Dr. Safvet-beg Bašagić

Dr. Safvet-beg Bašagić je, bez sumnje, jedna od najmarkantnijih ličnosti u novijoj kulturnoj povijesti Bošnjaka i jedan je od najzaslužnijih poslenika na polju našeg kulturnog uzdizanja s početka dvadesetog stoljeća.

Rođen je u Nevesinju 1870., doktorirao je u Beču 1910., a umro u Sarajevu 1934. godine. Pokopan je počasno u haremu Gazi Husrev-begove džamije.

Bašagić je učenjak evropskog formata; on je priznat povjesničar i orijentalist te vrstan pjesnik i prevodilac, a ponajviše društveni javni radnik.

U Bašagićevom bogatom opusu naizmjenično su se redala književna, povijesna, kulturno-povijesna i religijska djela: Trofanda iz hercegovačke dubrave, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Gazi Husrev-beg, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Mevlud, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini i dr.

Svoj Mevlud Bašagić je spjevao oslanjajući se na pouzdane islamske izvore. Prvo i drugo izdanje priredio je sam i štampao ih u vlastitoj nakladi 1924. godine. Od tada do danas izašlo je više izdanja ovog mevluda.

Predgovor

Najprije Božije spomenimo ime,
svako dobro djelo počima se s njime.
Onda se sjetimo Bož’jeg poslanika
Muhammeda, zadnjeg vjerovjesnika,
koga dobar dio čovječanstva slavi
kao začetnika islamske ljubavi.

Ne zaboravimo njegovu rodbinu
s dobrim spomenuti kao i družinu,
koja je s njime nevolju i slavu
dijelila za islam, kô za vjeru pravu.

A po tome Safvet Ibrahimov evo:
predaje vam “Mevlud”, koji je ispjev'o
u jeziku koji naš Mujo razumi,
jer mu kao Bosna u ušima šumi.

Koliko su mogle, umjele i znale –
sve su tu utkale moje sile male.
Ja toliko znadem, ne umijem više,
i to neka Bog mi u sevab upiše!

Tevhid

(Ovdje treba tekbir proučiti)

Mi služimo Bogu, Koji nije postao,
i Kojega nikad nestanuti neće.
Mi služimo Bogu, Koji nam je dao
svijest da nas vječno do spoznaje kreće!

Mi služimo Bogu, Koji Svemir stvori –
i u njemu bezbroj svakakvih čudesa;
zar Mjesec ne sjaji – zar Sunce ne gori –
zar zv’jezde ne trepte – sred plavih nebesa?

Mi služimo Bogu, Koji na svijetu
svakome stvorenju život i smrt daje,
Koji surog orla u smjelom poletu –
i neobuzdane ljude – obuzdaje.

Mi služimo Bogu, Koji nas osnaži
vel’kim darovima: umom i pameti,
da raspoznajemo istinu od laži,
koju nam nameću bezbožnici kleti.

Mi služimo Bogu, kako nam poruči
preko Muhammeda, zadnjeg pejgambera.
Služimo Mu jer nas din-i-islam uči:
da nam je On prva i posljednja vjera.

Bože, Koji posto nije –
i Kog nestat neće!
S Tvojom voljom sve postaje,
rađa se i kreće.

Svako jutro ishod Sunca –
i zapad pred veče
o Tvojoj nam moći, Bože,
sto dokaza reče.

Ti nam spremi Muhammeda
da vjeru objavi,
koja naša srca spaja
islamskom ljubavi.

S kojom danas ponose se
milijuni ljudi,
jer u njima sveto čuvstvo
prama Tebi budi.

Kad se noći smrkavaju
i osviću dani:

Prama Tvojoj svemilosti
naše duše cvile:

Mevlud

Proljetno veče na zemlju pade
po nebu zv’ježđe blistati stade,
između zviježđa Mjesec se šeće,
i blijeskom svojim posipa cvijeće.
Nebesa trepte u moru sjaja,
Zemlja izlaže sliku od raja.

Kô iza rosne proljetne kiše,
sve nekim svježim životom diše,
sve nešto tiho šapće i veli,
sve nešto tajno traži i želi,
sve nešto rado gleda i sluša,
sve nešto novo saznati kuša!
Jer tako divne proljetne noći
vidile nisu ničije oči.

To vam je bilo prvog rebi-a
dvan’este noći – kad Arabija
najljepše dane u dnevnik piše –
i svježeg cv’jeća mirisom diše.

