Pristup

Mefhari mevdžudat ra salavat

Hod’te vamo, braćo muslimani,
S učenjem Mevluda ljepši su nam dani

U jeziku svome kad se Mevlud uči,
Značenje mu svako može da dokuči.

Poslušajte Mevlud, sjećajte se Boga,
Pejgambera ljubeć zadnjeg Njegovoga,

Muhamed-resula, koji Islam vjeru
Od Boga nam dade u naprednom smjeru.

Zato ko god traži od Boga pomoći,
Da posluša Mevlud, on će vazda doći,

Šefa’at ko želi Pejgambera svoga,
S učenjem Mevluda bliže je kod Boga.

Ima nade da će u Džennet unići,
Havdi – Kevser piti, Tuba-drvu prići,

Džehennemske vatre zauvijek se spasit’,
Na obadva svijeta blaženo se glasit’.

U Mevludu zato salavat učimo,
Salavatom svoje srce čistimo.

Napisao: Šemsudin Sarajlić

Sve s Bismillom

Sa Bismillom treba počet pos’o svaki,
Sa imenom Božijim dižu se nejaki,

Sa Bismillom svaki rad se olakšava,
Sa Bismillom siromah bijede se rješava,

Ko spomene srcem često Božje ime,
Viš ne može šejtan da vlada nad njime

Sa njega grijesi otpadnu, k’o blato,
Lice mu se zasja, kao čisto zlato,

Od Boga muradu svakom nail bude,
Od Jedinog Boga, Koji stvori ljude,

Zemlju i nebesa, “Budi!” rekne l’ čemu,
Ono odmah bude. – Gospodar je svemu

Ništa Njemu slično na svijetu nema,
On sve može, znade, ma šta da se sprema

Bog sve čuje, vidi, Stvoritelj je svega,
Na obadva svijeta sve dođe od Njega,

Ono što ne želi, znaj da biti neće,
Njegovom se voljom cjeli svemir kreće

Po odredbi Boga, zvjezde, mjesec, sunce,
U svemiru plove, zadu za vrhunce.

Pa i na put pravi uputi kog hoće,
Spašava ga, čuva zabluda i zloće,

Bog usliša molbu roba, kad Ga moli,
U Džennet će odvest onog, ko Ga voli.

U Džennetu Boga, posebnim viđenjem
Vidjeti će sretni, sa svojim smirenjem.

Zato vazda Boga od sveg srca slavi,
I salavat uči, to ti je put pravi.

Napisao: Šemsudin Sarajlić

Historijat do rođenja

Bog je prije ljudi meleke stvorio,
Od svijetlog nura, pa ih postavio

Da nadziru ljude, na svakom koraku,
Da pišu što rade danju i u mraku …

Čuvari su djece i dobrih insana,
Ne vidi ih niko ni sred bijela dana,

Još su poslanici od Boga do ljudi,
Onako se kreću, kako Bog dosudi.

Silaze s nebesa po odredbi Boga,
Vraćaju se natrag, do staništa svoga.

Sa ljudima vezu imaju za vjeka,
Zato Bog kad stvori prvoga čovjeka,

Kad Adema stvori, melekima reče:
Svaki od njih nek’ mu na sedždu poteče

Svi meleki odmah sedždu učiniše,
Samo Iblis ne htje, pa ga odstraniše.

A Adema odmah Bog je zamilov’o,
I poslanstvom svojim brza odlikov’o,

Pejgamberski znak mu Muhamedov dade,
Na čelu mu taj nur do smrti ostade.

A poslije njega nur na Šitu sjaji,
I Nuhu, Ibrahimu, Ismailu se javi.

Pejgamberskim svjetom tako redom prođe
Dok do svoga najzad vlasnika ne dođe,

Muhamed-Resula, i tu divno staše,
Na lijepom licu kao sunce sjaše.

Poslanike svoje Bog je upućiv’o
Nadahnućem, vahjom, knjige im kaziv’o,

Tevrat, Zebur, Indžil, Kur’an, mnogi svesci,
A takođe tu su Pejgamberske r’ječi

Opominju ljude, čim u grijehe skrenu,
Što Bog zapovijeda: nek se od zla prenu.

