POGOVOR
Od Allaha koji traži pomoći,
neka Mevlud Pejgamberu prouči!
Hafiz Salih Gašević
Bože milosni! – i mi u Bosni
Ko dan radosni – mevlud slavimo!
Safvet-beg Bašagić
Jedna od najprisutnijih (ako ne i najprisutnija) tema u oblasti vjerske poezije (ako se može tako, bar uvjetno, klasificirati) jeste rođenje posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda, s.a.v.a. Grandiozno značenje i zračenje što je u povijesnim segmentima isijavala i isijava ličnost ovog čovjeka ostavilo je toliko dubokih otisaka i markantnih znakova koji su služili i služe kao nepresahli inspirativni modeli i na literarnom i na, moglo bi se bez pretjerivanja reći, svakom drugom ljudskom planu, tako da nije nikakvo čudo što je ta radijacija djelovala sa tolikim i takvim intenzitetom i na našeg čovjeka i na naša podneblja.
Proslavljajući rođendan Muhammeda, s.a.v.a., odnosno slaveći Allaha, dž.š., što je, pored ostalog, i kroz ovu iznimnu ličnost ukazao svijetu svoju neizmjernu milost i blagoslov, a istovremeno se identificirajući sa milionima muslimana širom zemljine kugle i osjećajući snagu takvog jedinstva, naš čovjek je od davnih vremena prilazio i prihvatao Mevlud kao neku vrstu vjerske obaveze, potvrđujući time svoju odanost islamu, i na djelu pokazujući ljubav prema krunskom realizatoru njegovih idejnih premisa Muhammedu, s.a.v.a. Tako se proslava Mevluda spominje još 1531. godine u Gazi Husrev-begovoj vakufnami, a po mnogima njeni korijeni sežu još dalje u prošlost, mada nema nekih pouzdanijih pismenih dokaza.
Ono što je za nas posebno zanimljivo, i čime se ima, bar u nekim općim naznakama, baviti ovaj tekst, jeste podatak da je temeljni događaj ovih proslava bio učenje Mevluda, dakle spjeva o Muhammedovom, s.a.v.a., rođenju, kao i nekim najznačajnijim momentima njegova života i djelovanja.
Izvjesno je da se Mevlud u našim krajevima dugo godina učio na turskom jeziku, i to uglavnom po džamijama, tekijama i musallama, a da je tek kasnije učenje Mevluda preneseno i u privatne kuće. Mevlud je takoreći postao sastavni dio vjerskog učenja i života naših muslimana, bez obzira gdje oni živjeli: u većem ili manjem mjestu, gradu ili selu, dobivši tako osebujne dimenzije i uzvišenost temeljnog moralnog čina u rangu najvišeg dobra. Valjda i zato sječanje na rođenje posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.a., nije ostalo isključivo locirano na 12. rebiu-l-evvel, već se ono maksimalno univerzaliziralo, tako da se kod mnogih vjernika svaki veći radostan i značajan događaj obilježavao pored ostalog, i učenjem Mevluda, bez obzira u kom se vremenskom periodu to odvijalo ili odvija.
Neosporno prihvaćena vrijednost Mevluda i njegova egzistencijalna obojenost, ostavile su svoje karakteristične tragove na literarnom planu, u mevludskim ostvarenjima, kroz koja su autori pokušali da daju svoj osobni i osobeni doprinos prvenstveno kao vjernici, a zatim i kao književnici, oni koji su dužni da, svojim umijećem, pomažu čovjeku da neke stvari sagleda, razumije, shvati dublje, lakše i jednostavnije. Otuda skoro svako mevludsko ostvarenje nosi i takve stihovane razloge inspirativne pretpostavke, odnosno fadilete, koji su rukovodili autora da pristupi takvom poslu, i koje on dalje prenosi, kao svoj amanet, onima koji će sa Mevludom stupiti u bilo kakav posredan ili neposredan kontakt, kao akteri ili oni koji će od Mevluda imati bilo kakvog hajra.
I mada su kod većine autora te i takve naznake ili razlozi dosta slični i prvenstveno (ako ne i jedino) vjerske prirode, neće biti na odmet da ih, samo u kratkim, skicuoznim, naznakama donesemo, kao neku vrstu prologa onome što slijedi.
Najprisutniji su, bez dvojbe, stihovi, koje sam stavio i kao moto ovoga rada, a koje je hafiz Salih Gašević ovako formulirao:
Od Allaha koji traži pomoći,
neka Mevlud Pejgamberu prouči!
Kod Muhameda Dizdarevića stoje stihovi:
Ako hoćeš od Džehennema eman,
Pejgamberu uči mevlud i slušaj.
Tu su, naravno, još i drugi, konkretniji razlozi, ali su oni obuhvaćeni ovim općim naznačenim, te ih neću spominjati, jer bi nam to oduzelo mnogo prostora, ali u svakom slučaju, moram napomenuti da bi to, samo po sebi, zavređivalo poseban osvrt.
Daljnji razlozi su u domenu razumijevanja onoga što se u Mevludu govori. Slušajući Mevlud na turskom, a ne poznajući dovoljno dobro taj jezik, naš čovjek je zaželio da mu Mevlud posluži kao saznanje da bi njegov doživljaj bio potpuniji:
Mi smo žudni znati Mevlud šta piše, našem svecu mi smo ašik odviše. Drugi jezik mi lijepo ne znamo. Allah jedan, hak pejgamber – svi znamo. Što j’ u Kur’an na sve iman imamo, bošnjački nam gradi Mevlud, molimo!
Hafiz Salih Gašević
Još eksplicitnije će to izraziti Arif Sarajlija:
Nije fajda samo slušat sam avaz
a šta mevlud kaže ne znat mu dokaz.
Našeg pejgambera mi hajemo znat
Ne žalimo mal i dušu za to dat.
A Safvet-beg Bašagić će to do kraja pojednostaviti i zavičajno obojiti:
U jeziku koji naš Mujo razumi
jer mu kao Bosna u ušima šumi.