U Arabiji, nasred Hidžaza,
imade jedna mala oâza,
koja se zove Batha-u-Mekke;
u toj oazi, u kući sreće,
jedna lijepa i mlada žena
lagahno hoda, kô da je sjena.

Zastane časak, pa opet pođe,
dok tajni glas joj do uha dođe:
“Amina! De se na šilte spusti –
i ove r’ječi odmah izusti:
Bože! Moj porod predajem Tebi,
da zloduh njemu škodio ne bi!”

Kada to reče, nasloni glavu
da gleda mirno daljinu plavu,
da se na čarim’ prirode topi,
dok sanak slatki oči joj sklopi.

Kad je zaspala, sanak je snila –
i lijep prizor na snu vidila;
snila je kako meleka jata
na Zemlju slaze – i oko vrata
njezine kuće gledaju, vire –
i tihim glasom uče tekbire.

(Ovdje treba tekbir proučiti)

U to od sobe zid se rastupi,
iz koga kolo hurija hrupi,
pa je sa sviju strana okruže –
i pred nju počnu sipati ruže.

Lagahno kolo okolo kreću,
pjevaju radost, pjevaju sreću:
koja će tminu sa zemlje dići,
pa čak i do nas u Bosnu stići.

(Hor zauči:)

Bože Milosni! I mi u Bosni –
kô dan radosni – mevlud slavimo!

Dok se najednom otvore vrata,
na ruci držeć čašu od zlata,
hurija jedna dođe i stade
i sretnoj majci čašu dodade.
To vam je čaša šerbeta bila
sa rajskog vrela – sa Selsebila.

Kad popi čašu blažena mati,
iz njene kuće započe sjati
sv’jetlo, poput božanskog nura,
kako’no sjaše sa Sina Tūra^[4].

U tome času hazret Amina
rodi kô zlatnu jabuku sina.

(Ovdje svi prisutni ustanu na noge u počast
rođenja, a hor ili više prisutnih zauči:)

Dobro nam doš’o, najveći sine,
arapskog roda i domovine!
Dobro nam doš’o, stari plemiću,
Hašimoviću, Kurejševiću!
Koji će slabe dići na noge –
i lišit ropstva narode mnoge!

Dobro nam doš’o, prosvjetitelju,
zagovorniče i spasitelju!
Suri-Israfil kada zapuše,
u te se naše uzdaće duše.
Ti nesretniku blažićeš muke,
ti griješniku pružaćeš ruke!

(Kad hor završi, hatib ili kogod iz publike koji
imade lijep glas sâm zauči:)

Dostojni vjere kazuju ljudi,
o kojim dobro predaja sudi,
Amina da je zborila strini,
koja je vjerna bila istini:
kô trudna žena cijelo vr’jeme,
da nikad nije ćutila breme.
Poroda boli da čula nije,
da je sve bilo poput vizije.

Kada iz slatkog sanka se prenu,
tamo i amo oči okrenu,
što u snu vidje, gleda na javi:
u sjaju trepti vas obzor plavi!

Još zadnje zvuke hurijske pjesme
čuje kô žubor džennetske česme.
Jedan se spomen do drugog niže
i uvjerenju vodi je bliže.

A kada smotri dijete malo,
da je pokraj nje na ruke palo,
da usnam’ miče kao da zbori,
da Vječno svjetlo s čela mu gori –
uvidje da je blažena mati
čovjeka, kom će Svemoćni dati
zadnje poslanstvo, da ljude zove
u krilo vjere Muhammedove.

O tome Tevrat izrično kaže,
a sa Tevratom Indžil se slaže:
Ahmed-Muhammed jednom će doći –
i ljudskom rodu otvorit oči.
Pokazaće mu zablude krute,
osv'jetliće mu istini pute –
sv’jetlom koje odvazda gori,
koje za njega Svevišnji stvori –
i Ademu ga stavi na čelo,
da s njime svoje okruni djelo.

To svijetlo s Adema prešlo je na Šita,
od njega na oca naroda Semita,
odatle na pleme Benu-Isrâila
dok ne dođe preko hazret-Ismâila
u pleme Kinane. I sad se pojavi
u prvotnom sjaju na mubarek-glavi
Mevla Muhammeda Ibni Abdullaha,
nosioca krune od sure-i “Taha”.