I Muhammed – Resul kazivat’ će tako,
Kad s’ u Meki rodi, gdje je dotle svako

Kipove u Kabi ludo obožav’o,
Uvjeren da vrši vjerovanje pravo.

U Mekki, gdje nekad davno smjestio se
Ismail pejgamber, tu nastanio se,

Od dvanaest sinova njegovih, plemena
Po Arabiji su mnogo raširena,

Najvažnija od njih, Kurejiš-kabila
U Mekki na vlasti uvijek je bila.

Plemena su svakog ljeta dolazila
I svetište – Kabu zijaret činila,

U stoljeću zadnjem Abdulmenaf vlada,
Pa Hašim, Muttalib, i dolazi tada

Sin Abdulmuttalib, vrlo lijepi svi su
Muhamedu preci, nastranljivi nisu,

Kao upravljači Mekke, plemeniti,
Darežljivi, spremni dobrotu činiti.

Kad Abdulmuttalib usni: Zemzem gdje je,
I otvori vrelo, zadovoljno sve je,

Hadžije ga hvale, da mu sve uspije,
Raznose mu ime širom Arabije.

A u njeg Abdullah sin je vrli bio
Pametan i lijep, i pošten i mio,

Oženjen Aminom, kćerkom dostojnika
Beni Zuhr plemena, od Medine dika.

Pa kad je Amina jošte trudna bila
Pejgamberom našim, zgoda se desila,

U Siriju poslom tad Abudullah pođe
Ali se razbolje, i tamo ne dođe,

U Medini umrije, od dvades’ pet ljeta,
Ne dočeka sina – sjaja svega svijeta.

Djed Abdulmuttalib u snu je vidio,
Rodit će se unuk, pametan i mio,

Za svo čovječanstvo blagodat će biti,
I Amina usni: sina će roditi,

Njoj je tad rečeno, da Muhamed ime
Svom nadjene sinu, i diči se njime,

Jer Tevrat i Indžil složno kažu svima,
Da pejgamber zadnji još se rodit ima.

A mi od sveg srca salavat učimo,
Jer će doći Resul, kojega volimo.

Napisao: Šemsudin Sarajlić

Rođenje hazreti Pejgamberovo

Te godine petsto sedamdesete,
Rebiul-evvel mjesec, dvanaesti bješe

Pejgamber se rodi. Majka mu Amina
U noći osjeti, da će rodit’ sina.

Dok njim trudna bješe, tegobe nikakve
osjetila nije, nit bolove kakve.

A sad, pred rođenje, tek blaženstvo ćuti,
Cvijećem su pred njom svud posuti puti.

Vidik joj se širi, svijet u svjetlu pliva,
Ne zna više sa njom šta se sretno zbiva,

Vidi čuda mnoga: Sundus melek slijeće,
U zraku joj dušek prostire, podmeće,

Vidi tri bajraka, usađeni, dugi,
Na istoku jedan, na zapadu drugi,

Na Kabi je treći razvijen zeleni,
K’o s crvenog sjaja Mekka se rumeni

Meleki s nebesa saf po saf silaze,
Oko njene kuće tavafom oblaze.

U sobi djevojke vidje povisoke,
Hurije su rajske, mile, crnooke,

Spominju Resulov dolazak, znamenje,
Čestitaju majci najbolje stvorenje …

Ona vrlo žedna, šerbet joj dodaše,
Bijelo, a još slađe od meda bijaše,

Dođe ptica bijela, sa krilom joj leđa
Pritisnula nježno, porod je ne vrijeđa.

(Ovdje treba ustati na noge)

Tu hurija jedna prihvati Aminu,
Nebesa i zemlja u svjetlu zasinu,

Rodio se tada Vjesnik pravog dina,
Sretna majka rodi najslavnijeg sina.

(Ovdje treba sjesti)
(Prouči se jedno ašere i nakon toga dalje uči se Mevlud i dijeli šerbe).

Napisao: Šemsudin Sarajlić

Pojave po rođenju Muhammeda, s.a.v.a.