Jezik je, kao što se vidi, jedan od bitnih uvjeta koji ne samo doprinosi razumijevanju predmetnog sadržaja nego koji još mnogo više govori o osvješćivanju narodnom i njegovom konstituiranju, o nepresahloj žeđi za korijenom svoga bića, svoga pravog ispoljavanja i identificiranja sa jezikom i u jeziku.
Osim ovih, prisutna je i komponenta poučavanja i podučavanja, odnosno kroz Mevlud formiranja određenih vjerskih nazora na svijet, koji se trebaju djetetu usađivati još od mladih dana, kako bi Mevlud predstavljao jedan zaokružen ciklus u kome će ili pomoću koga će čovjek pronaći svoj pravi životni smisao:
Učite ga draga braćo slušajte,
i najmanjem djetetu ga dajite.
Dok su djeca još neka se vježbaju,
nek u pjesmi Pejgambera pjevaju.
Tako ćete Bož’ju milost privući,
i šefaat Pejgamberov svi steći.
Hafiz Seid Zenunović
To su samo neki od važnijih elemenata kojima su bili rukovođeni autori Mevluda u svojim pokušajima da ostave djelo ‘za sevab’, a da ‘ne gore u azab’.
Mevlud hafiza Saliha Gaševića
Prvi tekst Mevluda na našem jeziku jeste onaj hafiza Saliha Gaševića[1], nazvan od nekih autora i ’Srpska pesma o Muhamedovu rođenju’, ili, što je još paradoksalnije, srpski Mevlud[2], litografisan 1296. hidžretske godine (16. 12. 1878. – 14. 12. 1879.) To je, ustvari, prijevod ili prepjev poznatog djela ‘Vasiletun-nedžat’ glasovitog turskog pjesnika Sulejmana Čelebije, jednog od prvih (ako ne i prvog) originalnih djela turske osmanske književnosti.
Gaševićev Mevlud je napisan na arapskom alfabetu i predstavlja jednu od najdužih pjesama naše alhamijado književnosti. Godine 1909. Mehmed Džemaludin Čaušević je izvršio redakciju Gaševićeva Mevluda i objavio ga reformiranim arapskim pismom (arebicom), najprije u časopisu ‘Tarik’, a potom i u posebnoj knjižici, dok je, još kasnije, Mehmed Handžić izvršio neke jezičke korekcije i objavio ga u izdanju Vakufskog ravnateljstva u Sarajevu, kojemu je, na kraju, dodao i opširnu dovu. Koliko je izdanja Gaševićeva Mevluda do sada objavljeno bilo bi vrlo teško ako ne i nemoguće utvrditi, jer pored, takozvanih, zvaničnih izdanja, koja nose osnovne podatke o mjestu i datumu izdanja te imenu izdavača, postoje još na desetine drugih, ‘divljih’ izdanja koja su izdavali pojedinci, koji iz ovih ili onih razloga nisu željeli da ostave bilo kakve podatke o tim izdanjima. Nedvojbeno je, međutim, da je taj Mevlud toliko puta preštampavan i imao takvu popularnost u narodu da ga u broju izdanja nijedan kasniji Mevlud ne samo da nije dostigao nego mu se čak nije mogao ni približiti.
Praveći ovlašna poređenja sa djelom ‘Vesiletun-nedžat’, može se bez dvoumljenja reći da to nije samo običan prijevod već mnogo više prepjev u kojem se da vidjeti da je i Gašević imao osobitnog pjesničkog talenta (mada se zna da osim jednog Malog ilmihala ništa drugo nije napisao) i neospornog nadahnuća, te da ovaj prepjev ima i svoju originalnu, autohtonu notu, komponentu koja nije za potcjenjivanje i koju mogu postići doista vispreni, istančano kultivirani duhovi. Ono što osobito plijeni, jeste njegova sposobnost pjesničkog prilagođavanja jeziku i mentalitetu čovjeka za koga piše, zatim vrlo osoben osjećaj za ritam, za ritmičko kazivanje i postizanje muzikalnosti djela, bez koga ono ne bi bilo ono što jeste.
Popularnost Gaševićevog Mevluda imala je, što je normalno i očekivati, brojne inspiratore, oponašatelje, ljude koji su pokušavali da naprave slično djelo, rukovođeni prvenstveno dubljim vjerskim motivima, jer se na mnogo mjesta govori o blagodatima mevluda (Mevludi-šerifin fadileti) te o koristima od učenja i slušanja mevluda, o čemu je naprijed bilo govora.
Mevlud Muharema Dizdarevića
Jedan od prvih, neposrednih, inspiratora Mevludom bio je, nesumnjivo, Dizdarević Muhamed Muharem Rušdi, koji je i sam napisao posebnu pjesmu o vrijednostima Mevluda.
Neki autori nazivaju Muharema Dizdarevića posljednjim velikim pjesnikom naše alhamijado književnosti.[3] On je, nesumnjivo, bio veoma obrazovan i pjesnički nadaren, a uz to i dosta produktivan pjesnik, tako da je iza sebe ostavio dosta stihova, pjesama i poema, uglavnom na vjerske teme.
Ono što nas ovdje posebno zanima jeste njegov rad na Mevludu. I on je, kao što je već rečeno, preuzeo metod hafiza Saliha Gaševića, prevodeći, odnosno prepjevavajući Sulejmana Čelebiju, uz neposrednu pomoć i potporu Gaševićeva Mevluda, no ne u maniru prepisivača, već samosvojne pjesničke ličnosti, sa naprednim nazorima i pogledima na svijet.
Posebna zanimljivost jeste činjenica da je ovaj autor napisao dva mevludska spjeva, što jasno pokazuje koliku je pažnju i važnost poklanjao tome poslu, pa u konstantnom pjesničkom nezadovoljstvu, što je odlika doista odvažnih i kritičkih autorskih ličnosti, piše dva identična djela, odnosno dvije verzije istog djela. Naravno, u ovom kratkom pregledu naših mevludskih spjevova ja neću, niti mogu, govoriti podrobnije o njegovim karakteristikama i osobenostima, ali moram podvući činjenicu da Rušdijin Mevlud posjeduje veliki broj stihova kojih uopće nema ni kod Čelebije ni kod Gaševića, naročito onih u kojima se iznose događaji s mitskom podlogom, s nevjerovatnim događanjem, a također i onih u kojima se vidi mogućnost pjesnika na dovođenju pjesničke slike do svog punog izraza:
Kano sunce na dun-jaluk kad grane,
ja li mjesec na ćemalu kad bude.