Od Ummi Selleme Nevevi predaje
tradiciju kojoj vjernost se priznaje:
“Amina veli da je više puta
kazivala njojzi o toj noći čuda:
za mevluda noć je tako sjajna bila,
da je ona svojim očima vidila
po cijelom Šamu palače i dvore,
gdje svijetle kô da živim ognjem gore.

Mimo druge Bog je dao tu odliku
Muhammedu, Svome zadnjem poslaniku,
da osv’jetli s njime ljudsko dostojanstvo
i staze, što vode u nebesko carstvo,
kojim idu duše dobrijeh muslima
do džennetskih bašča Adna i Na‘īma,
gdje izvire Kevser i Selsebil teče,
gdje vječnog užitka nestanuti neće.

(Ovdje hor ili više prisutnih zauči)

Bože Milosni! I mi u Bosni –
ko dan radosni – mevlud slavimo!

Rujna zora sa istoka rudi,
sva priroda iza sna se budi.
Zora nebo rumenilom šara,
a cvijeće pupove otvara.

Na bokoru mirisave ruže
ni slavuji danas se ne tuže,
već veselo pjesmice pjevaju
velikome ovom događaju.

Još ne bješe dobro ni svanulo,
a kamoli sunce ogranulo,
kada Abdul-Muttalibu javi:
da je biser njezine ljubavi,
sin njegova sina Abdullaha,
prije zore i ranog sabaha,
od svoga se sadefa rastao
i ko alem u mraku zasjao.

U tom času stari djed je bio
pokraj Kabe – i tavaf činio.
Kad radosna vijest njemu dođe,
odmah kući Amininoj pođe –
s c’jelom kitom odličnijeh ljudi,
što se bjehu zadesili tudi.

Po arapskom starom običaju,
majke svoju djecu sakrivaju;
ni jedna ga nikom vidjet ne da,
starješina dok ga ne pogleda.

Kad opazi na vratima djeda,
ona otkri sina Muhammeda.

(Ovdje opet svi prisutni ustanu na noge,
a zbor ili više glasova iz publike zauči)

Dobro nam doš’o, o, Pejgambere,
Božije r’ječi, Božije vjere!
Sve tebe voli, prirode diko,
staro i mlado, malo, veliko!
Tebi za ljubav ljudi se druže,
da čovječanstvu zajedno služe!

Dobro nam doš’o, najljepši stvore,
na tvome licu geniji gore!
Nābiga^[6], Hassān,^[7] u slavu Tvoju,
pjevaju ode i himne poju:
kuda se krećeš nek cvate cv’jeće
i prosipa se obilje sreće!

(Zatim hatib ili ko od prisutnih, koji imade lijep glas, zauči)

(Ponovo hor zauči)

Bože Milosni! I mi u Bosni –
ko dan radosni – mevlud slavimo!

Svi prisutni u čudu gledahu
i starome djedu čestitahu:
što mu dade Bog unuka krasna,
sv’jetla čela kô zvijezda jasna.

Oči su mu surmom podvučene –
i obrvam’ tankim obrubljene;
lice mu je milije već Sunce,
kada zlati izjutra vrhunce.
Vazda su mu usta nasmijana,
blagoslov mu teče sa usana.
Uz ostala savršena uda,
vrat mu bješe kao u labuda.

Tol’ko rekoh, ja ne mogu više;
ko njegove čare da opiše?

Starom djedu potekoše suze,
pa dijete u naramak uze –
i s društvom ga do Kabe odnese
i okolo Kabe ga obnese.

A kad stupi na kabenska vrata,
pade Hubel, a za njim Menata ,
pred pojavom mubareć-djeteta
trides’ i dva kumira im sveta,
licem nič’ce na zemlju padoše –
i na zemlji ležeć ostadoše.

To djed kao Bož’je čudo shvati,
pa se s vrata kabenskijeh vrati.

Nikom ništa o tom ne spomenu,
već pram kući Amininoj krenu,
moleći se Bogu Svevišnjemu,
da ko ne bi naudio njemu.

Kad predade sretnoj majci sina,
prikriča joj i on i družina:
da ga čuva od duhova hudi’ –
i od šerra opakije’ ljudi,
koji vazda drugom o zlu rade,
a u Kabi svecima se grade.

Ibni el-Asākir bilježi nam ovu
tradiciju, kao riječ Mahzumovu:

“U času kada se Muhammed rodio,
Noširevan Mudri čudan san je snio;
taj mu san u duši nemir prouzroči,
pa kô izvan sebe iz postelje skoči.