Kad Muhammed-Resul rodi se, tog časa,
Na nebu s’ ukaza ljudstvu zvijezda spasa,

Meleki između čestitanja čine,
Znak veselja cijelom vasionom mine.

Sa sviju se strana: “Merhaba ti!” kliče,
Merhaba ti vel’ki Božji poslaniče!

Merhaba ti care zemlje i cv’jeća,
Merhaba ti vrelo znanja i umjeća,

Merhaba ti svjetlo svega ummeta,
Merhaba ti sunce oba svijeta,

Merhaba u muci, ti najveća lasti,
Merhaba, u duši ti najveća slasti,

Utočište griješnih, vazda ti merhaba,
Rahmet si na svijetu, sretno ti merhaba,

Merhaba na kopnu, merhaba na moru,
Merhaba ti u dan, u večer, u zoru,

Merhaba ti vazda za vjeke vjekova,
Merhaba od sviju bezbrojnih svjetova,

Na ranu si mehlem života našega,
Traži za nas milost ti od Svevišnjega…

Amina se malo bješe zanijela,
Trže se, otišla bješe družba cijela.

Ne vidi ni sina… Al’ eno ga, gdje se
On na sedždi moli… Uho mu prinese,

Šapuće, Allaha za svoj ummet moli,
Nur mu lice… Majka ne mož’ da odoli,

Pridiže ga sebi, s majčine ljubavi,
Pritište na prsa – sa njim Boga slavi.

Te noći je Kaba sedždu učinila,
I opet se digla, kao što je bila,

Jedan dio drugom slatko je kaziv’o,
S najvećim Resulom Bog nas je dariv’o,

Njegov ummet često vamo će dolazit’
Kabu posjećivat, oko nje oblazit’

Kipove, nevjerstvo od nas očistiti,
Ponovo će Kaba Bož’jom kućom biti,

Ko što vazda bješe, sve od Ibrahima,
Koji sagradi je za spas mu’minima.

Te noći Medajin, perzijskoga cara
Prijestolnica moćna, ruši se, razara.

A u Farsu svjetlo vječno utrnu se,
I jezero Sava zemlja upi u se.

Mobedan, perzijski vjerski poglavica,
Usni: preko Didžle gdje prede konjica

Arapskih atova i još azgin deva,
pa se po Iranu rasu i prel’jeva,

Znak nemili, da će Arapi prevladat’,
I zemljama mnogim uskoro zavladat’.

Tog ljeta u Mekki kiše padale su,
Blagostanje vlada, njive rodile su.

A ebabil ptice odbiše s kamena
Napadaj na Mekku vojske iz Jemena

Sve u slavu zadnjeg Božjeg poslanika,
Salavat mu dajmo – on je sv’jetu dika

Napisao: Šemsudin Sarajlić

Život Muhammeda, s.a.v.a.

Djed Abdulmuttalib, kad se Resul rodi,
Napisa kasidu lijepu o toj zgodi,

I na gozbu pozva velikaše Mekke,
Za uspomen ove svečanosti rijetke,

A kako je djeci teška klima Mekke,
Pomajke na hranu primaju ih neke,

U selima vani, i Resula daše,
Harisovoj ženi, te ga odgajaše

Četiri godine; puna je uz njega
Harisova kuća od obilja svega.

Kad se vrati majci, Resul s majkom ide
U Medinu, u rod, da daidžu vide,

A kad se vraćali, majka mu Amina
Razbolje na putu, umrije pored sina.

Bez oca i majke Muhammed ostade,
Djed u svojoj kući boravak mu dade.

Kad jednom u Mekki oskudica vlada,
Djed unuka vodi za ruku van grada,

Kišnu dovu uči hurmetom Resula,
I za čas je kiša obilno osula,

Pa sve rodi, kuće pune su sveg blaga,
A Resulu umrje i djed, vel’ka snaga.

Novi emir Mekke Ebu Talib sada,
Amidža Resulov, preuze ga mlada.

Od dvan’est godina on ga u Šam vodi,
Trgovačkim poslom. Al’ Šam ne pohodi.

Svećenik Behira u Busra mu reče:
“Kako na Resulu vidi znake veće.”