Vas se dun-ja, nebo nurom zasija
kad izađe na dun-jaluk Mustafa!
A kao primjer njegovih naprednih nazora i smjele intervencije u idejno jezgro pjesme navode se, pored ostalog, i stihovi:
Bož’ji lutf ako hoćeš i ihsan
u Džennetu nać hurija i gilman
gdje je gilman množina od arapske riječi gulam, što znači mladić, momak, a to je svakako nagrada i za žene vjernice, kao pandan hurijama, koje se spominju kao nagrada muškarcima vjernicima u svim drugim mevludima, a koje su, uostalom, kur’anske provenijencije. Koliko je to smjela intervencija u prilično dogmatizirane mevludske postavke, vidi se i po tome što ni jedan kasniji Mevlud nije usvojio tu i takvu Rušdijevu intervenciju.
Ono što je također posebno karakteristično za ovaj drugi Mevlud – ‘Mevludi-šerif bi lisani bosnevi’ (Časni mevlud bosanskim jezikom) – jeste to da je Miradž odvojen i on figurira kao poseban idejno-poetski sklop ili cjelina, a i kvalitativno je bolji nego sami Mevlud.
Muharem Dizdarević Rušdi imao je još nekih pjesama vezanih za Muhammeda, s.a.v.a., među kojima je i zasebna pjesma o Miradžu pod naslovom ‘Miradžun nebijji alejhis-salatu ve-s-selam’, ali ona po vrijednosti dosta zaostaje kada se uporedi sa Miradžom koji je sastavni dio Mevluda.
Muharem Rušdi se rodio u Trebinju 1825. godine, a Mevlud mu je bio završen 1890. godine. Umro je također u Trebinju 1905. Da još napomenem da su oba Mevluda štampana tek 1981. godine u izdanju Starješinstva Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, zajedno sa ostalim njegovim pjesmama, koje je za štampu priredio i opširan uvod napisao dr. Abdurahman Nametak.
Mevlud Muse Ćazima Ćatića
Jedan od svakako najvećih i najznačajnijih muslimanskih pjesnika Musa Ćazim Ćatić objavio je 1904. godine pjesmu ‘Lejlei-mevlud’, koja je nešto kraća od uobičajenih Mevluda i koja ima svega 92 stiha, no koja poetski osmišljava samo rođenje Muhammeda, s.a.v.a., bez Miradža ili nekih drugih značajnijih događaja iz njegovog života. lako je, bez sumnje, ta pjesma umjetnički najuspješnije riješena, ukoliko se promatra u kontekstu ukupnog mevludskog pjevanja, ona nije doživjela neku stanovitiju popularnost niti je, bar po do sada poznatim podacima, negdje izvođena. Razloge treba tražiti kako u artificijelnosti izraza, tako isto, ako ne i više, u njezinom šesnaestercu kojim je napisana, jer je poznato da su skoro svi mevludski spjevovi pisani u jedanaestercu, koji je najpodesniji za izvođenje, a prema već uhu naviknutoj melodijskoj skali turskog Čelebijina Mevluda. Ono što, međutim, posebno čudi, pa i zbunjuje, jeste činjenica da ni mnogobrojni autori koji su do sada pisali o našim Mevludima, uopće ne spominju ove doista krasne stihove Muse Ćazima Ćatića u ‘Lejlei-mevludu’, koji, bez pretjerivanja, po minucioznosti iskaza, filigranskom tkanju i efektnim, slikovitim poređenjima mogu stajati uporedo sa najuspjelijim ostvarenjima ovoga pjesnika. Za ilustraciju navodim samo ove dvije strofe:
A u visu na nebištu iznad čela mlade noći
bliješti se uštap-mjesec ko diadem od behara –
I s traka mu srebrnoga ko s kista se boja toči
pa po viru Zemzemskome Manijeve slike šara.
I zvjezdice sjaj čarobni u cvjetni se vijenac svio
i cjeliva zid granitni svete Kjabe – Božjeg hrama;
i šapatom tajanstvenim blage riječi šapće tiho:
– Hej, noćas će roditi se Sunce spasa i – Islama!
Mevlud Arifa Sarajlije
Arif Sarajlija (Brkanić) je također po uzoru na Gaševića preveo Mevlud Sulejmana Čelebije i objavio ga 1911. godine ‘na jezik bosanski’. Arif Brkanić se rodio u Sarajevu a kasnije nastanio u Novom Pazaru, gdje je i napisao ‘Terdžuman mevludski na jezik bosanski’. Međutim izdanje kojim sam se, u nedostatku boljeg, za ovu priliku služio, nosi naziv ‘Mevlud Muhammed, s.a.v.a.’, a na unutarnjoj strani stoji: ‘Spjevao Arif Sarajlija 1929. godine u Novom Pazaru’, te nešto niže: ‘Izdavač: Ejub Sandžaklija’, bez godine izdanja i drugih podataka. Naznačena 1929. godina je očito pogrešna i bit će da je u pitanju 1329. hidžretska godina. Koliko je to izdanje vjerno prvom izdanju veliko je pitanje, pa se o njemu ne mogu izvoditi ni neki pouzdaniji sudovi, ali se može iznijeti jedan uopćeniji utisak da je to Mevlud prosječno skromnom obradom, da je dosta čitljiv, bez velikog nanosa turcizama, ali da ritmički i melodijski dosta zaostaje iza Gaševićevog prijevoda. U uvodu ovog Mevluda, a pod naslovom ‘Mukaddime’, autor u 75 stihova govori o vrijednostima koje donosi učenje Mevluda, a daje ukratko i nekoliko podataka o Muhammedu, s.a.v.a., kao i neke događaje – ‘upisane u kitabima’, a zatim opet u dvadeset stihova govori o fadiletima Mevludi-šerifa, što je, po svemu sudeći, dosta samostalno autorsko ‘pjevanje’. Na kraju se nalazi i dova na arapskom jeziku.