U slavnome Taku^[10] sve se tresti stalo,
četrn’est šerefa na zemlju je palo.

U Ahura-Mazde^[11] , najstarijem hramu,
koji danju-noću bijaše u plamu,
utrnu se vatra, što deset v’jekova
goraše, kô simbol dîna Ormuzdova.

Te mubarek noći jezero je Sava
presušilo, a i Vadi-i Semava
dolina je vodom poplavljena bila
i na više milja brzo se razlila.

I veliki Mobed te je noći snio
neugodan sanak, u kom je vidio
da arapska deva trči prije ata
i prelazi preko rijeke Eufrata,
pa se po Perziji ko kod kuće širi.
Kada se probudi, u knjigu zaviri
da mu protumači šta pusti san znači?

Kako god okrene, selameta nema,
sve u veli: “Nešto Arabija sprema,
što će na istoku jedan prevrat stvorit;
i Perziju  kao državu oborit!”

O tome snu ništa nikome ne javi,
štaviše, gledaše da ga zaboravi
k'o da ništa nije sniv’o malo prije:
u tom snu viđaše sudbinu Perzije.

Uto ulak^[12] kucnu na njegova vrata
i reče mu: “Odmah uzjaši na ata
i do Taka gredi, gdje već Kisra^[13] sjedi!
Merzubani^[14], vlada – sve se tamo kreće,
držaće se vel’ko kraljevsko vijeće.”

Kad Mobedan^[15] stiže do slavnog divana,
u predvorju nađe više merzubana.
Jedan drugog pita, a svi razmišljaju
što ih Kisra zove proti običaju?

Tako rano nikad saziv’o ih nije
pravedni i mudri vladar od Perzije.
Kad se od divana otvoriše vrata,
vidjeli su kralja gdje krunu od zlata
okreće u ruci – i na tahtu stoji
pa po redu očim’ merzubane broji.

Kad svaki po časti na divanu stade,
zlatnim žezlom Kisra jedan znak im dade,
da sjednu; kad krunu na glavu natače,
drhćućijem glasom besjediti zače:
“Znate li vi šta je uzrok mome jadu?”
“Ne”, rekoše kralju, to oni ne znadu.

Kada im ispriča šta mu dušu muči,
sa velikom zebnjom svoj govor zaključi.

U to jedan ulak u dvoranu pade
i vel’kom veziru sitnu knjigu dade.
U njoj piše: “Vatra Ormuzdova hrama
sinoć se pred zoru ugasila sama.”

“Mobedane!” kralj će, “daj nam protumači:
Šta se to događa i šta sve to znači?”
“Vaše Veličanstvo!” – Mobedan će reći,
“Iz arapske zemlje nešto će poteći!
Tu se, knjige vele, jedan prevrat stvara,
koji novo gradi, a staro obara.”
Na to Kisra ljutit s prijestolja siđe
i brzim korakom na vrata iziđe.

Merzubani za njim u čudu gledahu
i jedan drugoga očima pitahu,
a ni jedan riječi ne umije naći,
da drugome kaže: kud će to izaći.

Zgledaše se pa se tužno rastadoše
i klimajuć glavom kućama odoše.

(Ovdje neko zauči ove stihove:)

Ugledaj se, obijesni stvore,
u vladara perzijskijeh slavu
I njihovu negda na Istoku
uređenu i moćnu državu.
Kada dođe obijest do časti,
Kako brzo podlegne propasti!

(Zatim hor zauči:)

Bože milosni! I mi u Bosni
ko dan radosni mevlud slavimo.

TESMIJE^[17]

Kad se sedam navršilo dana,
skupila se grupa odabrana
sve po izbor’ plemenskih šehova
kod prvaka Benu Hašimova,
da gospodski proslave Rođenje.

Tu uz brave na ražnju pečene,
bješe svega u obilju dosta,
za fukaru i odlična gosta.

Kad je starac goste podvorio,
Abbasu je sinu govorio:
“Hajd’ donesi dijete ovamo,
da svečano njemu ime damo.”

Po arapskom starom običaju,
ljudi djeci ime nad’jevaju,
starješina uzme ga u krilo,
pa u uho triput ime milo
prišapće mu – kako će ga mati
i s vremenom cio svijet zvati.

Svi su čuli pobožnoga djeda,
kako triput ime Muhammeda.
glasom punim radosti spomenu
i lijepo ime mu nadjenu,
kojim su ga nazvale još prije,
kod poroda, džennetske hurije.