Pa mu preporuči da se kući vrate,
Da židovsku pažnju na sebe ne svrate.

Drugi put u Jemen on ugodno hodi,
Amidžić Zubejir sa sobom ga vodi.

Treći puta ide k’o vod karavana,
Hatidžinog u Šam, od nje odabrana.

Al’ od Busra dalje, ni tada ne prođe,
Dobro pos’o svrši, pa u Mekku dođe.

Bogatom Hatidžom oženi se tada,
Na put dalji više ne ide nikada.

Muhamed, El-Emin, nazvan povjerljivi
K’o pošten i častan on u Mekki živi.

S mudžizama snovi njemu ispune se,
Osjeti kad Džibril s neba Vahj ponese.

Kad vjetrić zapiri, miris od njeg plovi,
Prstom kad pokaza mjesec se polovi.

Od njega na zemlji sjena pasti neće,
Viš’ glave mu oblak svud se sa njim kreće.

Kad usadi hurmu, odmah plod je dala
Imenima lijepim njeg je svojta zvala.

Mustafa, Muhamed, Ahmed, Mahmud bješe
I nadimak Ebul-Kasim mu nadješe.

Muhammed do brda Hira nekad ide,
Tu ibadet čini, gdje drugi ne vide.

Četrdeset kad mu bilo je godina,
Džebrail se njemu javi iz visina:

“Muhamede, čitaj!- Ikre ”- sure reče,
“Ja čitati ne znam”- Poslanik mu reče.

Pa odjuri kući, dršćući Hatidži.
“Pokrijte me!” – reče, “a ti vamo priđi”

Reče. Pa joj priča sve, što se je zbilo.
Hatidža ga tješi… Sve je dobro bilo.

Do tri ljeta Džibril Vahj mu je donio.
“KUM FE ENZIR” reče. S tim je Resul bio.

On donese tekbir na Jedinog Boga,
Osim Njega boga ne ima drugoga.

Od poziva prvi u din stupili su:
Hatidža, Zejd, Ebu Bekir to su.

Za islam se mnogi narod izjašnjava
Pa se sljedba množi, islam ojačava.

To dušmani vjere ne mogu gledati,
Ebu Džehel reče: Sto deva će dati

Onome, ko hoće Resula ubiti…
Javio se Omer, sa sabljom pohiti,

Al’ kod sestre začu, neko Kur’an uči
Zadivi Omera, pa se on prikuči,

Očara ga Kur’an pa on islam primi,
I sa sebe sablju ubojničku skini.

A kada u Mekki, rahat nisu bili
Muslimani svi su Hidžret učinili,

Prešli u Medinu, tu su mirni bili,
Skoro svi Medinci islam prihvatili,

Žensku djecu više ubijati neće,
Tu ajet, da kibla Kabi se okreće.

Iz Medine Resul ratove uspješne,
Za odbranu vjere, vodi na griješne:

Na Bedru, Uhudu, bitka Beni Nazer,
Na Hendeku bitka, pa pohod na Hajber.

I najzad, sa deset hiljada ratnika,
Oslobodi Mekku od zlih protivnika.

Kipove, idole sve iz Kabe baci,
Bilalov se ezan na Kabi oglasi.

Sva plemena tada, iz sve Arabije,
Primiše da sunce islamsko ih grije.

A Resul po želji ensarija se vrati
U Medinu, gdje će i mrtav ostati.

Od tada ne prođe stotinu godina,
A carstvo raširi šaka beduina

Do rijeke Inda, Španije, Kavkaza…
Jer se drže riječi, koju Bog im kaza.

A Islamski svijet sada još širi je:
Od Maroka pa do Indonezije,

U mnogo država i dalekih strana
Preko milijardu živi muslimana.

Sve to slavi Boga, Božjeg poslanika,
Pa salavat i ti daj za milosnika…

Napisao: Šemsudin Sarajlić

Prenošenje Božjih zapovijedi

Muhamed je za nas pejgamber zbog toga
Što naredbe nama prenese od Boga.

