Ešref Kovačević
Jedan od istaknutih velikana BiH, Ešref Kovačević, rođen je 1. 9. 1924. godine u Kovačevcima blizu Glamoča, a preselio na Ahiret 2. 3. 1996. godine u Sarajevu. Nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese, 1944. godine, upisuje Višu islamsku školu (VIŠT). VIŠT je zatvoren 1945. godine, pa je morao prekinuti studije. Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek Orijentalne filologije i historije naroda Jugoslavije upisuje 1952. godine, a diplomira 1958. godine. Posdiplomski studij historije, na Filozofskom fakultetu u Beogradu, upisao je 1967. godine koji je završio odbranom magistarskog rada Granice bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj republici po odredbama Karlovačkog mira, 1971. godine. Od 1946-1952. godine radio je kao imam i muallim. U maju 1949. godine je uhapšen, te provodi 27 mjeseci u zatvoru. Za asistenta na Orijentalnom institutu u Sarajevu izabran je 1960. godine. Radio je honorarno kao asistent i na Filozofskom fakultetu, na Katedri za orijentalne jezike, od 1971-1977. godine, te na Islamskom teološkom fakultetu od 1978-1980. godine. U Gazi Husrev-begovoj medresi predaje Islamsku kaligrafiju u periodu od 1977-1980. godine, te od 1988-1989. godine, kada je penzionisan. Djelovao je na različitim područjima počevši od orijentalistike, historije, kulturne historije Bošnjaka do islamskih nauka i kaligrafije, u kojima je ostavio veliki doprinos.
Od objavljenih samostalnih naučnih i stručnih radova tu su:
– Hududnama Bosanskog vilajeta prema Austriji poslije Karlovačkog mira (POF XX-XXI, str. 365-436.)
– Granice bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj republici po odredbama Karlovačkog mira (Svjetlost, Sarajevo, 1973.)
– Muhimme defteri (Orijentalni institut, Sarajevo, 1985.)
– Oblast Brankovića na Kosovu, zajedno sa H. Hadžibegićem i A. Handžićem, Sarajevo, 1972.
Bavio se i prevođenjem, a tu spadaju:
– Pitanje Segedinskog mira i kriza Turske države 1444. godine od H. Inaldžika (POF XII-XII, str.269-306.) – Turska štampa u Jugoslaviji od I. Erena (POF XIV-XV)
– Miradžija, bosanskog pjesnika Sabita Užičanina, Sarajevo, 1990. godine i druga djela.
Ovdje ćemo još spomenuti i neke neobjavljene radove:
– Prepjevao je preko stotinu stihova;
– Napisao je zbirku Nuru-l-mašrik, koju čine njegovi originalni stihovi, a odnose se na kur’anske i hadiske poruke;
– Preveo je sa arapskog poznato djelo Bed'u-l-emali od autora El-Ferganija;
– Odabrao je i snimio na stotine dokumenata za ANUBIH i Orijentalni institut iz arhiva Sarajeva, Zadra, Dubrovnika, Beča i Istanbula.
Kao primjer njegove vještine prevođenja stihova, sa orijentalnih jezika, može poslužiti stih perzijskog pjesnika Mula-Džamije o edebu:
Sjedit’ u pročelju nije dokaz čojstva,
Čovjek sa odgojem niže drugih sjeda,
Jer i Kul-hu-vallahu gdje su Božja svostva,
Slijedi u Kur’anu iza Tebbet-jeda.
Također, njegov prepjev hz. Mevlaninog, Gazela o smrti, koji se svake godine prouči na akademiji Šebi-arus u Sarajevu, vrhunski je domet pjesničkog i prevodilačkog umijeća.
Napisao je i udžbenik Pismo Kur’an-i-kerima u izdanju Starješinstva islamske zajednice, 1977. godine, koji je doživio nekoliko izdanja, a njegova primjena pokazivala je izuzetne rezultate. Njegov doprinos islamskoj kaligrafiji, također je velik i veoma važan. Radio je kaligrafiju ne samo levfi, nego i džamijskih enterijera, zidnih i historijskih napisa, tariha i nadgobnih spomenika. Važno je istaknuti da su ga posjetili članovi francuske i turske štampe i televizije 1987. Godine.
Postoji i jedna anegdota vezana za kaligrafiju. Boraveći jednom u Istanbulu, u Plavoj džamiji, primijetio je da iznad mihraba piše La ilahe la Allah, što je kardinalna greška, umjesto La ilahe illallah. Odmah je upozorio imama, pa su mu dozvolili, znajući ko je, da ponovo ispiše cijeli natpis. On je to uradio sa zadovoljstvom i bez ikakve naknade. Nažalost, veliki broj njegovih radova stradao je u proteklom ratu.
Dva najznačajnija i najveća doprinosa profesora Ešrefa Kovačevića su njegov mevlud Muhammed Resulullah i njegovo poučavanje Kur’an-i-kerima.
Mevlud Muhammed Resulullah
Mevlud je objavljen 1981. godine nakon 17 godina istraživačkog rada autora. Sam profesor Kovačević isticao je da on najviše cijeni ovaj svoj rad. Posvetio ga je svojim roditeljima napisavši na početku:
Mojim roditeljima – rahmetli Abbasu i Hanumici – posvećujem ovaj svoj rad kao znak trajne zahvalnosti što me odgojiše u islamu.
Sin Ešref
Prvo izadnje Mevluda sastojalo se od šest pjevanja, uglavnom iz predposlaničkog perioda. Biografija Allahovog Poslanika, s.a.v.a., u ovom Mevludu, zasnovana je na sasvim vjerodostojnim izvorima.
Drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje izašlo je nakon 12 godina, 1993. godine dopunjeno je sa sedam novih pjevanja i time znatno obogaćeno. Nakon toga u knjizi Mevlud u životu i kulturi Bošnjaka, objavljenoj 2000. godine uvršten je i mevlud prof. Kovačevića. Tu je uvršteno prvo izdanje iz 1981. godine.
Njegova osnovna želja bila je napisati o Poslaniku, s.a.v.a., ono što je zaista bilo i to onako kako je bilo. Isticao je da na to posebno obavezuje zadivljujuća, besprijekorna ljubav i poštovanje koju svi muslimani osjećaju i dostojanstveno iskazuju prema Posljednjem Božijem Poslaniku, s.a.v.a. Ova ljubav je najtopliji, najveličanstveniji izraz zahvalnosti za sve što je darovao ljudskom rodu.
O veličini i značaju ovog Mevluda svjedoče naši istaknuti profesori u svojim recenzijama:
Prof. dr. Muhamed Filipović: …Ovaj Mevlud pisan je nadahnuto, lijepim našim jezikom i uzvišenim stilom, kako to priliči temi i kako tradicija nalaže…
Prof. dr. Jusuf Ramić: Mevludski spjev Ešrefa Kovačevića ima i po stilu i po sadržaju neprocjenjivu vrijednost.
Prof. dr. Lamija Hadžiosmanović: Autor u svoj poetski tekst ugrađuje obilje dokumenata i dosljedno prati događaje od rodoslovlja Muhammeda a.s. do Oprosnog hadža. Posebno je, po našem mišljenju, zanimljiv i autentičan Prolog, iako i ostali dijelovi ne zaostaju ni po originalnosti, ni po umjetničkoj vrijednosti.
Prof. dr. Fehim Nametak: …Djelo Ešrefa Kovačevića je ne samo religiozno-književno djelo, nego i djelo iz oblasti islamske edukacije u tolikoj mjeri što je svaki stav, svaka rečenica, svaki stih nepobitna činjenica koja može biti dokazana Kur'anom, hadisom ili najpouzdanijom literaturom iz oblasti povijesti islama.
Prof. dr. Nerkez Smailagić: Imao sam prilike dosada pročitati više mevluda, i naših i stranih. Ovaj me se najviše dojmio, i svojom cjelovitošću, a opet…, i svojom ljepotom pjesničkog iskaza…
Navešćemo samo nekoliko stihova iz Spoznaja, koji potvrđuju gore navedeno:
Ko priznaje da je Božija iznad svega moći moć,
Taj robuje samo Bogu, veliča Ga dan i noć.
Ko zna da je Kur'an svijetu iznad svake časti čast,
Taj će znati kad preseli i džennetska šta je slast.
___________
Kome je sticanje znanja iznad svakog truda trud,
Taj Božiju volju slijedi, taj ne živi uzalud…
Kursevi arapskog pisma
Drugi, spomenuti, veliki doprinos profesora Kovačevića je održavanje kurseva u Tabačkom mesdžidu za učenje Kur’ana. On nije poučavao samo omladinu već i stariji svijet. Sa lahkoćom je uvodio ljude u Kur’an, za samo 10-12 dana, pokazujući im da to nije teško i lišavajući ih bilo kakvog straha i napetosti. Iza njega je ostalo na stotine učenika svih uzrasta, koje je podučio osnovama islama, arapskom pismu i učenju Kur’ana. Posebno je volio i cijenio ovaj rad.