Mevlud Safvet-bega Bašagića
Mevlud Safvet-bega Bašagića, što se pojavio 1924. godine, bio je svakako izvanredna novost u genealogiji naših Mevluda i u sadržajnom i u formalnom pogledu. Iako pisan u jedanaestercu, da bi ostvario danak tradiciji i već, na neki način, oblikovanom maniru ovakvog pjevanja, on je bio sasvim različit od svega dotad objavljenog i već samim tim pokazivao da je djelo istinskog pjesnika, blistavog poznavaoca jezika i duše čovjeka. U svome Mevludu Bašagić je odstranio svaki utilitarni govor (što je skoro opće mjesto većine mevludskih spjevova) i razloge pjevanja, a sav se posvetio glavnom događaju.
U svome prvom izdanju njegov Mevlud nije imao Miradža, pa je na savjet reisu-l-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića dopisao i Miradž i cjelovitog ga objavio te iste godine u drugom izdanju.
lako Mevlud ne spada u sam vrh Bašagićeve poetske produkcije, on svakako pokazuje stanovite vrline pjesnikove: umješnost građenja stiha, izvanrednu ritmičnost rečenične fraze, mehkoću pjeva te onu izvanrednu muzikalnost koju stihovi u svom međuodnosu ostvaruju. To je sve pomoglo da Mevlud pronađe brz put do slušaoca, odnosno čitaoca, pa je bio izvođen već iste godine kada je objavljen, a hroničari su zapisali da je tom prvom izvođenju, iako nagrižena zdravlja, i sam Bašagić prisustvovao. Istina, neki kritičari su mu zamjerali da se isuviše spustio do jezika ‘našega Muje’, te je u Mevludu dao dosta ‘provincijalizma i nepotrebnih istočnih reči’, što sve služi samo na štetu njegovom Mevludu, te da se ‘ovaj naš Mevlud slabo odlikuje kakvom originalnošću i ljepotom’, mada se čini da su takve ocjene pretjerane, neargumentirane i (nepravedno) kritične. Ovo tim prije što je Mevlud specifična poetska forma, namijenjena širokim narodnim masama koje u tom prvom doticaju trebaju ne samo da slušaju njegovu melodiju već i da razumiju ono što se kroz njega govori, i da bi ta nagla identifikacija i doživljaj te vjerski zanos bili potpuniji. To trenutno isijavanje snage i paljenje varnice kod konzumenta, odlika je svake prave estradne poezije, bez obzira što se u takvom efektivnom suočenju moraju reducirati i neke umjetničke pretpostavke sa kojima bi pjesma, možda, dobila u svome dubljem prepoznavanju, ali koje bi joj svakako oduzimale čar u jednom ovakvom susretu, ‘spoju varnica u dubini duše’, kakav je Mevlud. Zar to najbolje ne govore stihovi:
Tude je Muhamed izvan sebe stao-
i Bogu na sedždu u zanosu pao.
I dušom slušao riječi bez glasa,
i dušom gledao u ideal spasa.
Mevlud hafiza Seida Zenunovića
Idući hronološkim redom po mevludskim izdanjima, dolazimo do Mevluda hafıza Seida Zenunovića, koji, kao i Lejlei-mevlud M.Ć. Ćatića opijeva samo rođenje posljednjeg Božijeg Poslanika, i dosta je kratak, mada nešto duži od Ćatićeva Mevluda. Ono što se za njega u jednom ovakvom pregledu može kazati, jeste činjenica da je prilično samosvojan, bez velikih ugledanja na prethodne Mevlude, ali i bez nekih posebnih vrijednosti. U stihovanom predgovoru je obrazložio da je Mevlud pisao ‘u kratko, da vam braćo, učit bude baš slatko’, a ono što bi vrijedilo kao novum istaći jesu stihovi koji se ne nalaze u drugim Mevludima u takvom decidnijem konkretiziranju lika Muhammeda, s.a.v.a., odmah po rođenju:
Obraz mu k’o ruža rumena,
dvije usne k’o kadifa crvena.
A podvaljak ima takvi cijeli,
što izgleda kao golub bijeli.
Oči krupne svako bi se zareko,
mislio bi da je surmu podvuko.
Visok nije srednjega je boja,
nit je nizak k’o arapskog soja.
Inače, prvo izdanje je štampano 1929. godine u Islamskoj dioničkoj štampariji u Sarajevu, a kasnije je preštampavan u nakladi H. A. Kujundžića te nekim drugim izdanjima.
Mevlud Mahmuda Džaferovića
Poslije prvog čitanja Mevluda Mahmuda Džaferovića, postaje više nego očito da je on skoro doslovno prepisani Mevlud hafiza Saliha Gaševića, odnosno Čelebije na Gaševićev način. Izuzetak čini petnaestak distiha kojih nema kod Gaševića, a koji su tu uporedo ili namjesto Gaševićevih stihova koji su izbačeni, čini se sasvim bezrazložno i nepotrebno, o čemu ću kasnije nešto podrobnije reći.
Puni naslov ovoga Mevluda je ‘Narodni MEVLUD sa objašnjenjem i dovom’, dok u podnaslovu stoji: ‘Sabrao i izdao: MAHMUD DŽAFEROVIĆ, džematski imam u Dubrovniku.’ Pri dnu korice je oznaka datuma štampanja i mjesto gdje se štampao: ‘1360. g. 27. ramazan, DUBROVNIK, 18. listopada 1941. Dubrovačka hrvatska tiskara, zast. V. Kukurelo, ul. Lučarica 2.’