Zatim redom pristupe mu gosti,
svaki od njih kliče od radosti:
“Maša Allah! Ovakvo stvorenje
nije dalo naše pokoljenje.

To je dijete rijetka pojava,
koje čeka neka viša slava.
Samo da ga Bog Svemilostivi,
na čast roda Kurejša poživi!”

Na to Abbas uze ga na ruke,
pa uz  pjesme i svirala zvuke,
s prijateljem odnese ga kući
i predade  u zagrljaj vrući
miloj majci, da lijepo gleda
i odgaja sina Muhammeda.

Miradž

Mi slavimo Boga Koji je svog roba
Muhammeda pozvao u najljepše doba,
jedne ljetne noći, na nebesa gori,
Da s njim ko sa Svojim miljenikom zbori.

Te mubarek-noći, noći odabrane,
bio je u dvoru žene Ummihane.

Klanj’o je i dugo molio se Bogu,
da uništi mržnju i posije slogu,
među zavađenu braću i plemena,
od Iraka pa sve doli do Jemena!
Da arapski narod, kao jedna duša,
njegovu nauku i zapov’jed sluša,
da trijebi korov po bijelu svijetu
propov’jeda islam, Bož’ju vjeru svetu
koja čovječanstvo kao Sunce grije,
i božansku ljubav među ljude sije.

Misleći o Bogu, diveć se miloti
prirode zemaljske i njenoj ljepoti
pred kojom najveći veleumi stoje
i ko djeca glede u šarene boje,
i on stoji, gleda, pa poviknu: “Bože,
Tvoju sveumjetnost ko pojmiti može?”

Da dalje razmišlja, u nikab^[18] se zavi,
dok hazreti Džibril pred njim se pojavi
i svečanim glasom ovako mu veli:
“Muhammede, tebi pokazati želi
Svemogući Svoga sveum’jeća djela
do kojih ti mašta nije doletjela!
Ti ćeš vidjet što još niko viđo nije,
ti ćeš vidjet šta se iza perde^[19] krije.
Hajde, eno Burak čeka da te nosi
tamo, gdje se milost dijeli i prosi,
tamo, gdje Svemoćni samostalno vlada,
tamo, gdje je izvor i sliv ljudskih nada!”

Hazreti Muhammed na noge ustade
i s tekbirom počast pozivu odade,
pa onda s Džibrilom izađe na vrata
i Buraku savi ruke oko vrata,
koji se na krilim’ pod oblake diže
i u Aksa-mesdžid^[20] za tili čas stiže,
gdje više safova Bož’jih poslanika
čeka da upozna Bož’jeg miljenika,
da klanja za njime kao za imamom,
koji obradova svijet sa Islamom.

Kad se namaz svrši, do Buraka dođe,
pa odatle pravo u nebesa pođe
i odleće brzo kroz nebeske sfere,
na krilima svoje uzvišene vjere,
prepun više snage, duha i poleta
gledajuć’ divote vasionog sv’jeta.

Sv’jetlo rajsko kroz nebesa plava,
staze i bogaze njemu obasjava…

I leti, leti brzo na Buraku,
kao rujna zora na sunčanu traku,
jer mora stići do Arši-Rahmana
i vratit’ se prije narednoga dana.

Šta je sve vidio i kuda je proš’o,
dok je do Sidre-i Munteha-a doš’o –
prema tome moja nemoćna je mašta;
prošao je svemir i vidio svašta!

U pjesmi se sve to opjevati ne da,
Enes ibn Malik šta nam pripov’jeda.
Tu je “Ve mā minnā”…objava mu stigla,
koja ga je izvan poimanja digla, –
gdje Istina Vječna od iskona vlada,
gdje caruje simbol ljepote i sklada.
Tude Burak stade na svojoj zvijezdi,
jer odatle dalje ne smije da jezdi.

Refref da Buraka zamijeni stiže,
pa odatle Bož’jeg Poslanika diže
i odnese dalje gdje su zadnji niti
ljudskog uma gustom koprenom prekriti.

Do granice svoje i Refref kad dođe,
stade; a odatle sam Muhammed pođe
prema Svjetlu Koje svemu život daje,
gdje ništ’ ne postoji, ništa ne postaje,
gdje nema zvijezda, ne ima nebesa,
gdje nema vremena, prostora, tjelesa,
gdje nema početka, gdje ne ima kraja,
gdje se beskonačnost sa vječnosti spaja.