Njegov posljednji rad bio je prepis Kur’ana a.š. U njegovom pisanju teksta uspio je napraviti tehničko rješenje po kojem učač koji zna osnovna pravila, ne može pogriješiti prilikom učenja. Bila mu je želja da nađe donatora za štampanje, te da cijeli tiraž podijeli besplatno. To se i ostvarilo, nakon njegove smrti, 13. 1. 1999. godine štampan je u Istanbulu u saradnji MDD Merhamet-a i ISAR-vakufa Istanbula. Promocija je bila u prostorijama UG Mladi muslimani ‘39. gdje je organizovano jedno lijepo veče.
Dženaza profesora Ešrefa Kovačevića bila jedna od najvećih sarajevskih dženaza. U Preporodu br.3/586 od marta 1996. godine pod naslovom I JA DADOH SVE ŠTO GOD SAM MOG’O DATI…napisano je da odavno Sarajevo nije priredilo tako impozantan i dostojanstven posljednji ovozemaljski oproštaj. Gotovo čitav grad, zajedno sa onima koji su došli iz bliže i dalje okoline, zahvalilo se noseći njegov tabut na uzdignutim rukama. Ukopan je u haremu Sarač Ismailove džamije.
U Šebi-arusu iz 1997. godine, prof. Salih Trako, napisao je tekst Moje drugovanje sa Ešrefom Kovačevićem. U tom dirljivom radu, punom iskrenih emocija i sjećanja na drugovanje koje je trajalo 60 godina, prof. Trako je na kraju napisao:
On se u svaki posao unosio svim snagama, svim bićem i sposobnostima bez ostatka, jednako kada je radio vlastiti posao, kao i kada bi drugom pomagao; a bio je spreman pomoći i pomagao je bez računa, bez rezerve, bez dunjalučkih kalkulacija, što se kaže „lillah fillah“; i to je bila njegova česta praksa, to je bila njegova karakterna osobina, on drukčije nije ni htio ni mogao, on je jednostavno bio dosljedan sebi i svojim uvjerenjima da tako treba raditi.
Rahmetullahi alejhi!
Literatura:
- Kovačević, Ešref, Sabit Užičanin i njegova Mir'adžija, Sarajevo: El-Kalem, 1990.
- Kovačević, Ešref. Muhammed Resulullah, Sarajevo: Starješinstvo islamske zajednice, 1981.
- Kovačević, Ešref, Muhammed Resulullah, Sarajevo: Avicena, 1993.
- Šebi-arus: godišnjak tarikatskog centra-Sarajevo, br. 18. Sarajevo : Udruženje derviških redova BiH, 1997.
- Mevlud u životu i kulturi Bošnjaka, Sarajevo : Preporod, 2000.
- Kasumagić, Ismet, Ešref Kovačević, Preporod, 2005., br. 7/801, str. 36-37.
Preuzeto: https://majkaidijete.ba
Prolog
Hvala Tebi – Vječnom Bogu, Stvoritelju svih svjetova,
Svemilosnom i Svemoćnom, gospodaru Sudnjeg Dana
Samo Tebe mi slavimo i molimo s bezbroj dova:
Uputi nas Pravim Putem, putem kojim sa svih strana
Sipaš svoje blagodati koje znamo i ne znamo!
Sačuvaj nas svoga gnjeva i ne daj da zalutamo!
Budi slavljen, Gospodaru, u srcima sviju ljudi
Od Mašrika do Magriba, dok Prostor i Vrijeme živi!
Svemoć Tvoja u svakome neka strah i nadu budi
I neka se stvoreno Sveumijeću Tvome divi!
Rahmetom nam svojim, Bože, vječnoj sreći put pokaži!
Bratsku ljubav, o Svemoćni, bratsku ljubav nam osnaži!
Bože, daj da svi k’o jedan držimo se svjesno svega
Što nam posla u Kur’anu kao Rahmet svoj najveći
Preko milog Muhammeda – svog Resula Posljednjega
Jer to vodi pravim putem i istinskoj, vječnoj sreći!
Samo Ti si Svemogući koji sve što hoće može
Pa i ovu našu dovu uslišaj nam, dragi Bože!
Izvor: https://ekovacevic.info
Porijeklo
Abdullah je Njegov otac. Djed Mu je Abdul-Muttalib.
Pradjed Hašim. Dalje pretke tarih daje ovim slijedom:
Abdu-Menaf, Kusajj, Kilab, Murre, Ka’b, Luejj pa Galib,
Fihr, Malik pa En-Nadr, pa Kinane, zatim redom:
Huzejme, Mudrike, Ilyas, Mudar, Nizar, Me’ad, ‘Adnan.
Pređi su im Isma’il i Ibrahim Halilur – Rahman.
Amina je drago ime majke našeg Muhammeda.
Evo kako u tarihu njenih pređa loza stoji:
Vehb je ime njenog oca, Abdu-Menaf ime djeda,
Pradjed Zuhret sin Kilabov. S Kilabom se loza spoji
S lozom njenog dičnog muža – njenog dragog Abdullaha.
Pa su tako njih oboje potomci Halilullaha.
Izvor: https://ekovacevic.info
Lejlei-regaib – Noć obilnih darova
I
U tišini kakvu može samo mirna noć da ima
Kad se vedrim nebom krijesi bezbroj zvijezda krijesovima
Kad pokoja padalica svojim bljeskom nebo šara
Kad usahne svaka srdžba, kada zamre mržnja stara
Kad Allahu pravo hrle robova Mu smjernih dove
Kad latice cvijeće sklopi da mirisne sanja snove
Kada djeca čistom dušom žive u svijetu bajke
Kad siročad nisu sama već u krilu svoje majke
Kad caruje tihom noći samo miris i svježina
Kada bića što se vole nosi zanos i milina
Kad je dodir svog halala čist k’o suza dječjeg oka
Kad se živi prava ljubav: čista, nježna a duboka
Kad skrivene želje živnu, kada nade steknu krila
Baš takva je Noć Začeća – Noć Obilnog dara bila
II
U tišini kakvu može samo mirna noć da ima
Kada je Ibadet draži i Bogu i robovima
Kada duše plemenitih kušaju i rajske slasti
Kad se srca ushićena oslobode svake strasti
Kad UVIDI svako biće šta je važno a šta nije
Kad OSJEĆA sve razumno sta se smije šta ne smije
Kad se ZNADE da je prava sreća samo u Imanu
Kad se čovjek LJUTO KAJE zbog propusta u tom danu
Kad prijatelj dragog Boga nema brige, tuge strepnje
Kad SMIRENA DUŠA nema na vidiku svome smetnje
Kad se svaki vid života Allahovoj moći divi
Kad se ZNADE s kojom svrhom život treba da se živi
Kad sve naše želje, nade, ožive i steknu krila
Baš takva je Noć Začeća – Lejlei Regaib bila!
Izvor: https://ekovacevic.info
Rođenje
U lijepoj, drevnoj Mekki što se sjajem sunca mije
Po Isau pet stotina sedamdesetoga ljeta
Jednoj mladoj, lijepoj ženi uzbuđeno srce bije –
Uskoro će postat’ majka, nov će život da procvjeta.
Krupne su joj oči često u suzama okupane.
Nedavno je izgubila svog sudruga, svoga muža
Baš kada je nazirala još sretnije, ljepše dane,
Kada joj je pod pojasom oživjela prva ruža.
Uskoro će dva mjeseca da Amina tužno plače
Za životnim svojim drugom, svojim dragim Abdullahom
A devet će bit’ mjeseci da se u njoj život zače
Pa sad čeka prvi porod sa radošću i sa strahom.
Neizvjesnost, tuga, briga, postadoše njene druge
Često plače kad je sama, kad svu grubu stvarnost shvati
Al’ začudo rasplinu se sve nevolje i sve tuge
Pred spoznajom i radošću da će skoro postat’ mati.
Mnogo puta vidjela je bol, tegobe drugih, žena.
Kod nje toga ničeg nema! Njoj svo biće puni radost
Mnogo jača od samoće, jača nego tuga njena,
Jača, ljepša i milija nego zdravlje, nego mladost.
Dani teku. Ona čeka. Sve je manje straha, brige.
Nema boli da najavi – da bi tako mogla znati
Od prirode – te najljepše, najstarije, mudre knjige
Kad će doći čas poroda i kada će postat’ mati.