Na unutarnjoj strani stoji opaska izdavača da je ovaj rukopis bio ‘pripremljen za tisak još na Novu 1352. godinu (25. travnja 1933.) dok sam bio mualim u svome Cazinu’, ali se ne kaže koji su razlozi rukovodili njegovo štampanje tek nakon osam godina.
Ono što je koliko-toliko originalno u ovome Mevludu jeste Predgovor, u kome se, u nekoliko općih crta, govori šta je to Mevlud i kojim se povodom izvodi, zatim kako se izvodi te o svim onim fadiletima i koristima koje proistječu iz učenja Mevluda. To je otprilike ono što je kod drugih Mevluda izrečeno stihovima, što se, uostalom, nalazi i kod samog Gaševića, samo što se u ovom Predgovoru podrobnije obrazlaže način izvođenja Mevluda, dok drugi Mevludi to uglavnom ne spominju, već više insistiraju na samim mevludskim fadiletima.
U nastavku Predgovora se kaže: “Ovom Mevludu su razni sastavljači, a najviše je prijevod od merhuma hfz. Salih-ef Gaševića, kad je bio kotarski predstojnik u Kolašinu dok je bio pod upravom biv. Turske carevine. Ali svima pripada zasluga da i mi imademo ‘Mevlud’ na našem jeziku. Za to im proučimo ‘Fatihu’ i sevab poklonimo njihovim dušama.”
Koji su to ‘razni sastavljači’ nije poznato niti se to može iz dotada objavljenih Mevluda dokučiti. Jer ni jedan Mevlud koji je bio objavljen do izlaska ovoga Mevluda, pa čak ni tada rukopisni Mevlud Muharema Dizdarevića, ne sadrži onih petnaestak distiha za koje sam već rekao da nisu Gaševićevi. Moja je pretpostavka da je dotične stihove dopisao sam Mahmud Džaferović (ili, dopuštam i tu mogućnost, neko od nama nepoznatih sastavljača Mevluda, jer su se mnogi Mevludi širili prepisivanjem pa i usmenom predajom), pa se iz skromnosti ili nekog drugog sličnog osjećanja, nije želio isticati, već je to prekrio formulacijom ‘razni sastavljači’. Kako ovaj Mevlud u svom naslovu sadrži i epitet ‘narodni’, to je i pretpostavka da je zbog toga (jer ‘narodni’ podrazumijeva više autora, ili nepoznate autore) Mahmud Džaferović rekao da su u pitanju ‘razni sastavljači’.
A kakva je ova intervencija u Mevludu Saliha Gaševića, vidjet ćemo iz ova dva-tri primjera. Tako, na samom početku, poslije tri Gaševićeva distiha, imamo ovakve stihove:
Slušaj, brate, o tom vel’kom Zatu, ti,
Božje sv’jetlo, on je, brate, znadni ti.
Na ovom svijetu dok smo zdravi mi,
da učimo i slušamo ‘Mevlud’ mi.
Na ‘Mevlude’ treba uvjek bit’ devam,
i Resulu učit salatu selam.
Odmah se da vidjeti da su ti stihovi prilično nasilno ubačeni u postojeću strukturu Mevluda, da oni nemaju neke ljepote ni vrijednosti koja bi ih motivirala za ovakvu intervenciju, već više pokazuju nemoć autora da se približi uzoru na osnovu čijih stihova ih je pisao. I ostali distisi, koje i ne treba navoditi, uglavnom su na razini ovih navedenih i samo su stanovito nepotrebno ponavljanje te služe, očito, tek kao neka vrsta satisfakcije samom izdavaču za jedno takvo izdanje, kako mu se, eventualno, tada ne bi moglo prigovoriti da je izdao Gaševićev Mevlud.
Osim ovih petnaestak distiha, Mahmud Džaferović je, bez sumnje, uložio stanoviti napor da ovaj ‘Narodni MEVLUD sa objašnjenjem i dovom’ ortografski potpuno sredi i dosljedno sprovodi, pa čak mjestimično i pretjer-je, kao što je to, recimo, sa zarezima, kojih ima toliko da oni ponekad u takvom rasporedu više štete nego koriste, jer prekidaju poetsku intonaciju i neophodni ritam koji stih čini onim što jeste. Svaki stih ovoga Mevluda počinje velikim slovom, sa velikim slovom su i zamjenice ličnih imena Allah i Muhammed (što je očito znak poštovanja), a o ostalim ličnim imenicama da i ne govorimo, što sve nije bilo kod Gaševića, odnosno kod onih koji su transkribirali Gaševićev Mevlud, pošto je on bio objavljen arapskim pismom – arebicom. Kao što rekoh, često pretjerujući u tom i takvom obilježavanju, on je i neke izraze mijenjao, odnosno ‘prevodio’ ukoliko su bili u pitanju turcizmi ili neke manje poznate riječi. Evo nekoliko primjera:
Kod Gaševića stoji:
Halis srcem ko Allaha spominje,
odmah od njeg svaki đunah otpane.
A kod Džaferovića imamo:
S draga srca ko Allaha spomene,
odmah od njeg svaki gjunah otpane.
Ili:
Kad je majka Muhammeda rodila
pozdravom je Ćaba sedždu činila.
(Gašević)
i
Kad je majka Muhammeda rodila,
zaista je Kjaba sedždu činila.
itd. i tome slično.
Za dovu koju na našem jeziku donosi na kraju Mevluda Mahmud Džaferović kaže da je učena prije u Bosanskoj krajini nego u drugim krajevima, pa ‘čak ni u samom Sarajevu’, pošto ‘u tom Bosanska krajina ima prvenstvo kao u mnogim korisnim pothvatima’. Inače, dova je doista na lijepom literarnom jeziku, puna potrebne patetike i uzvišenosti, tako da ostavlja vrlo upečatljiv i efektan dojam.
Iza dove, na samom kraju nalazi se ‘Prevod arapskih i turskih riječi u ovom Mevludu’, što sve govori da je Mahmud Džaferović bio dosta obrazovan čovjek, te da je bio upoznat sa radom oko ovakvih i sličnih izdanja te sa potrebama čitalaca.