Tu je “Kābi Kavsejn”^[21]. Iza njeg se stere
Harmonija Vječna, izvor naše vjere.

Tude je Muhammed izvan sebe stao
i Bogu na sedždu u zanosu pao,
i dušom slušao riječi bez glasa,
i dušom gledao u ideal spasa.

Tude je razgovor bez riječi tek’o;
i mnogo je čuo i mnogo je rek’o.
S molbom za šefa’at govor je počeo,
s vječnim obećanjem govor se dočeo.

Kada mu je i ta uslišana želja,
“Jā Hū!” reče, pa pun sreće i veselja,
kroz pučinu svjetla tekbireći pođe
i kao svjetlica do Refrefa dođe.

A odatle s njime do Buraka stiže,
koji ga ponese, sve niže i niže.
Milijarda meleka s tekbirom ga prati
i tako se u dvor Ummihane vrati.

(Tekbir)

K’o obično – prije nego zora rana
Navijesti osvit narednoga dana –
diže nikab s lica, pa na noge skoči,
sve mu k’o na javi leti ispred oči,
svakoga prizora još se živo sjeća,
kao divne slike Bož’jeg sveum’jeća.

Šta je na nebesim’ vidio i rek’o,
od dohvata našeg uma je daleko.
Najveći geniji nisu mogli dati
odgovor na pitanje: “Može li se znati
šta se iza perde “Kābi Kavsejn” krije?
Ni s Miradžom za nas riješeno nije.

To je sve do sada ostalo k’o tajna
s upitnikom, ali tajna veličajna!
Ko zna zadnji čovjek hoće l’ moći znati
o toj tajni kakvo razjašnjenje dati?

Nati-Šerif

Kad se o tvom  žiću zbori –  ja, Resulallah!
Naš um na tvom biću gori – ja, Resulallah!

Tvoja vjera  u muslimu svakome probudi
ljubav, koja čuda tvori – ja, Resulallah!

I ta ljubav ul’jeva mu plemenito čuvstvo
za istinu da se bori – ja, Resulallah!

Tvoj se ezan sa stotinu  hiljadu munara
danas po svijetu hori – ja, Resulallah!

Puni nade, puni vjere, uzdamo se u te,
kad nam grijeh dušu mori – ja, Resulallah!

Ako nećeš ti, jà ko će na Sudnjem danu
da u ime naše zbori? – ja, Resulallah!

Hasbilah

Sjećaš li se jošte, Mirza,
kad si bio d’jete malo,
kako bi ti mirno srce
od miline zaigralo?

Kad s’ iz usta svoga oca
“Kasidei-Burde”^[23] sluš’o
i poletnim mislima se
do zanosa dizat kuš’o?

Sjećaš li se kako pjesnik
u visokoj pjesmi zbori,
kad mu duša u ljubavi
pram’ ljubljenom biću gori?

Ja se svega dobro sjećam,
kao da je juče bilo;
kako ne bih sjećao se,
kad s’ o biću govorilo.

Koje moju dušu hvata,
k’o što bršljan hvata granje,
i ta moja uspomena
najviše je moje znanje.

Eto tako, od djetinjstva
moj duh njega vječno prati,
i kuša ga opjevati,
al’ ne može da ga shvati.

Ko će shvatit ono biće
kome Bog “Lev lāke…”^[24] reče,
kad ga pozva u posjetu
na mubarek Miradž-veče.

Ko će shvatit biće, koje
čitat, pisat nije znalo,
a nama je u Objavi
uzvišenu vjeru dalo.

Kol’ko god je moja mašta
uzdizala lahka krila,
do njegovog dostojanstva
nije nikad doletila.

Volja mi je bila jaka;
da su mogle slabe sile,
sve bi cv’jeće zemne sreće
u taj Mevlud ukitile.

Hodi, srce, da udvoje
danas složno zapjevamo
i oduška svom veselju
na ovome mjestu damo.

Što da više razbijamo
glavu: biti i ne biti?
kada ćemo, kud sve ide,
morat’ ići – i ja i ti.

Sermija^[25] je mog života:
kao Sunce sv’jetlo čelo,
a uz gr’jehe naći će se
i gdjekoje dobro djelo.

Osim toga, u Svemilost
Izgubio nisam nade,
a na Sudnjem danu, znadem,
zagovornik da imade.

Koji će i gr’ješnog Mirzu
pod okrilje uzet svoje,
jer nikada nisam rek’o:
Jedno može biti dvoje!