Dani teku. Ona čeka. Nedjelja još jedna dođe
Lijepa, vedra, nasmijana, žarkim suncem okupana
I u suton ispraćena povjetarcem svježim prođe
I nastupi noć mekana – ponedjeljka – novog dana.
Svud svježina. Sva se Mekka i svo živo za san sprema
A Amina – sretna majka – u odaji svojoj bdije,
I čudi se kako pred njom nema zida, perde nema
Pa sve vidi naokolo k’o da žarko sunce grije.
Vidi drevni Hidžaz, Jemen, Nedžd, Šam, Misir, Palestinu
I još dalje na sve strane dokle hoće, dokle želi!
Tad osjeti kako nešto svim joj bićem bijesnu, sinu,
Nešto što je kao nikad svu zahvati, razveseli!
Toga časa sva utonu u blaženstvo neizmjerno,
Čini joj se da je služi roj džennetskih djevojaka,
Da meleći sa nebesa svud tekbire uče smjerno,
I presretni drže dijete divnih, crnih uvojaka.
(Ovdje se ustaje na noge)
Dobro doš’o, Muhammede, Božje vjere Vijesniče!
Dobro doš’o svjetovima, o Božiji Poslaniče!
Dobro doš’o ljudskom rodu, o Božiji Miljeniče!
Dobro doš’o svom ummetu, dragi naš Zagovorniče!
Izvor: https://ekovacevic.info
Prvo djetinjstvo
Prođoše mu prvi dani u naručju mile majke.
Svaki čas je bio prepun divnih, nježnih osjećanja.
Nikad niko nije čuo tako mehke uspavanke
Nikad niko nije bio u tolikom carstvu sanja.
Kako bješe prvijenac – sin uglednog Kurejšije
Trebalo je poštovati tradiciju od davnina.
Trebalo je naći ženu da ga doji, nad njim bdije,
Da odraste u sredini bistrih, krepkih beduina.
Ovom čašću najprva je od Allaha počašćena
Čestita i plemenita robinja Suvejba mlada.
Kod nje osta kratko vrijeme dok se nađe druga žena
To kreposna bi Halima iz plemena Benu Sa’da.
Od onoga dana kada Muhammeda sebi uze
U njen dom je sa njim došlo i obilje sa svih strana
Halima je sve do smrti radosnice lila suze
I stalno se prisjećala pet godina sretnih dana.
Jer godine te prođoše pune sreće, dobre volje.
Svaki dan je bio ljepši, donosio novu radost.
Zanavijek kod njih nesta oskudice i nevolje!
U njihovom domu procva izobilje, ljubav, mladost.
Izvor: https://ekovacevic.info
Karavan
Žarko sunce sa nebesa po vrelome pijesku pali
Sve se živo u hlad sklanja, a karavan jedan mali
Iz Mekkei-Mukerreme ka Jesribu pravac drži.
Ne gleda na vreli pijesak ni na sunce koje prži.
Šta je ono što ga vodi, što mu takvu snagu daje
Da prezire opasnosti, da tegobe ne priznaje!
Šta je ono što pokreće dvije žene i dijete
Kroz samoću, kroz pustinju – gdje nesreće stalno prijete.
To je majka budućega, Zadnjeg Božjeg Poslanika
Zaželjela da upozna Muhammeda – svog jedinka
S rođacima i sa gradom gdje je mezar voljenoga
Abdullaha – njenog muža – oca Muhammedovoga.
Vreo pijesak, kamen, vjetar, sunce peče, mozak vrije.
Put pretežak, žeđ pustinjska, a znoj stalno kipti, lije.
Zrak usijan titra, trepti. Oči samo pustoš vide.
A karavan ovaj mali ipak naprijed ide, ide.
Kada nakon bezbroj muka, na izmaku svoje snage
Ugledaše u daljini Jesriba konture blage
Nesta žeđi i umora. Osvježenje dođe svima.
Pohitaše svome cilju bržim, življim koracima.
اَللهُ أَکبَرُ اللهُ أَکْبَرُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ هُوَ اللهُ أَکْبَرُ اَللهُ أَکْبَرُ وَ لِلَّهِ الْحَمْدُ
U Jesribu On doživi mnogo sreće i veselja.
Tu nauči i da pliva, steče mnogo prijatelja.
Bujne bašče, sočne hurme, pitomina, cvijeće, boje
Učiniše da zavoli Jesrib kao nešto svoje.
Tu, na dobru En-Nabige iz plemena Benu Nedždžar
nalazi se trećeg člana porodice ove – mezar.
I dan-danas s ponosom će i starac i mladić svježi
U Medini da pokaže mjesto gdje Abdullah leži.
اَللهُ أَکْبَرُ اللهُ أَکْبَرُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ هُوَ اللهُ أَکْبَرُ اَللهُ أَکْبَرُ وَ لِلَّهِ الْحَمْدُ
Jednog dana, pred povratak, puna bola velikoga
Hazreti Amina uze za ručicu sina svoga.
Povede Ga polagano pa nad jednim grobom stade
Tad joj jecaj sa usana a suza sa lica pade.
„Šta je, majko“ – zažubori nježnim glasom dječak mali.
„Zašto plačeš nad tim grobom? Koga su tu pokopali?“
Tad i njegov zvonki glasić zatreperi i zagrca
Jer osjeti i On tugu u dubini svoga srca.
Majka plače, a Muhammed pritisnuo rukam’ grudi
K'o da želi da savlada snažnu tugu. što se budi.
Zamagli se Njegov pogled – kao da je njime rek'o
„Plači, majko, i ja plačem jer osjećam naš je neko!“
Iz očiju njih oboga potok čistili suza lije
A vrela ih zemlja prima i žudno ih pije, pije.
Tad se razli polagahno divan miris na sve strane,
I zapiri svježi vjetrić kakvog nema u te dane.
Kao da su ovaj miris, ovaj vjetrić i svježina
Osjećali šta osjeća i Muhammed i Amina
Pa su htjeli da ublaže teške boli ovih rana,
Da uklone suze s lica i gorčinu sa usana.
Ko bi znao da će ovo jedini im susret biti,
Da se više nikad neće ni ovako okupiti!
K'o bi znao da će brzo niz obraze ove svježe
Poteći još gorče suze, da će rane biti teže!
Ko bi znao da će brzo ovaj dječak što mu sada
Mirisna k'o amber suza po očevom grobu pada
Pred udarcem novim, težim proliti sve svoje suze
Na povratku – u Ebvau – njemu smrt i majku uze.
Oca nije ni vidio. Njemu je sve majka bila
Svo veselje i sva snaga, oslonac i dobra vila.
Ali kao da je udes uzeo ga na svoj nišan:
Sa nepunih šest godina ostao je sam mališan.
اَللهُ أَکبَرُ اللهُ أَکْبَرُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ هُوَ اللهُ أَکْبَرُ اَللهُ أَکْبَرُ وَ لِلَّهِ الْحَمْدُ
I kasnije, kada god je ovim krajem prolazio
Zastaj'o je u Ebvau i potoke suza lio.
اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَیْكَ يَا رَسُولَ اللهِ
Izvor: https://ekovacevic.info
Kod djeda
عَلَی رَسُولِ اللهِ صَلَوَات
Izgubivši sad i majku baš pravo siroče posta
S Njim je sada tek robinja Ummu-Ejmen što im osta
Iza oca, i sad ona strepeć’ nad Njim sama pođe
Kroz pustinju i u Mekku s Njim i s tužnom viješću dođe.
Tuga zavi rod Hašimov. Da Ga drugi uz’o ne bi
Njegov djed Abdul-Muttalib svesrdno Ga uze sebi
Trudiće se iz sve snage da Unuku milom svome
Pruži više, mnogo više nego sinu vlastitome.
Kuda god je časni starac bilo zbog čeg odlazio
Uvijek je pokraj njega i unuk Muhammed bio
Čak i Gradsko vijeće što je zasjedalo dosta često
Zna da pokraj djeda mora i Unuku biti mjesto.
I baš kada tuga pođe da s Njegova lica bježi
Zadesi ga vrlo bolan udarac još jedan, svježi:
Razbolje se djed voljeni pa Muhammed tužan strepi
I želi svim svojim bićem da Mu se djed okrijepi.
Djedu je sto deset ljeta – to njih oba dobro znaju
Bliži se smrt i rastanak – to njih oba osjećaju
Pa Abdul-Muttalib pozva Ebu-Taliba – svog sina
Koji nije bogat al’ je pouzdan i pun vrlina.
I Muhammed i stric znaju da Abdul-Muttalib seli
I da nešto vrlo važno saopćiti njima želi.