Čitav Mevlud Mahmuda Džaferovića ima 31 stranicu, klasičnog formata, pregledno je i ukusno štampan, sa, za naše pojmove, čudnom činjenicom: u njemu je neshvatljivo malo štamparskih grešaka! Po toj tehničkoj strani, ovaj Mevlud zaista zaslužuje svako priznanje, ali, nažalost, samo po tome.
Mevlud hafiza Muhameda Spužića
Za Mevlud hafiza Muhameda Spužića nisam mogao utvrditi gdje je i kada objavljen. Alija Bejtić kaže da je ‘toliko slab da ga skoro nije vrijedno ni spomenuti’[4], sa opaskom da bi bilo bolje da nije objavljen.
Mevlud Šemsudina Sarajlića
Rukopisni Mevlud Šemsudina Sarajlića bio je dovršen 1958. godine, ali do dana današnjeg nigdje nije štampan, pa čak ni u odlomcima, što podosta govori o našem nehatu i nemanju smisla za očuvanje vrednota naše tradicije.
Ono što u prvi mah čudi, pri prvom doticaju sa ovim rukopisom, jeste kratki predgovor, u kome se pored ostalog kaže: ‘Samo mi učimo Mevlud na turskom jeziku, a ne razumijemo od njega ništa. Pa ipak ga revnosno učimo. Zato sam ja vazda želio da mi imamo Mevlud na svome jeziku. Pa kako prikladnog ne dobismo do sada, ja sam, evo – uz pomoć arapskih i turskih izvora – izradio Mevlud sa željom da se njim vjernici koriste.’
Otkuda ovakve konstatacije Š. Sarajlića, teško je dokučiti. Nemoguće je da njemu, kao uglednom književniku, nisu bili poznati Mevludi Ćatića i Bašagića, a opet je još manje vjerovatno da je o njima sudio da su, u najmanju ruku, neprikladni. Bit će da je ipak u pitanju neprecizan izraz te da je Sarajlić mislio kako su dotadašnji Mevludi nedovoljno obuhvatili svu onu materiju koju bi jedan Mevlud mogao i trebao imati, kako bi se njima dobila jedna zaokruženija slika o Muhammedu, s.a.v.a., i uopće o islamu. Zato je on, po prvi put u našoj tradiciji Mevluda, pokušao Mevludom zahvatiti sve one važne momente iz života Muhammeda, s.a.v.a., ne ispuštajući kratak historijski presjek i prije njegovog rođenja, zatim govoreći o njegovom životu kroz djetinjstvo i mladenaštvo, sve do dobijanja prve Objave. Nakon toga slijedi opijevanje Miradža, pa onda i onoga što naučavaju hadisi (neke najbitnije hadiske postavke) te uopće o nekim osnovnim ili temeljnim karakteristikama islama i njegovim principima. Na kraju je dova, kako neko reče, za divno čudo, na turskom jeziku!
U pjesničkom smislu ovaj Sarajlićev Mevlud nije neko značajnije ostvarenje, ali se mora priznati da je svoju osnovnu namjeru i namjenu da upozna, obavijesti i pouči te da kroz ta saznanja slavi i uznosi Allaha, dž.š., i Njegovog Pejgambera, s.a.v.a., uglavnom solidno obavio te da je kroz ta tematska proširenja započeo jedan nov pristup takozvanoj mevludskoj materiji, koja će kasnije još izrazitije biti nastavljena kod nekih autora (V. Hodžića, naprimjer). Međutim, sa evidentnim insistiranjem na didaktičkim elementima, on je svoj Mevlud lišio jedne dinamičke strukture i jednog poetskog kontinuiteta u smislu doživljaja koji bi doprinosio cjelovitosti i zaokruženosti djela. Zato nije ni čudo što mnogi (ako ne većina) stihovi predstavljaju samo rimovane kur’anske ili hadiske pouke i poruke.
Bog u ravnoteži nebo, zemlju drži,
da se sve ne sruši, ne sledi, ne sprži.
I drugim prije vas, post je dužnost bio,
i vama je dužnost, organizam cio.
S njim da pročistite. Oni mrtvi nisu,
na Božijem putu koji ginuli su.
Nasljeđa, imetke, drugih ne skrivajte,
rodbini i svakom njihovo podajte.
Samo privremeni užici su zlato,
žena, djeca, zemlja, blago neharato.
Očito je da je Š. Sarajlić uložio dosta truda i poetskog umijeća, da ima stihova vrlo impresivnih i inventivnih, te je prava šteta da Mevlud nije do sada štampan, jer u kvalitetom skromnoj mevludskoj produkciji ovaj bi Mevlud doista predstavljao značajan doprinos.
Mevlud Vehbije Hodžića
Sa svojim skromnim snagama Vehbija Hodžić se poduhvatio posla koji premašuje mogućnosti mnogih velikih duhova, a to je, kako navodi na početku svoga Mevluda:
Da ispričam istoriju čovjeka
od postanka, pa do našeg vijeka.