Iz Kur’ana čujmo nekol’ko primjera,
Da bar malo znamo: šta nas uči vjera,

Zato poslušajmo ovdje zapovijedi
Iz Kur’ana Bož’jeg, kako odmah slijedi:

Kod Boga je samo Islam prava vjera,
Od prvog čovjeka za svakog je mjera

Te ponavlja, svijet čim u zlo okrene,
II’ propise vjerske na krivo iskrene.

Po Islamu brat je muslim muslimanu.
Haram je imetak otet sirotanu.

Prijateljstva vjerna gradite među se
Suzbijaj zlo dobrim.- Pouzdaj se u se,

U Boga i u se, jer ti više nema,
Sem što sebi zaradiš sa rukama dvjema

Bog je pravo svjetlo zemlje i nebese
Poslije smrti Bog će proživjet tjelesa,

I za svako zlo će jedna kazna biti,
Svako dobro deset put se nagraditi.

Na istok il’ zapad, kad se okrenete,
Uvjek se Allahu, Svevišnjem molite.

Plašeći se smrti, kad munje sjevaju
Nevjernici prste u uši stavljaju

Bog je u blizini od robova Svojih
pa neka se svako samo Njega boji

Ako dobro činiš, ti ga činiš sebi,
Ako zlo uradiš, i to ide tebi.

Bog tovara ne da, koj ne možeš nosit,
Ni dužnosti, koju ne možeš podnosit.

Nevjernici sebe izmedu pomažu,
Da napadnu islam, svi se u tom slažu.

Pomaž'te se i vi, neka vlada sloga
Uz džemat je uvjek pomoć Dragog Boga

Ono što mislimo, Allah dobro znade
Sve Mu je poznato pa i list kad padne.

Ne činite razvrat, javno ili tajno
To je tako ružno, sramotno, ogavno.

Svak će smrt okusit i kroz kabur proći
U Džennet il’ Vatru, svak će morat doći

Kad pođete klanjat, abdest nek’ uzmete
Kad vam “voda treba” da se operete.

Opojna su pića vama zabranjena.
Zekat i sadaka vama naređena.

Na zemlji svem živom Bog nafaku daje.
Svak u Boga treba da se pouzdaje.

Svi drugi, sem Boga, ni mušicu jednu
Stvorit ne bi mogli na utjehu bijednu.

Činite svom Bogu vi sedždu i ruku‘,
Da bi bili sretni pri Trubinu zvuku.

Svako će izravno za poslove svoje
Odgovarat Bogu, sve što činio je.

Nebo uzdig’o je, bez stubova vidnih
Pa ga uljepšao svjetiljkama divnim

Ko iz vjere ode, kad je u njoj bio,
Na njeg bi gnjev Bož’ji brzo se spustio.

Bog sa svim je zemlju ukrasio, da bi,
Okušao ljude: ko su dobri, slabi?

Sjećanje na Boga srcu mir podaje,
Zemlja s nebom jednu grudu činila je,

Pa rastavi Bog ih, i sve živo stoje,
Iz pjene i vode On proizveo je.

Namjesnicima je Bog vas učinio
Sve na zemlji, nebu vama potčinio.

Dvadeset će čvrstih vazda pob’jediti
Dvjesta nevjernika, i glava im biti.

O, zar može jednak slijep i vidan biti?!
Trudite se zato znanosti učiti!

Amanet predajte, i sudite pravo!
Pokajanje Bogu vršte dok ste zdravo,

Jer kajanje pred smrt više ne vrijedi.
Bog oprosti grijehe kog kajanje slijedi.

Moć i slavu Allah daje kome hoće,
A oduzima je On od koga hoće

Užeta se Božjeg čvrsto prihvatite.
Pogreške svom bližnjem lakše oprostite

Na druge zla djela svoja ne bacajte,
Bogu i Resulu vi se pokorajte,

I onima, koje vi ste izabrali,
Da poslove vrše koje ste im dali.

Kad vas Bog pomogne, ko će s vama moći
Ako vas napusti, ko će vam pomoći?

Ako bi u ratu vi dopali rana,
Zar dušmanu vašem rana nije dana?!