Munadžati

Sva priroda Tebe slavi, Bože milostivi!
Svaki stvor se u ljubavi Tvojoj moći divi.

Ti nam stvori nebo plavo i zelene gore,
žarko Sunce, sjajne zv’jezde i velebno more.

Ti nam stvori sv’jetle dane i večeri tavne,
bistra vrela, cv’jetne bašče i poljane ravne.

Ti nam stvori uzor-djela: čovjeka i mrava;
i među njih podijeli dužnosti i prava.

Nas si umom odlikov’o k’o odlična bića,
a mrave si uputio u potrebe žića.

S umom si nam još darov’o zdvajanje i nadu,
i rek’o nam: “Drugog nema, spas vam je u radu.”

Prema Tvojoj odredbi se sve miče i kreće,
tigar riče, slavuj pjeva i miriše cv’jeće.

Kada u to mi gledamo, mislimo: sve znamo,
al’ se brzo uvjerimo da sebe varamo.

Dokle god naš um doleti, daleko ne siže,
oprosti nam Bože, gr’jehe ako zalutamo
u mističnu neizvjesnost da štogod saznamo!
Pusta želja nas potiče i naprijed goni,
da k’o slijepci tumaramo po toj vasioni.

Oprosti nam, Bože, gr’jehe! Pomis’o je smjela,
jer se ne da dokučiti veličina djela,

koje Tvoja svemoć stvori, kamo l’ Tvoje biće
što ‘no crvu u jabuci daje smrt i žiće!

Sva priroda Tebe slavi, Bože nepojmivi!
Svako stvor se u ljubavi Tvome Biću divi!

Noć je tiha, nebo plavo
Ko da živim ognjem gori,
Nebrojeno zlatno zv’ježđe
U jednome glasu zbori:

Slava Tebi, vječni Bože,
Koji Svojim žićem živi,
Koji Svojom moću može
da zastraši i zadivi!

Bezbroj mora i rijeka
Crnu zemlju što protiče –
sve u zlatno nebo gleda
i jednijem glasom viče:

Slava Tebi, vječni Bože,
Koji Svojom voljom čini,
Koji Svojom moću može
da rastavi i sjedini!

Bezbroj bilja i drveća,
što iz crne zemlje niče –
sve u zlatno nebo gleda,
i jednijem glasom kliče:

Slava Tebi, vječni Bože,
Koji Svojim znanjem znade,
Koji Svojom moću može,
da sve uzme i sve dade!

Bezbroj ptica milopojki
što po plavom zraku plovi,
sve u zlatno nebo gleda,
i jednijem glasom slovi:

Slava Tebi, Vječni Bože,
Koji Svojim sluhom čuje,
Koji Svojom moću može,
da sve sruši i sve snuje!

Bezbroj raznih životinja,
što po crnoj zemlji gmiže,
sve u zlatno nebo gleda,
sve zajedno svoj glas diže:

Slava Tebi, Vječni Bože,
Koji Svojim vidom zrije,
Koji Svojom moću može
da sve stvori i pobije!

U bezbroju svih stvorenja,
što Ti vječnu slavu poju,
diveći se ev’ i Mirza,
oprema Ti pjesmu svoju:

Slava Teb, Vječni Bože,
Koji Svojim glasom zbori,
Koji Svojom moću može
da od ništa Svemir stvori!

---

[1] Jā rabbenā, nerdžū minke huden fil-īmāni. Gospodaru naš, molimo Te za uputu u vjerovanju!

[2] Jā rabbenā, nerdžū minke el-‘afvel džemīle. Gospodaru naš, molimo Te za lijep oprost!

[3] I‘tisāmul verā bi magfiretik, ‘adžezel vāsifūne ‘an sifetik. Tub ‘alejnā fe innenā bešerun, mā ‘arefnāke hakka m‘arifetik. Tvoj je oprost naše sveuzdanje; nemamo se čemu nadat više, i genija pero je nemoćno – Tvoju svemoć, Bože, da opiše. Uslišaj nam, Bože, pokajanje! Mi smo ljudi skučena mišljenja; mi nijesmo u stanju proniknut u istinu Tvojega stvorenja! (Ibn Sina)

[4] Sīnā Tūr ili Tūr-i Sīnā – Sinajsko gorje; mjesto gdje se Bo Uzvišeni pokazao Musau, a.s., u obliku svjetla.