On je zaista počeo od postanka, pa njegova prva poglavlja nose, recimo, ovakve naslove: Predistorija, Početak ljudskog roda, Istorija njegovog padanja i dizanja, ра sve do poglavlja kakvo je Islam u Jugoslaviji. Tako njegov Mevlud i slovom i brojem sadrži 50 različitih poglavlja (a ova još veći broj potpoglavlja ili tema) u kojima je strpano skoro sve što se moglo izvući iz historije islama, ili uopće iz ljudske povijesti, a najviše, naravno, iz života posljednjeg Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Iz toga se da jasno vidjeti da je autor uložio dosta veliki napor, ali nije uspio napraviti i adekvatno ostvarenje, osim što smo kroz ovaj Mevlud dobili stihovanu historiju islama, odnosno ono najznačajnije iz te historije, ali stihovima čiji kvalitet uglavnom nije zadovoljavajući. Mora se, međutim, reći da se u moru ovih distiha pojavi s vremena na vrijeme po kakva uspjela poetska intonacija, blijesne stih kakvim lijepim poređenjem ili metaforom, ali se isto tako i brzo izgubi u hrpi sljedećih prilično nevješto sklepanih stihova. Jer, u ovako obimnoj materiji, teško se snaći i čitaocu a nekamoli autoru koji je morao sve to napisati, pa je jasno da se ‘od šume ne vidi drveće’. Inače, ovaj Mevlud osim što govori hronološki o događajima iz islamske historije, sadrži i pouke, upute, obrađuje pojedine islamske šarte i sl. Da je uložen poseban trud vidi se ne samo po iscrpnom naučnom tekstu o Muhammedu, s.a.v.a., i njegovom djelu na početku Mevluda već i po bilješkama i rječniku manje poznatih riječi na kraju. Mevlud je očito proširivan i dorađivan, pa je od 1962. godine, kada je završena njegova prva verzija, do 1975., kada je objavljen u vlastitoj nakladi autora, pretrpio stanovite izmjene, ali i potvrdio pravilo da kvantitet nije nikakva garancija za kvalitet. Ono što se posebno mora istaći, jeste to da je ovaj Mevlud Vehbije Hodžića sasvim originalan te da je autor imao više kritičnosti prema svojim stihovima, to bi bio jedan sasvim solidan mevlud. Evo nekoliko stihova kao potkrjepa:
Noć bliješti, Mjesec zlato prosipa,
povjetarac ružin miris rasipa.
Pa i cvrčak ili slavuj te noći,
izljevahu ode Bož’joj Svemoći.
Sve radosno pjesmu pjeva te noći
ko da znaše da će veliki car doći.
Primako se čas dolaska posljednjeg
Milog roba, Poslanika Božijeg.
Stoj vrijeme, čekaj malo, ne bježi,
istorija ovaj časak bilježi.
Mevlud Rešada Kadića
Mevlud Rešada Kadića je, bez ikakve sumnje, najviše što je mevludski spjev kod nas dao, pogotovu kada se posmatra Mevlud kao zasebna tematska cjelina. Ukoliko bi se poredili mevludski fragmenti, onda bi takvom komparacijom sa prvenstveno književnovrijednosnog aspekta mogli biti obuhvaćeni i Mevludi Čatića, Bašagića, pa i posljednji kod nas objavljeni Mevlud Ešrefa Kovačevića.
Mevlud Rešada Kadića je do sada objavljen u pet izdanja, u za naše prilike relativno visokom tiražu (107 hiljada primjeraka), dok je prvo izdanje štampano 1963. godine. Izdavač ovog Mevluda je Udruženje ilmije SRBiH i Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ.
Interesantno je napomenuti da je drugo izdanje dosta prerađeno, jer je autor prepjevavajući veći dio Mevluda na jedanaesterac, kako bi bio podesniji za ‘izvođenje’ i prijemčiviji uhu publike naviknute na takvu melodijsku skalu, umnogome mijenjao samu strukturu stiha, tako da smo dobili skoro novo djelo. Ono što je, međutim, posebno zanimljivo kod prvog izdanja ne odnosi se na samog autora, nego na izdavača. U tom uvodnom tekstu se, između ostalog, kaže:
“Pod utjecajem deformiranog tesavufa i kao posljedica opće duhovne stagnacije, kod širokih muslimanskih masa formirala se pogrešna orijentacija, koja je bila daleko od realnih činjenica i naučnih osnova i koja se u suštini bazirala na metafizičko-mističkom gledanju na stvari i život. Takvo gledanje oduzimalo je islamu svaki životni smisao, isključivalo ga iz života i onemogućavalo mu svaki utjecaj u javnom životu. Život Muhammeda, a.s., pretvorio se u zbirku najfantastičnijih bajki i čuda. Njegova ličnost prikazivana je kao nadnaravna, kao da za nju nisu važili ovozemaljski zakoni.
Ako je takvo gledanje nekada bilo prihvatljivo i održivo, ono danas predstavlja najveću smetnju i poteškoću u razvoju islamske misli. Savremeni čovjek više se ne oduševljava i ne zanosi mističnim i metafizičkim shvatanjima. On za sve društveno-historijske i prirodne pojave traži naučna objašnjenja.”
I tako dalje, i tako dalje, sve u istom smislu. Sve suho, krajnje suho racionalističko-materijalističko gledanje, kada se vrlina proglašava za porok, a porok za vrlinu. Za sve trebaju ‘naučna’ objašnjenja, pa (o ironije!) i za Mevlud. I sad izdavač (Izvršni odbor Udruženja ilmije u SRBiH) kao najveću vrlinu ovoga izdanja proglašava to što u njemu nema ‘mistično-metafizičkih’ pojava i zbivanja!
Naravno, ovaj tekst nema namjeru da istupa polemički, da obrazlaže određena gledanja i shvatanja, no nije mogao da ne registrira jednu takvu tendenciju, koja, pogotovo gledano sa današnjeg aspekta, izgleda toliko apsurdna.
Ono što je najvrednije u ovom Mevludu jeste sretan spoj jednostavnih poetskih formulacija i himničkog, ekstatičnog govora, koji osobito na sceni, u javnom izvođenju, sa svim svojim mogućnostima i modulacijama (recitiranje, pjevanje i sl.) daje impozantne efekte. Ono što je najbitnije, jeste činjenica da autor nije podlegao takvom patetičnom izrazu, nego ga je uspio oplemeniti sugestivnim životnim i živim detaljima, tako da smo dobili zaista efektno djelo koje ima svoj pravi početak i kraj, kroz jedan intenzivno dramatičan i dramatski sklop, bez nametljivih i eksplikativnih poruka i pouka, bez nekontroliranih izlazaka iz glavnog poetskog toka, sa puno lijepih i uspjelih poređenja, metafora i sl. Istina, ima tu i tamo odstupanja od naprijed navedenog načina, ne baš dovoljno izbrušenih stihova, rima i dr., ali je sve to razumljivo i jednom ovakvom umjetničkom oblikovanju sa unaprijed zadatom tezom.