A djedu je dobrom samo na pameti Unuk mili
Pa kad skupi snagu reče tonom što na posluh sili:
“Ostavljam ti u amanet najljepši cvijet ovog svijeta!
Čuvaj Ga k’o oči svoje! Njemu je tek osam ljeta…”!
I kad dobi pouzdano obećanje sina svoga
Časni starac rahat ode s ovog svijeta prolaznoga.
Izvor: https://ekovacevic.info
Kod amidže
عَلَی رَسُولِ اللهِ صَلَوَات
Djed preseli a Muhammed sad u kući strica osta
Mnogo štošta u njoj nema al’ čeljadi ima dosta
No amidža drži riječ – bori se svom svojom snagom
Da pribavi sve što treba i bratiću svome dragom.
Iako je još nejačak Muhammed je ipak htio
Da privrijedi stricu pa je već u osmoj čobančio
A kasnije kad Muhammed godina tek dvan’est ima
On pomaže stricu i u trgovačkim poslovima.
Muhammed je putovao sa amidžom svojim mnogo
Pomag’o mu od sveg srca i više no što je mog’o
Putujući s njim je proš’o Nedžd i Hidžaz i Tihamu
Obreo se u dalekoj Palestini i u Šamu.
Ali kuda god je iš’o svugdje Mu se svako divi
Pamtiće Ga i Behira iz Busre sve dokle živi
Ovaj monah svakom zgodom putnike ugostit’ gleda
Pa je tako upoznao i dječaka Muhammeda.
Začuđen je i zadivljen ovaj čovjek ostajao
Zbog pitanja koja mu je ovaj dječak postavljao
Ubrzo je prepoznao – na osnovu znanja svoga
Najavljenog Posljednjega Resula Allahovoga.
Zadivljen je i zamišljen. Spoznaja ga brine ova
Pa podukrad pozva sebi amidžu Muhammedova
I reče mu nek’ se odmah sa Dječakom kući vrati
Jer bi mogli – kao i on – dušmani Ga prepoznati.
Ebu-Talib ovog mudrog hrišćanina savjet shvaća;
Rasproda sve tu, u Busri, pa se žurno kući vraća
Da do kraja svog života – k’o zjenicu oka svoga
Čuva dragog svog bratića – sina Abdullahovoga.
Izvor: https://ekovacevic.info
El-Emin – Pouzdani
عَلَی رَسُولِ اللهِ صَلَوَات
Mekka živi na svoj način: i kipe i Kjabu štuje
Zavađa se rod sa rodom, trguje se i ratuje.
Odavno je Mekka puna: nasilništva, mržnje, svađe
Spletkarenja, opijanja, bluda, kocke, laži, krađe.
Vračevi i opsjenari obmanjuju i proriču,
Zlo i glupost neshvatljiva na koraku svakom niču.
Bezumlja je bilo mnogo u društvenom svakom sloju:
Neki su čak zakapali živu žensku djecu svoju.
Bilo je i iznimaka. Zna se i za časne ljude
Koji nisu neznabošci već za Pravom vjerom žude.
Zna se da u drevnoj Mekki još uvijek tada ima
Sljedbenika čiste vjere Poslanika Ibrahima.
Eto, takva bješe Mekka! U njoj takvoj raste, živi
Najveći sin ljudskog roda – Njemu se sve živo divi
Jer uspijeva da ostane čist k’o žarkog sunca zraka
I da Ga svi redom štuju – od robova do prvaka.
Muhammed je drug pouzdan. Rod, nejač i stare štuje
Nikad nije učinio ništa što ne dolikuje.
Pravdu voli iznad svega. Dobro svakom čini, želi.
Zato Mu se svak obraća. Zato Mu se svak veseli.
Sve njegove osobine govore o pouzdanju
O vjernosti, o hrabrosti, o pravdi, o snazi, znanju
Sve lijepe vrline su urođene bile Njemu
I nema nijedne vijesti nezgodne po bilo čemu!
Samo zato stoje takav čitavog života bio
Čitav grad je Muhammeda poštovao i volio
Iako je još mlad sasvim svi su Mu se obraćali
Iz ljubavi čiste su Mu nadimak “El-Emin” dali!
Izvor: https://ekovacevic.info
Ženidba
عَلَی رَسُولِ اللهِ صَلَوَات
Nije čudo što On takav kao prvi čovjek važi
Nije čudo što Ga takvog svako voli, svako traži!
Svjestan toga amidža Mu reče: treba raspitati
Bi li kakav pos’o mogla Hadidža i Njemu dati.
Hadidža je udovica, najmoćnija žena grada
Prebogata, prelijepa, poštovana, zdrava, mlada.
Od mnogih je prvih ljudi već bivala zaprošena
Ali ih je sve odbila ponosita ova žena.
Hadidža je Muhammeda prihvatila istog dana.
Sad je On na čelu njenih trgovačkih karavana.
Ubrzo je s Muhammedom zadovoljna tako bila
Da Mu je čak – po Nufejsi – ljubav i brak ponudila.
Rod Hašimov oduvijek je plemenit i čestit bio
Zato Ebu-Talib nije tu ponudu ni odbio.
Uz bogatu, lijepu svadbu i na radost cijelog Grada
Vjenčaše se ta dva sretna, plemenita bića mlada.
Njoj je oko trideset pet, Njemu dvadeset pet ljeta.
S njom proživi dvadeset tri i svu radost ovog svijeta.
Kasim, Abdullah i Tahir – tri sina s Hadidžom ima
A kćeri: Zejneb, Rukajja, Ummi-Kulsum i Fatima.
Ali ono što je bilo ovog braka kruna sjajna
Jeste ljubav i iskrenost i podrška čvrsta, trajna.
Bili su do kraja svoji u mladosti, u starosti
Iskreno su dijelili dane tuge i radosti.
Muhammed se ne mijenja: svoje snage posvećuje
Porodici, poslovima i na dobro upućuje.
Nikad se u Mekki nije neko takav pojavio
Čestit, skroman i pravedan k’o On niko nije bio!
Izvor: https://ekovacevic.info
Događaj s Hadžerul-Esvedom (Crnim kamenom)
عَلَی رَسُولِ اللهِ صَلَوَات
I današnji čovjek mora da pitanja stavi neka:
Kako to da Njega vole svi slojevi, cijela Mekka,
Kako to da baš Muhammed u mnogome sporu sudi,
Kako to da Njegov izrijek poštovati svak se trudi!
Najmlađi član “Društva časnih” zna se daje baš On bio.
Mnogoga je nasilnika na pokornost privolio.
I bas zato On uživa ugled kakvog nema niko
“Biće šta Muhammed kaže” – na to se je svak već svik’o.
Divan primjer priča slučaj: Mekkanci se odlučiše
Pa svu Kjabu oslikaše, kipovima napuniše.
Jednom: paleć tamjan planu i izgori cijela zgrada
A po tom je sravni prolom koji gruhnu iznenada.
Da podignu opet Kjabu Mekkelije složiše se
No zbog Crnog kamena čak i oružja latiše se
Jer je svaki prvak htio da ga baš on u zid stavi
Pa da se svud o tom priča i da svako njega slavi.
Ebu-Umejje – da se spriječi prolijevanje bratske krvi
Mudro reče: “Nek presudi onaj ko naiđe prvi!”
I svima je odlahnulo kad su brzo ugledali
Onog što su oni sami “El-Emin” Mu naslov dali.
Razabravši spor Muhammed: svoj ogrtač po tlu razvi
I Hađžerul-esved na njeg pažljivo On lično stavi
Pa prvaci prinesoše složno zidu Kamen s neba
A Muhammed svojom rukom uzida ga tad gdje treba.
Ovaj slučaj i sve ovdje izneseno – istina je!
Istina je! – i pravu nam, pravu sliku o Njem’ daje
Zaista su sve vrline urođene bile Njemu
I nema nijedne vijesti nezgodne po bilo čemu!
Izvor: https://ekovacevic.info
Nagovještaji
عَلَی رَسُولِ اللهِ صَلَوَات
Ako dobro proučimo život Božjeg Poslanika
Naći ćemo dosta čudnih događaja i prilika:
Sjetimo se blagostanja koje s Njim Halimi dođe
Ili štošta što se zbilo hidžretiti kad On pođe.
Sjetimo se da On nije ni časka u širku bio
Da nikada nije ni kap alkohola okusio
Da nikada ne pojede ni komadić mesa kakvog
Brava, deve, govečeta, nekom bogu žrtvovanog.
To je bio Njegov život. Njegov svijet, bit Njegova
Svakodnevna srž Njegovih: djela, riječi, misli, snova!
