj naravi
Čekaju nas mnogi Tvoji darovi.

Milostivi Bože, mi Te molimo
Ko muslimi da živimo i mremo!

Učini nas onakvima, Bože, Ti
Kako reče Ti u Svojoj objavi:

“Znajte, da ste najbolji moj narod vi,
Što se ikad na svijetu pojavi.”

Zablude nas krivog puta izbavi,
Oprosti nam, Bože, naš milostivi!

Jer lutamo i s Tvog puta skrećemo
I u mrežu bezumlja ulećemo.

Tako isto, molimo Te, Bože daj
U Islamu da nam raste naraštaj!

---

[1] Svitanje se pojavilo iz njegova lica, a noć se zamračila od njegove kose. Nadmašio je poslanike po časti i uzvišenosti, pokazao je puteve svojom uputom. Riznica plemenitosti, darivalac blagodati, vođa naroda ka njegovom Šerijatu. Najčistijeg porijekla, najuzvišenijeg roda, svi Arapi su u njegovoj službi. Drveće mu se kretalo, kamen je govorio, mjesec se rascijepio na njegov znak. Džibril mu je došao u noći Isra’a, a Gospodar ga pozvao u Svoju blizinu.
Postigao je časti, a Allah oprostio, ono što je prošlo od njegovog ummeta. Muhammed je naš predvodnik, pa je čast naša u njegovom odgovoru (pozivu).

[2] Udijeli mi, o Bože moj, Svojom nježnošću, jer moja je poputnina malehna; iskreno siromah dolazi pred Tvoja vrata, o Uzvišeni! Njegov je grijeh ogroman — oprosti taj ogromni grijeh! On je stranac, grješnik, ponizni rob, slomljen pred Tobom. Od njega dolazi neposluh, zaborav i nemar za nemarom, a od Tebe dolazi dobročinstvo, milost i obilna darežljivost. Rekao je: ‘Gospodaru, moji su grijesi poput pijeska što se ne može izbrojati; oprosti mi svaki grijeh i podari mi oprost lijep i potpun.’ Kakvo je moje stanje, o Bože moj? Nemam dobrih djela! Moja su loša djela brojna, a zalog mojih pokornosti malen. Izliječi me od svake bolesti i ispuni moje potrebe, jer ja imam bolesno srce, a Ti si Onaj koji liječi ranjene duše. Reci mojoj vatri: ‘Budi hladna!’ — o Gospodaru, u moju korist, kao što si rekao: ‘O vatro, budi hladna!’ — u korist Tvoga prijatelja (Ibrahima). Ti si Onaj koji liječi, Ti si dovoljan u svakoj nevolji; Ti si moj Gospodar, Ti si mi dovoljan, Ti si moj najbolji Zaštitnik. Gospodaru, daruj mi blago Svoje dobrote — Ti si Darežljivi, Plemeniti! Podari mi ono što je u mom srcu i uputi me na najbolji put. Daruj nam veliko carstvo i izbavi nas od onoga čega se bojimo; naš Gospodaru, Ti si Sudija, a glasnik je Džibril.