[5] Lekel-kurbu min mevlāke jā ešrefel-verā, ve ente li kullil-enbijāi imāmun. ‘Alejke minallāhil-kerīmi tehijjetun, mubāreketun makbūletun ve selāmun. – Ti kod Boga ugleda imadeš, o najbolji od sviju smrtnika, ti si prvak Bož’jih poslanika! Bog Predobri nek te blagoslovi, iz Njegova vječnoga obilja – blagoslovom božanskoga milja!

[6] Ebu Lejla En-Nābiga El- Dža‘dī El-Ka‘bī, (568-684.) pjesnik i ashab Allahova Poslanika, s.a.v.a.

[7] Ebul Velid Hassān ibn Sābit El-Hazredži El-Ensāri, (564-674.) pjesnik i ashab Allahova Poslanika, s.a.v.a.

[8] Ve ahsene minke lem tere kattu ‘ajnī, ve edžmele minke lem telidin-nisā’u. Hulikte muberren min kulli ‘ajbin, ke enneke kad hulikte kema tešā’u. – Nije moja zjenica ljepšega vidila, nit je žena od tebe milijeg rodila! Ti si stvoren onako, kako si ti htio; stvoren si bez mahane – i lijep i mio! Hassān ibn Sābit

[9] Mevlāje salli ve sellim dāimen ebeden, ‘alā habībike hajril halki kullihimi. Jā Rabbi bil-Mustafā bellig mekāsidenā, Vagfir lenā mā medā jā vāsi‘al-keremi. – Zaštitniče moj, šalji salavat i selam uvijek i zauvijek, na Tvoga voljenog, najboljeg među svim stvorenjima. O Gospodaru, radi Odabranog, ispuni naše ciljeve, i oprosti nam ono što je prošlo, o Ti, Veličanstveni u plemenitosti.

[10] Tāk – Svod je arhitektonski konstruktivni element zatvaranja gornje granice unutrašnjeg prostora upotrebom sfernih oblika i oslanja se na okolne zidove, lukove ili stubove.

[11] Ahura Mazda (Ormuzd) – vrhovno božanstvo u zoroastrizmu, shvaćen kao tvorac svijeta, svjetlosti i dobra, u borbi protiv zla oličenog u Ahrimanu.

[12] Ulak – glasonoša.

[13] U islamskoj i historijskoj literaturi termin ‘Kisra’ se često koristi općenito za perzijskog cara, slično kao što se ‘Faraon’ koristi za egipatskog vladara ili ‘Kajsar (Caesar)’ za rimskog cara.

[14] Merzubani – pogranični banovi

[15] Mobedan – najviši svećenik u zoroastrizmu.

[16] Jā ejjuhel magrūru biddunjā-‘tebir, bi dijāri Kisrā fe huve mu‘teberul-verā. Kānet menāzilu lil-mulūki fe asbehat, min b‘adi hādisetiz-zemāni kemā terā. – O ti koji si obmanut dunjalukom, uzmi pouku, iz palača Kisre, jer one su pouka ljudima. Nekada su bile boravišta kraljeva, a postale su, nakon udarca vremena, onakve kakve ih vidiš.

[17] Tesmije – svečano nadijevanje imena

[18] Prozirni veo kojim su Arapi prekrivali lice i vrat, štićeći se od vrelog sunca.

[19] Perda – zastor.

[20] Medžidi aksa – džamija u Jerusalemu; prva kibla islama.

[21] Kābi kavsejn – razdaljina dužine dva lūka. Aluzija na 8. i 9. ajet sure En-Nedžm.

[22] Belegal-‘ulā bi kemālihi, kešefed-dudžā bi džemālihi. Hasunet džemī‘u hisālihi. Sallu ‘alejhi ve ālihi. – Uzvišenost je dostigao svojom savršenošću, tmine je razagnao svojom ljepotom, sve njegove osobine su lijepe – salavat šaljite na njega i njegovu porodicu.

[23] Kasidei-Burda je naziv kaside koju je pjesnik pokajnik, Ka‘b ibn Zubejr, spjevao u čast Allahova Poslanika, Muhammeda, s.a.v.a., kojeg je ranije stihovima vrijeđao. Za ovu kasidu Poslanik ga je darovao svojim ogrtačem (burdom), pa je po tome i nazvana ovim imenom.

[24] Doslovno ‘da te nije …’, aluzija na jedan hadis gdje stoji: “Lev lāke lemmā halektul eflake.”, da te nije, ni svemir ne bih stvorio!.

[25] Glavnica, osnovni kapital.