Da Mu nije sami Allah učitelj u svemu bio
Sigurno bi, makar ikad, neki grijeh počinio.
Kasnije, na pragu svojih četeresetih godina je
Doživljav’o štošta čudno – ni sam nije znao šta je:
Nije mog’o ni do pasa nag nijednog časa biti,
U nesvijest jednom pade kad se htjede obnažiti.
Ponekada, vraćajuć’ se sa Hira'a svojoj kući
Gdje je često boravio u miru razmišljajući
U tišini odsvud čuje – manje ili više glasno
Svoje ime: “Ja Muhammed, ja Muhammed” sasvim jasno.
Ponekad se dešavalo daje čuo kako tvrdo
Kamenje kraj kojeg ide, stabla ili cijelo brdo
Zanosno, u horu uče – i tad bi Mu zastao dah:
“Essalatu vesselamu alejke ja Resulallah”!
Pa ko može biti pošten i pametan a ne reći:
“Muhammed je Resulullah – ljudskog roda sin najveći”!
I ko može, i ko može – ako ima trun Islama
Da ne voli Muhammeda više nego sebe sama!
Izvor: https://ekovacevic.info
Prvi vahj
Četrdeset godina je proživio tiho, mirno.
Tražio je bit istine i smisao mnogo čega.
Nikad nikog svojom riječju ili djelom nije dirn’o
Čast, istinu i poštenje volio je iznad svega.
Četrdeset godina je promatrao život Mekke.
Budnim okom pratio je njene vjerske običaje.
Ali nikad ne doživi, ne osjeti slasti neke
Kakvu zdrava vjera zdravom u obilju umu daje.
Godinama On razmišlja u tišini i samoći:
O mjesecu i o suncu, o bezbroju zvijezda s neba,
O životu i o smrti, o izmjeni dana, noći.
U tišini Hira brda, nekad i bez kore hljeba.
Godinama On razmišlja i u duši nema mira
I čudi se: kako mogu bistri Arapi da slave
Oko Kja’be i kod kuće bezbroj kipa i kumira
Koje sebi od kamena i od zemlje sami prave!
Godinama On razmišlja i dušom se svojom divi
Harmoniju u beskraju i Vremena i Prostora.
Čudni zakon vječne kretnje govori mu da sve živi
A sve živo i neživo – tvorca svoga imat’ mora.
Godinama On razmišlja. Stalno pita: zašto kako?
Godinama nešto čudno Njegov um i dušu pati
Pitanja je bilo mnogo, postavlj’o je nova lahko
A odgovor ni na jedno ne zna nit’ je mog’o znati.
Šta je čovjek? Šta je duša? Zašto život, umiranje?
Zašto mjesec, sunce, zvijezde? Čemu svjetlost? Čemu tama?
Šta je Vrijeme? Šta je Prostor? Staje prava vjera, znanje?
I pitanja drugih mnogo Njemu lebdi na usnama.
اَللهُ أَکْبَرُ اللهُ أَکْبَرُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ هُوَ اللهُ أَکْبَرُ اَللهُ أَکْبَرُ وَ لِلَّهِ الْحَمْدُ
U visoko, umno čelo već se bore uklesale.
Dušom traži i osjeća bit istine – uzrok svemu.
Žarko žudi da ostvari još nejasne ideale
Kad li jednog sretnog dana – na Hirau – blago Njemu!
Sjajno Svjetlo siđe s neba i svom snagom pred Njim planu
Obasja Mu Hira, Mekku! Obasja Mu čitav Svemir.
A Muhammed sav zanesen osjeti da nešto svanu.
Cijelo biće obuze Mu ushićenje, sreća, nemir.
A to svjetlo stoji, blista. To očima svojim gleda.
Pomiješa se san i java. Vrijeme kao da ne teče.
Zahvata Ga strah i nemoć. On se iz sve snage ne da.
A mubarak Svjetlo glasno, razgovjetno “Ikre’!” reče.
Dah Mu stade. Strepi. Drhti. Srcem pravu riječ traži.
“Ja ne znam da učim” reče. Ali ono svjetlo časno
Glasom što se vječno pamti, koji plijeni, krijepi, snaži
Izgovori Prvog Vahja prve riječi toplo, jasno:
“Uči! Sa Imenom Rabba Tvoga što je sve stvorio!
Stvorio je On čovjeka, iz jedne ga kapce dao!
Uči! On je Plemeniti. Čovjeka je naučio
Peru, pismu i ostalom što nikada nije znao!”
Visoko Mu čelo bljesnu. Duša upi mis’o svetu.
Sve što god bi – istina je! Sumnji nema, nema mjesta!
Objava je to Božija – preko Njega – svem svijetu!
Po saznanju ovom odmah onog časnog Svjetla nesta.
Opet je sam. Opet Hira, Mekka i sve k’o i prije
Ali duša Njegova je puna sreće, puna straha.
Tada kliknu: Lat i Menat, Hubal, Uzza ništa nije!
Nema vjere, rode ljudski, izvan vjere u Allaha!
اَللهُ أَکْبَرُ اللهُ أَکْبَرُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ هُوَ اللهُ أَکْبَرُ اَللهُ أَکْبَرُ وَ لِلَّهِ الْحَمْدُ
Negdje zatim vidimo Ga kako Mekkom kući hita.
U duši Mu stalno živi ona slika uznosita.
Sve što god bi na Hirau i sad vidi i sad čuje
Ona slika i sada Mu cijelo biće omamljuje.
K’o da Mu je još nemoćna da sve shvati duša čista
“Ikre’ bismi Rabbik!” mis’o punom snagom smisla blista.
Osjeća se zarobljenim moćnom snagom Misli ove
Kojom Mu se naređuje da u Božju vjeru zove.
Kada stiže svojoj kući i vidje Hadidžu svoju
“Pokrite me! Pokrite me”! reče Resul savu znoju.
A Hadidža uplašena sa suzama u očima
Odvede Ga do postelje i umota čaršafima.
Tu, u gnijezdu doma svoga Muhammed sin Abdullaha
Opet začu glas Džibrila poslatoga od Allaha:
“Diži se, o Umotani! Opominji! Boga slavi!
Ruši sve što nije dobro! Čisto ruho na se stavi!”
Muhammed se opet trže. Duša Mu svim žarom plamti
I nastoji svaku riječ da upije, da zapamti.
A Hadidža samo strepi jer je znala da je bio
Od rođenja vazda krepak i uvijek zdrav i čio.
Muhammed joj sve ispriča. Tad Ga ova umna žena
Pogleda sa poštovanjem i reče sva ushićena:
“Blago Tebi, Muhammede, kad si Bogu tako mio!
Najvećom je čašću Tebe, Muhammede, počastio!
Njegove su to poruke. Šalje Ti ih po Džibrilu.
On je Tebe najavio u Tevratu i Indžilu.
Priznajem da nema osim Vječnoga Allaha boga!
I priznajem Tebe kao Poslanika Njegovoga!”
Ko se nada iza smrti u Džennetu vječnoj sreći
Nek se nada na Resula salavate donoseći
اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَیْكَ يَا رَسُولَ اللهِ
Izvor: https://ekovacevic.info
Prvi muslimani
عَلَی رَسُولِ اللهِ صَلَوَات
Svjestan volje Allahove i zadatka prečasnoga
Muhammed je započeo punom snagom duha svoga
Najmilije i najbliže da svjetuje, da ih zove
U naručje prave sreće, čiste vjere Allahove.
Poslije Hadidže koja prva primi din Allaha
Islam primi dijete Ali – amidžić Resulullaha.
Treći priđe Zejd Harisov – Muhammedov rob odani
A četvrti Ebu Bekr – bogati i poštovani.
Moćnom snagom Božje riječi, snagom novih ideala
Širila se polagano zajednica ova mala
Dobri Osman, sin Affanov, peti joj je pristupio,
Vrli Abdur-Rahman Avfov šesti je musliman bio.
Dičnog Talhu kao sedmog oduševi vjera ova
A osmoga: hrabrog Sa’da – sina Ebu Vekkasova.
Deveti se odazvao na poziv Resulullahov:
Zubejir Avvamov. Za njima: Ebu Ubejde Džerrahov.
Božja vjera krčila je polagano sebi pute,
Dobivala pristalice, ali i dušmane ljute.
Rušila je sve razlike zbog kojih se ljudi glože:
Po porijeklu i bogatstvu, narodnosti, boji kože.
Snagom svojih ideala, snagom moćnog, Božjeg slova
Iz dana se u dan širi čista vjera Allahova.
Prilazi joj muško, žensko, bijelci, crnci, stari, mladi,
Bogataši i robovi, sjedioci i nomadi.