Mevlud Ešrefa Kovačevića
Skoro uz bok Mevluda R. Kadića stoji Mevlud Ešrefa Kovačevića pod naslovom ‘Muhammed Resulullah’, objavljen 1981. godine, a rađen, prema navodima autora, punih sedamnaest godina. “Mijenjalo se i dotjerivalo skoro sve, od naslova do posljednjeg stiha”, kako kaže autor na početku, ali se nije mijenjala osnovna želja, “napisati o Poslaniku ono što je zaista bilo, i to onako kako je bilo”.
Naravno, to je mnogo lakše izreći nego učiniti, tim prije što ni činjenice nisu uvijek istovjetne – sve u zavisnosti kako im se pristupa, iz kojeg se vremena sagledavaju, sa kakvim im se namjerama prilazi i sl. No evidentno je da se Ešref Kovačević na tom planu posebno trudio i da je sve podredio tome zadatku. Otuda smo u ovom spjevu dobili obilje podataka, obilje činjenica, imena i godina, i to je, htjeli ili ne, donekle opteretilo ovaj spjev, jer poetski izraz ne trpi ovako mnogo suhih podataka. No gdje tih podataka nema suviše, gdje je pjesnik prepušten svojoj opservaciji, da ne kažem mašti, izranjaju doista književno-estetski vrijedni stihovi, strofe, u punom uznošenju nadahnuća i trijumfa poetskog.
Mnogi koji su govorili ili pisali o Mevludu uopće, posebno ističu tu realnost činjenica i vjerodostojnost historijskih fakata. Međutim mora se naznačiti da Mevlud nije historija, jer bi, po tome, svako znanstveno djelo o Poslaniku, s.a.v.a., ili islamu bilo vrednije od Mevluda, samim tim što je egzaktnije zasnovano. Mevlud je, prije svega, poetska transpozicija jednog vremena i jednog čovjeka, ali u specifičnoj optici, u poetskom uobličenju koje, kao takvo, lakše i jednostavnije dolazi do ljudskih osjetila, do njihovih duševnih dubina, izazivajući osjećaj ushićenja, doživljaj, zavisno od toga kakvu snagu i ljepotu sobom donosi i pronosi.
Sa tog aspekta gledajući, Mevlud Ešrefa Kovačevića posjeduje osobenosti i kvalitete, ali ne zbog ‘nepobitnih činjenica’, već zbog nesumnjivoga pjesničkog talenta i nadahnuća kojim je obojio skoro svaku mevludsku stopu, odnosno strofu.
Posebna karakteristika ovoga Mevluda je i dova u stihovima. I upravo sa ovom dovom završavam ovaj kratki pregled mevludskih pjevanja, svjestan jedne žalosne činjenice, da je na teorijskom planu toliko malo urađeno u ovoj oblasti da bi zaista trebali svi da se zbog toga stidimo. Ne samo da nemamo pravih, kritičkih izdanja Mevluda već nikakvih drugih analiza koje bi napravile koliko-toliko reda u ovoj haotičnoj oblasti. Ono što je i napisano, sve je to zbrda-zdola, bez pripreme i dubljeg uvida, obično prigodno, tek toliko da se ne kaže da ništa nije napisano.[5] Jedini časni izuzeci su Mevlud što ga je priredio dr. Fehim Nametak i monografija o pjesniku Muhamedu Rušdiju priređivača dr. Abdurahmana Nametka, ali je to toliko malo da se na osnovu toga nikakva dublja saznanja ne mogu dobiti. Nadati se je da će nam Allah, dž.š., dati kuveta da i tu nešto vrednije učinimo.
Hvala Tebi! Vječnom Bogu! Stvoritelju svih svjetova
Svemilosnom i Svemoćnom! Gospodaru Sudnjeg dana!
Samo Tebe mi slavimo i molimo s bezbroj dova:
Uputi nas Pravim putem, putem kojim sa svih strana
Sipaš svoje blagodati koje znamo i ne znamo!
Sačuvaj nas svoga gnjeva i ne daj da zalutamo!
Budi slavljen, Gospodaru, u srcima sviju ljudi
Od Mašrika do Magriba, dok Prostor i Vrijeme živi!
Svemoć Tvoja u svakome neka strah i nadu budi
I neka se sve stvoreno Sveumjeću Tvome divi!
Rahmetom nam svojim, Bože, vječnoj sreći put pokaži
Bratsku ljubav, o Svemoćni, bratsku ljubav nam osnaži!
Bože, daj da svi k’o jedan držimo se svjesno svega
što nam posla u Kur’anu kao Rahmet svoj najveći
Preko milog Muhammeda – svog Resula Posljednjega
Jer to vodi pravim putem i istinskoj vječnoj sreći!
Samo Ti si Svemogući Koji sve što hoće može
Pa i ovu našu dovu uslišaj nam, dragi Bože!
(1983.)
Napisao: Aziz Kadribegović
Izvor: Zbirka mevluda, 2019.
[1] U svome tekstu ‘Muhammed, a.s., u poeziji’, što je, ustvari, prikaz Mevluda Rešada Kadića, dr. Jusuf Ramić konstatuje da je najstariji mevludski spjev na našem jeziku ovaj Muharema Dizdarevića, što naravno nije tačno.
[2] Dr. Fehim Bajraktarević: “I našim mevludima i mevludu uopšte”, Prilozi za književnost, jezik istoriju i folklor, 1937., Beograd, knjiga XVII, sveska I.
[3] Dr Abdurahman Nametak: ‘Muhamed Rušdi: monografija i tekstovi“, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, 1981.
[4] Alija Bejtić: El-Hidaje, br. 6, 7, 8, godina 1943., Sarajevo.
[5] Poseban problem kod većine mevludskih izdanja predstavljaju gramatičke, pravopisne i stilske pogreške, tako da se mnogobrojnim preštampavanjem bez kritičkog uvida neke formulacije toliko izmijene da se dobije sasvim drugo značenje od onoga kakvo je autor podario.
 tema u oblasti vjerske poezije (ako se može tako, bar uvjetno, klasificirati) jeste rođenje){kind=link}