Prokleti su oni, koji potvaraju,
Sa lažima gnusnim što smutnje bacaju

Nagrada za dobro, jeste dobro samo!
Na korišćenje je željezo vam dano

Zlo je u njem’, ali i korist je velja,
Da se Bogu vratiš, Božija je želja,

I Bog je milostiv svome povratniku.
Vazda je prokletstvo lažljivcu, silniku!

Bog u ravnoteži nebo, zemlju drži,
Da se sve ne sruši, ne sledi, ne sprži.

I drugima prije, post je dužnost bio
I vama je dužnost, postit’ mjesec cio

Postite ramazan-mjesec odabrani
Da biste postali vi Bogu predani

Bog nam poručuje: “Oni mrtvi nisu,
Na Božijem putu koji ginuli su.”

Nasljeda, imetke, drugih ne skrivajte,
Rodbini i svakom njihovo podajte.

Samo privremeni užíci su zlato,
Žene, djeca, zemlja, blago neharato.

Samo kod Boga je lijepo u raju,
Uz bašče, gdje rijeke kroz hlad proticaju.

Kojega vjernika i potomci slijede
U Džennetu skupa oni će da sjede.

Kada bi Bog ljude obiljem dariv’o
Obijesni bi bili, sve bi pošlo krivo.

Ne rugaj se drugom! – zabrana je stroga
Nit’ se smiju mane tražiti drugoga.

Čovjek roditelje mora ugledati,
Majka nosila ga, otac za njeg pati.

Dok namiče hranu, dok mu znanje daje
Dijete mora vidno da im to priznaje.

Kad pred konac svijeta zemlja se zatrese
Silovitim treskom, nebo raspukne se.

Kada razbije se gorje u gromade
U prašinu sitnu, sićušne komade.

I kad prašina se raspe na sve strane
Od ljudi tri vrste kad pred Boga stane:

Presretni će biti i Allahu bliski
Oni što su islam živjeli istinski

Za Kur’an Bog reče – našu knjigu svetu
Da će ga On čuvat na ovome svijetu.

Hiljade ovako ajeta se može
Uz salavat reći. – Sačuvaj nas Bože!

Napisao: Šemsudin Sarajlić

Kasida

وَ السَّلَامُ عَلَی الرَّسُولِ	اَلصَّلَاةُ عَلَی النَّبِیِّ
Blagoslov neka je na Vjerovjesnika. Mir neka je na Poslanika.
وَ مُحَمَّدٍ عَرَبِیٍّ	اَلشَّفِيعِ الْأَبْطَحِیِّ
Zagovornika iz Abtaha, na Muhammeda Arapina.
اَلْمُشَفَّعُ فِی الْوَرَی	خَيْرُ مَنْ وَطِئَ الثَّرَی
Najbolji koji je ikad kročio po zemlji, on je zagovornik stvorenja svih.
کُلِّ عَبْدٍ مُذْنِبٍ	مَنْ بِهِ حُلَّتْ عُرَی
Ko uz njega kroči spadaju mu okovi pa i svakog griješnog roba.
فَازَ أُمَّتُهُ بِهِ	مَا لَهُ مِنْ مُشْبِهٍ
On nema sličnog sebi, a njegov ummet je s njim spašen.
نَالَ کُلَّ الْمَطْلَبِ	مَنْ يَمُتْ فِي حُبِّهِ
Onaj ko preseli u njegovoj ljubavi, ostvario je želju svaku.
طَامِعٌ فِی قُرْبِهِ	أَنَا مَفْتُونٌ بِهِ
Ja očaran njime sam, žudim za njegovom blizinom.
لَعَلَّ يَصِفُو مَشْرَبِي	رَبِّ عَجِّلْ لِي بِهِ
Možda će se moj izvor pročistiti, Gospodaru, ubrzaj mi susret s njim.
کَمْ جَلَا مِنْ أَظْلُمٍ	کَمْ شَفَا مِنْ أَسْقُمٍ
Koliko je bolesnih izliječio Koliko je on iz tmine izbavio.
لَلْفَطِينِ وَ الْغَبِی	کَمْ لَهُ مِنْ أَنْعُمٍ
Koliko je njimu blagodati dato i razumnima i prostima!