اَللهُ أَکبَرُ اللهُ أَکْبَرُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ هُوَ اللهُ أَکْبَرُ اَللهُ أَکْبَرُ وَ لِلَّهِ الْحَمْدُ
Izvor: https://ekovacevic.info
Odvraćanje milom
عَلَی رَسُولِ اللهِ صَلَوَات
Kad vidješe Mekkelije da Muhammed svakog časa
Sve smjelije krči pute Božje vjere i Istine
Slijepa mržnja jednog dana sve mušrike zatalasa,
Skupiše se pokraj Kja'be da odluče šta da čine.
Svi su bili puni gnjeva. Njima nije bilo jasno
Kako smije taj Muhammed da remeti mir vjekova,
Kako smije da ustaje tako drsko, tako glasno
Sam, goloruk, protiv sviju, protiv vjere pradjedova.
Nakon dugih dogovora ovlastiše punom vlašću
Grupu koja krenu kući Talibovih jedno veče
Kad ih Ebu Talib primi i počasti svakom čašću
Ebu Sufjan uze riječ i ozbiljnim glasom reče:
“Kaži svome Muhammedu da Mu naši svi prvaci
Nude svu vlast i gospodstvo, nude raskoš, blago, žene,
Samo ovu svoju vjeru i učenje nek odbaci!
Sve Njegove želje biće, jamčimo Mu, ostvarene!”
Prvom zgodom Ebu Talib saopći Mu sve što ima
Jer je i sam nastojao nevolju i zlo da spriječi.
Tad Resulu zablistaše bistre suze u očima
I amidži svome reče znamenite ove riječi:
“Tako mi Allaha, striče, kada bi mi neko dao
U desnicu žarko sunce a u lijevu mjesec s neba
Ni pod tu se cijenu ne bih Božje vjere odrekao!
Na svijetu nema sile da me u tom pokoleba!”
Ove riječi uzbudiše srce Ebu Talibovo
Rasplamsaše čast i ponos, otjeraše oblak sivi,
Pogleda Ga, zagrli Ga, i prošapta samo ovo:
“Amidža je Tvoj uza Te! Štitiće Te sve dok živi!”
اَللهُ أَکْبَرُ اللهُ أَکْبَرُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ هُوَ اللهُ أَکْبَرُ اَللهُ أَکْبَرُ وَ لِلَّهِ الْحَمْدُ
Izvor: https://ekovacevic.info
Odvraćanje silom
عَلَی رَسُولِ اللهِ صَلَوَات
Mekkelije koji tajno priznaše Resulullaha
Svi su redom u početku svoju vjeru dobro krili
Zadugo se nije znalo da vjeruju u Allaha
I da im je vođa mudri Muhammed El-Emin mili.
Svi su oni dobro znali zlo i patnju što ih čeka
Od sredine i od grada kakva je tad bila Mekka.
Ali, stiže Emer da se Islam javno propovijeda
Pa je časni, dragi Bilal proučio ezan prvi.
Tad zanijemi cijela Mekka jer opasnost odmah zgleda,
Zanijemi i odluči da sve muslimane smrvi,
Vidje Mekka da taj svijet nit’ šta plaši nit’ koleba
Zato ih sve bez iznimke uništit’ što prije treba.
Nastadoše crni dani. Dođe teror, bojkot, geto.
Ali, ni to ne bi dosta već se na zid Kja’be stavi
Proglas daje građanima Mekke naređenje sveto
Da prekinu svaku vezu sa svakim ko Islam slavi.
Ko prekrši ovaj nalog biće kažnjen bez milosti.
Nema toga Mekkenlije kome će se da oprosti!
Tri godine odvojeni od čitavog drugog svijeta,
Upućeni samo na se, osuđeni, žigosani,
Nisu smjeli ni da kroče van granica svoga geta.
Ali, oni postadoše svi još čvršći muslimani.
Zna se daje bilo dana kada je sva dnevna hrana
Bila samo jedna hurma na jednoga muslimana.
Geto, teror, poniženje i vrijeđanje što um mrači
Tuga, briga, neizvjesnost, suze, nemoć i uzdasi
Bješe duga stvarnost ljudi što im Islam život znači.
Imali su samo sabur i Allaha da ih spasi.
Zna se daje bilo dana kada je sva dnevna hrana
Bila samo jedna hurma na jednoga muslimana.
اَللهُ أَکْبَرُ اللهُ أَکْبَرُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ هُوَ اللهُ أَکْبَرُ اَللهُ أَکْبَرُ وَ لِلَّهِ الْحَمْدُ
Muhammed je u dva maha pred pritiskom mržnje teške
Naredio da se seli sa ognjišta voljenoga
U dva maha muslimani hidžrete bez išta, pješke
Čak u Habeš – preko mora – gdje nemaju nikog svoga.
Konačno je jednog jutra – vesela u svakom vidu
Osvanula drevna Kja'ba bez proglasa na svom zidu.
اَللهُ أَکْبَرُ اللهُ أَکْبَرُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ هُوَ اللهُ أَکْبَرُ اَللهُ أَکْبَرُ وَ لِلَّهِ الْحَمْدُ
Muhammed se ne odmara. Stalno širi Božju vjeru
A mušrici u svom bijesu čine šta im na um pada
Njihov zulum odavno je prevršio svaku mjeru
Natječu se ko će više Muhammedu zadat’ jada.
Još uvijek oni misle: sila će učinit’ svoje
Muhammed će jednog dana prestat’ biti ono što je.
Muhammed se ne odmara. Odolijeva svakoj sili.
Njega nije uzdrmala ni “Godina tuge” zvana
U kojoj Mu umriješe i Hadidža i stric mili –
Dva oslonca pouzdana, prijatelja dva bez mana!
Mušrici su likovali i mislili da će ove
Nesreće pokopat’ snove i želje Muhammedove.
Muhammed se ne odmara. Bez prestanka on se boči.
Samo se Allaha boji, samo Njemu služi vjerno.
Džebrail Mu često slazi u srce Mu Kur’an toči
I najzad Ga jednom viješću obradom neizmjerno:
Svevišnji je naredio da Mu dođe, da s Njim zbori
Da ugasi žarku želju kojom cijelim bićem gori!
Cijelo ovo kazivanje – istina je, neka znate!
Zato na Njeg’ s poštovanjem donosimo salavate!
اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَیْكَ يَا رَسُولَ اللهِ
Izvor: https://ekovacevic.info
Miradž
عَلَی رَسُولِ اللهِ صَلَوَات
Uvijek je bilo teško i vazda će teško biti
Govoriti o Miradžu – makar kakav čovjek bio
Ni najveći učenjaci ne mogoše rasvijetliti
Šta je sve Muhammed tada doživio i vidio.
Skučene su ljudske snage, a Miradž je – to svi znamo
Nešto što mi lakše srcem nego umom poimamo.
Pa i danas, u vrijeme kad moderno čovječanstvo
Znade šta je elektrika, radar, atom, sateliti,
Kad je ljudski um otkrio energija novih carstvo
I kad ih je na sve strane već počeo koristiti –
Skučene su ljudske snage pa i dalje Miradž stoji
Kao nešto što se može lakše srcem da usvoji.
Nauka baš danas ide naprijed brzim koracima.
Rezultati ljudskog uma jesu zbilja krupni, sjajni!
Ali ko bi mog’o reći šta sve još oko nas ima,
I koliko nenačetih neslućenih, leži tajni!
Slabašne su ljudske snage, i sićušne, neka znate
Bez obzira na planove, stremljenja i rezultate!
Iako smo upoznali mnoge, nove energije
Iako se čak i čovjek u svemirski prostor šalje
Priznajemo da to, ipak, u suštini mnogo nije
I da ne znamo baš mnogo o onome šta je dalje,
U dubini svoga bića sasvim jasno osjećamo
Da je trunčić ono što mi već možemo i već znamo!
Radio, televizija, lejzeri i kilocikli
Ultrazvuci i talasi, magnetska i druga polja
To je danas već obično, na to smo se svi već svikli!
I još mnogo tekovina koristimo kad nas volja.
A kada bi naši pređi što oko nas leže svuda
Mogli kako da to vide! Svi bi rekli: to su čuda!
To i jesu i ostaće prava čuda svakom čiji
Intelekt još uvijek ne zna ili – ne može da shvati
Fizičke principe koji vladaju u materiji
I uzrok i posljedicu što pojavu svaku prati.
Sve što sami nisu kadri takvima će čudo biti.
Takvi nikad neće moći sveti Miradž osjetiti.
Samo oni što imaju čisto srce u grudima
A zdravim se umom dižu iznad svijeta materije
U stanju su da osjete svemoć koju Allah ima,
Svemoć koja baš sve može, kojoj ništa teško nije.
Takvoj moći da ustavi nikad teško biti neće
Sve čemu je nekad davno naredila da se kreće.
To su oni čija srca Iman puni i veseli
Što vjeruju da je Kur’an sav Istina čista, živa.
A u Njemu jasno stoji: “Kada Allah nešto želi
On naredi samo budi i to toga časa biva.”
To su oni što nemaju ni od koga drugog straha
Njihova se srca boje samo dragoga Allaha.
To su pravi muslimani. To je ljudskog roda cvijet.
Ti su ljudi u životu vrlo često mirni, tihi,
Ali vjeruju čvrsto: Vudžud, Kidem, Beka, Vahdanijjet,
Muhalefet lil havadis i Kijamun bi nefsihi.
To su oni divni ljudi koji svakog časa mogu
Položiti sve račune Svemoćnome, Vječnom. Bogu.
To su oni što vjeruju: Hajat, Ilum, Sem, Irade,
Besar, Kudret, Kelam, Tekvin – Allahova svojstva sveta
Kako dragi Allah želi oni žive, misle, rade.
Oni znaju pravu svrhu: Šehadeta, Ibadeta,
Posta, Zekata i Hadža. Oni sasvim jasno vide
Da se tako, samo tako u Allahov Rida ide.
Ti Amentubillah drže prvim stupom naše vjere,
Ti vjeruju postojanje Nevidljivog, živog svijeta,
Ti vjeruju Božje Knjige i sve Božje Pejgambere,
Ti vjeruju da će doći Dan Suđenja – Kijameta,
Ti vjeruju Kada, Kader i Življenje iza groba
Jer “Ba’s ba’del mevti” čeka neminovno svakog roba.
اَللهُ أَکْبَرُ اللهُ أَکْبَرُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ هُوَ اللهُ أَکْبَرُ اَللهُ أَکْبَرُ وَ لِلَّهِ الْحَمْدُ
Islamski su učenjaci o problemu ovom cijelom
Dali dvije hipoteze. Jedni vele da je cio
Miradž Resul doživio i mubareć svojim tijelom.
Drugi, opet, kažu daje samo dušom s Bogom bio.
Ovi zadnji nisu bili Božje moći sasvim svjesni
Jer je Miradž stvarno bio i duhovni i tjelesni.
Miradž Božjeg Poslanika mnogome se shvatit’ ne da.
Mnogome je teško spoznat’ šta je bilo one noći
Kad Džibrili Emin dođe da povede Muhammeda
Ka prijestolju Uzvišenog Gospodara stvarne moći,
Kroz džennete, kroz nebesa, da se lično divi svemu
Jer, Allah je sve stvorio iz ljubavi prema Njemu.
Džebrail Mu tada Reče: Svevišnji je odredio
Da Te i tom čašću časti, da Ti i to da priznanje.
Poziva Te tamo gdje još nikad niko nije bio
I o čemu neznatno je i najvećih ljudi znanje.
Poziva Te pravo Sebi, da Ga vidiš, da s njim zboriš
Da ugasiš žarku želju kojom cijelim bićem goriš.
Pripremi se! Ti sad ideš tamo gdje su Božje tajne
Tamo gdje je uzrok i cilj stvaranja i bitisanja
Da osjetiš veličinu i ljepotu sreće trajne
I da vidiš na izvoru pravi izgled svakog stanja
Noćas za Te nema smetnje. Ti ćeš vidjet’ i doznati
Odgovore na sve ono što Te tako dugo pati.
Silnu snagu Tvoje duše, Muhammede, stalno mori
Razmišljanje o uzroku i o cilju ovog svega
I duboka žeđ za Tvorcem koji svaki svijet stvori.
Želja Ti je uslišana! Muhammede, vidjećeš Ga!
Ove noći Ti ćeš moći ostvariti svoje snove!
Ove noći Tebe Allah pred prijestolje svoje zove.
اَللهُ أَکْبَرُ اللهُ أَکْبَرُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ هُوَ اللهُ أَکْبَرُ اَللهُ أَکْبَرُ وَ لِلَّهِ الْحَمْدُ
A Muhammed samo stoji, hladan znoj mu čelo rosi.
Zapanji Ga ova silna, neizmjerna čast i sreća.
On tu želju u svom srcu otkad zna da misli nosi,
Od svih, drugih težnji, želja taje uvijek bila veća.
Veličina ove rutbe sve Njegove snage pređe –
Pred spoznajom ovom samo On mubarek spusti vjeđe.
A kada ih opet diže kroz Njegove oči mile
Blistao je Nur nebesa – Sreća krajnjeg ushićenja
A bistre ih čiste suze čistim sjajem orosile
Suze koje udariše bez Njegove volje, htijenja,
Suze kakve može samo savršena duša liti –
Suze što bi mogle s pravom i meleća okititi!
A Džebrail, sav zapanjen, sa divljenjem krajnjim gleda
Oličenje i svu snagu čiste ljubavi što gori
U čitavom čistom biću Poslanika Muhammeda
Prema vječnom Stvoritelju koji hoće s Njim da zbori.
Tek tad bi mu sasvim jasno. Dotad ni on nije znao
Zašto Mu je Svemogući baš toliku počast dao.
اَللهُ أَکْبَرُ اللهُ أَکْبَرُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ هُوَ اللهُ أَکْبَرُ اَللهُ أَکْبَرُ وَ لِلَّهِ الْحَمْدُ
I povede Božji glasnik najvećega od svih ljudi
Do vrhunca ushićena kao nikad usrećena.
Sa Hikmetom i Imanom ispuni Mu srce grudi
I pripremi za polazak u prostranstva neslućena.
Muhammed će na put neznan da se divi Božjoj moći
Tokom mnogih milenija ili, možda, jedne noći.
Kad nastupi čas Miradža Svemogući Allah tada
Dade zadnjem svom Resulu – najmilijem stvoru svome
Što nikome dotad nije nit’ će ikom dat’ ikada
Milost da se nađe svugdje u prostranstvu beskrajnome,
Da svjetova bezbroj vidi, da se divi Božjoj moći
Tokom mnogih milenija ili, možda, jedne noći.
Kad nastupi čas Miradža kao daje Svemir stao
Kao da su sva kretanja zastavljena sasvim bila
Samo je Bog Svemogući Poslaniku svome dao
Natprirodan i sluh i vid, vanzemaljski posluh sila.
I dok čitav Svemir mimo voljom svoga Tvorca sniva
Posljednji Allahov Resul razgleda ga i uživa.
Kad nastupi čas Miradža samo jednog roba svoga
Allah diže u prostranstva gdje zakoni drugi važe
Pokaza Mu roj svjetova svoga carstva bezmjernoga
I ljepote što čekaju one koji Njega traže.
A Muhammed sve upija i divi se Božjoj moći
Tokom mnogih milenija ih, možda, jedne noći.
اَللهُ أَکْبَرُ اللهُ أَکْبَرُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ هُوَ اللهُ أَکْبَرُ اَللهُ أَکْبَرُ وَ لِلَّهِ الْحَمْدُ
A onda je doš’o susret – vrhunac i kruna svega
Susret kakvim je Bog Vječni počastio samo Njega.
Tad prozbori Resulullah – Stvoritelju najdraži zat
“Ettehijjatu lillahi vessalevatu vettajjibat”
A potom je čuo Resul Allaha Džellešanuhu:
“Esselamu alejke ejjuhennebijju ve rahmetullahi ve
berekatuhu”.
Samo dragi Allah znade kakav je to susret bio
Čime je sve svog Resula darivao i častio.
A najveća čast je ovo: vidio je dragog Boga
Zborio s Njim neposredno, za svoj Ummet molio Ga.
I bio je najsretniji kad je čuo i saznao
Da Mu je sve molbe Allah Milostivi uslišao.
I tako dok čitav Svemir Resul k’o dar Božji gleda
I saznaje ono što se ljudskom umu spoznat’ ne da
Sva Njegova bića čula Božijoj se dive moći
Tokom mnogih milenija ih, možda, jedne noći.
Jer kada je sa Miradža sretan stig’o domu svome
Samo jedna noć je prošla po – računu zemaljskome.
Ko želi da sa Imanom Stvoritelju svom se vrati
Nek su mu u srcu često na Resula salavati
اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَیْكَ يَا رَسُولَ اللهِ
اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَيْكَ يَا حَبِیبَ اللهِ
اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَيْكَ يَا نَبِِیَّ اللهِ
Izvor: https://ekovacevic.info
Od miradža do hidžreta
عَلَی رَسُولِ اللهِ صَلَوَات
Koliko je samo stek’o na Miradžu Resul snage!
Kako li je obradov’o pristalice svoje drage!
Od sad za njih više nema na Božijem putu smetnje.
Više za njih ne postoje ni pritisci ni prijetnje.
Stare knjige pričaju nam tužne priče iz tih dana,
O stradanju i mukama Resula i muslimana.
Pričaju nam o saburu i junaštvu ovih ljudi
Pred kojim se kosa diže i istinski respekt budi.
Nisu mogli da ih slome ni kad su ih žive sjekli
Nisu mogli da ih slome ni kad su ih žive pekli.
Nije više bilo sile da zadrži ovaj svijet
Koji smrt na Božjem putu ko mirisni prima cvijet.
A kad Mekkom puče priča o Jesribu i Akabi
Mušrici se uhvatiše, nisu više znali šta bi.
Nije bilo od koristi ništa što god učiniše.
Svakog dana islam jači, muslimana samo više!
Na sastanku svih prvaka odluka je donesena
Jednoglasna i za svakog sveta, neprikosnovena:
Muhammed je nepopravljiv pa prvaci ovog mjesta
Odlučiše svi do jednog da ga kazne smrću smjesta.
I dok buljuk ubojica – tridesetak mladih ljudi
Čeka gluho doba noći – Muhammed se sam probudi
Pa Alija – Lav Allahov – kad u Njegov jatak leže
On učeći “Ja sin” prođe kroz njih u cik zore svježe.
I dok Mekka zapanjena u potjeru ljude šalje
On sa svojim vjernim drugom Ebu Bekrom ide dalje,
Da vršeći Božju volju čitavome ljudskom rodu
Preda Božji poklon – Islam – pravu sreću i slobodu!
Sve što god ste ovdje čuli – istina je, neka znate
Zato na Njeg’ s poštovanjem donosimo salavate!
اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَیْكَ يَا رَسُولَ اللهِ
Izvor: https://ekovacevic.info
Dolazak i život u Medini
U Jesribu – lijepom gradu – već danima živost vlada
Iako je vrlo toplo, ulicama narod vrvi
A nejač i stari svijet kroz prozore i iz hlada
Nestrpljivo izviruje, očekuje ko će prvi
Oglasiti da dolazi najdraži gost iz daleka –
Muhammed, sin Abdullahov, što Ga čitav Jesrib čeka.
I najzad se razli pjesma iz hiljada mladih grudi
Po Jesribu – sretnom gradu – što je topla svoja njedra
S ushićenjem otvorio najvećemu od svih ljudi
Pjesma puna prave sreće, pjesma snažna, topla, vedra:
“Evo našeg Učitelja iza Brijega rastajanja
Neka Ti je hvala, Bože, zbog ovoga darovanja…”
I dok čitav Jasrib pliva u zanosu sreće prave
Stiže Resul s drugovima – jašući na svojoj devi.
Neviđena snaga i nur iz Njegove iskri glave
I k’o more razljeva se po čitavoj ovoj vrevi.
Svi su sretni, svuda suze, na koraku svakom slavlje.
Čitav Jesrib pretvori se u odlučnost, snagu, zdravlje.
Ono što je poslije bilo – historija to ne pamti:
U Jesribu, sretnom gradu, mjesto mržnje dođe sloga
Usred mraka poče snažno da plamen Islama plamti,
Nesta širka a zavlada vjera Islam – vjera Boga,
Onog Koji nije post’o i Kojega nestat’ neće
Koji stvara i rastvara i ravna svim što se kreće.
Jesrib posta sada škola – škola dotad neviđena
A Učenik Božji posta Učitelj cijelog svijeta
Od Njeg uči danonoćno svaki čovjek, dijete, žena
Svak upija neiscrpni nektar ovog divnog cvijeta.
Pred očima ljudskog roda i njegove historije
Sinu opet Din Allahov! Konačno! K’o nikad prije!
اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَیْكَ يَا رَسُولَ اللهِ
Jesrib posta sad Medina, a Medina kolijevka
Čiste misli, zdravog duha, nauke i Prave vjere
I ona će, zasigurno, to ostati dovijeka.
Iz nje Islam na sve strane kao sunce svjetlost stere.
Ali iznad svega tu je: svih svjetova čast i dika
Čista Revda sa mezarom Zadnjeg Božjeg Poslanika,
Nama svima najvažnija, najčasnija historija
Pisana je u Medini i vremenu odabranom.
Bedr, Uhud, Hendek, Hajber, Muta, Taif, Hudejbijja
I još toga dogodi se u vremenu ovom slavnom.
Nisu znali šta je odmor ni Resul ni muslimani
U učenju, radu, borbi prolazili su im dani.
Pa ko želi u Džennetu i od carskog ljepši prijesto
Neka na Resulullaha salavate uči često
اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَیْكَ يَا شَفِيعَ اللهِ
Izvor: https://ekovacevic.info
Oprosni hadž
Žarko sunce s vedrog neba Arabiju svjetlom kupa
I na nebu i na zemlji svečana je atmosfera
Neviđena dotad vojska bijelih ihrama stupa
Sa istoka i zapada i sa juga i sjevera.
Svi su pošli na Arefat s toplom nadom i velikom
Željom da se još jedanput sretnu s Božjim Poslanikom.
Tvrda zemlja, vrelo sunce, ali miris sa svih strana.
Kud god gledaš s Arefata svud se ljeska more bijelo
Jer tu preko sto hiljada u ihramim’ muslimana
Stoji kao jedan čovjek, diše kao jedno tijelo.
Više nego ikad prije svaki od njih sada shvaća
Da su muslimani jedno i da su svi braća, braća!
Tu u živom moru ljudi što čekaju da Ga čuju
Održ’o je Resul govor – svoju Hutbu oproštajnu
I iznio sve principe koje treba da poštuju
Muslimani ako žele budućnost k’o prošlost sjajnu.
Pravi put je pokazao sasvim jasno cijelom svijetu
Pravi put što vodi sreći ovdje i na Ahiretu.
I još jedan, vrlo važan, događaj se tada zbio:
Objava je zadnja stigla Muhammedu toga dana
Kojom Allah saopćava daje svijetu objavio
Sve što treba objaviti, i daje Din muslimana
Uzvišena vjera islam – Allahova vjera sveta
Vjera Božjih blagodati i sreće na oba svijeta.
Ko želi da stekne Džennet i najljepše društvo ima
Nek’ pozdravlja Poslanika Salavat-u selamima!
اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَیْكَ يَا رَسُولَ اللهِ
اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَيْكَ يَا حَبِیبَ اللهِ
اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَيْكَ يَا نَبِِیَّ اللهِ
Od istina, Poslaniče, koje sam o Tebi znao
S najdubljim sam poštovanjem sve o Tebi napisao
I molim Allaha dragog da rastanak s ovim svijetom
Kad god bude nek mi bude s Kelimei šehadetom!
Kada god te put nanese
o jutarnji vjetre svježi
kroz grad Božjeg Poslanika
Prenesi naš selam Revdi
jer u njenim njedrim’ leži
svih svjetova čast i dika!
Izvor: https://ekovacevic.info
Dova
Hvala Tebi! Vječnom Boga! Stvoritelju svih svjetova
Svemilosnom i Svemoćnom! Gospodaru Sudnjeg dana!
Samo Tebe mi slavimo i molimo s bezbroj dova:
Uputi nas pravim putem, putem kojim sa svih strana
Sipaš svoje blagodati koje znamo i ne znamo!
Sačuvaj nas svoga gnjeva i ne daj da zalutamo!
Budi slavljen Gospodaru, u srcima sviju ljudi.
Od Mašrika do Magriba, dok Prostor i Vrijeme živi!
Svemoć Tvoja u svakome neka strah i nadu budi
I neka se sve stvoreno Sveumjeću Tvome divi!
Rahmetom nam svojim, Bože, vječnoj sreći put pokaži!
Bratsku ljubav, o Svemoćni, bratsku ljubav nam osnaži!
Bože, daj da svi k’o jedan držimo se svjesno svega
Što nam posla u Kur’anu kao Rahmet svoj najveći
Preko milog Muhammeda – svog Resula Posljednjega
Jer to vodi pravim putem i istinskoj, vječnoj sreći!
Samo Ti si Svemogući koji sve što hoće može
Pa i ovu našu dovu uslišaj nam, dragi Bože!
Završeno uoči Lejlei Berata 14. šabana 1399 (8.7.1979.) godine.
Kompletiranje završeno 1993. godine.
Izvor: https://ekovacevic.info