Pejgamberov Miradž

Mefhar-i mevdžudat ra salavat

Slava Bogu, koji prenese svog roba,
Jedne noći vedre, u saneno doba,

Muhammeda Milog od Kabe u Mekki
Do Mesdžidi-Aksa, u Hram taj daleki.

Da pokaže robu Muhammed-Resulu
Moći i prostranstva, po zgodnom usulu.

Životinja bijela, El-Burak se zvaše,
Data je Resulu, da na njemu jaše,

Munjevito brzo, u Kudus su došli,
I posl’je namaza k nebu dalje pošli.

Na prvome nebu vidješe Adema,
Kad desno pogleda, na smijeh se sprema

A kad gledne lijevo: on se stuži, plače.
Muhammed ga pita: šta te kretnje znače?

Adem odgovori: Gledam svoju djecu
I kada ih vidim dirne me u srcu.

Na desnoj su strani duše od prvaka
A na lijevoj strani griješnih gubitnika.

Dalje iduć’ Resul vrelo Kevser vidje,
U katove neba svud redom uniđe.

U svakom je naš'o pejgambere stare,
Hošglediju svi mu kažu, itibare.

Svi radosni s njim su. Jedni zavide mu,
Što ummet je njegov najbolji u svemu.

I najviše brojem njegova ummeta
Blaženo će ući u bašče Dženneta.

Dodoše do mjesta na kom Džibril stade
Jer dalje da hodi pravo ne imade

Tada Refref dođe, Džibrila zamjeni
I s Resulom dalje do Sidreta kreni.

Ni on ne smje dalje od Sidre-Munteha
Granica je svega, svega je utjeha,

Ko zjenica, centar cijele veseljene,
Mjesto nedostižno, mjesto savršene

Svetosti, sa zemlje sve se dotle diže,
I na zemlju opet sve odatle stiže,

Tu Muhammed vidje sve što svemir ima
Sve klanja se Bogu, Arš caruje svima.

Neko Kelam uči, neko sedždu čini,
Neko kijam stoji, neko ašk jedini

U Boga imade, neko tespih uči,
A svak Boga moli, da pred Arš dokuči.

Muhammedu smjernu hošgeldiju daju
S poštovanjem u njeg slatko pogledaju

Blago tebi-velena Miradž ovakvi
Još niko ne dođe, nit milosnik takvi.

Po emeru Božjem još je Resul iš’o,
Dok do Arša bliže nije s bljeskom priš’o

Tu od Boga glas ču- al’ ko naš glas nije
Nit se takvim glasom to označit smije.

Da ga Bog miluje, i Sebi ga prizva,
Jer Muhamed Boga od sveg srca prizna

Nek Muhammed vazda na Boga s’ oslanja
Sve nek od Njeg traži, Njemu nek se klanja

Svaki će mu murad Allah ispuniti,
I ummet mu njegov noćas pokloniti.

Pejgamberu čitav svijet je stvorio,
Milost mu je noćas svoju otvorio,

Neka u din zove Božije robove,
Kao muslimani da do Sura slove…

Po emeru Božjem pejgamber se vrati
Na zemlju i kući Ummihane svrati,

Ashabima Miradž usrdno prikaza,
I čestitke primi sa sretna prolaza,

Koji njemu nosi slavu i priznanje,
A Ummetu korist – časno uzdizanje.

Tog odabranika i mi se sjećamo,
Salavatom počast kada mu odamo.

اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَيْكَ يَا خَلِيلَ اللهِ

Napisao: Šemsudin Sarajlić

Naučavanje hadisom

Mefhar-i mevdžudat ra salavat

Muhammed pejgamber, uzor ovog svijeta,
Ne prenosi samo kur’anska ajeta,

Nego on i hadis – svoju riječ – daje,
Da s’ i po tom vjera bolje upoznaje.

Pa učimo i njih – riječi slavljenika –
Nekolik’ za uzor, to je svima dika.

Pejgamber je kaz’o: Ko vjeruje Boga,
Nek ne pije nikad pića opojnoga,

Nek ne sjeda za sto, gdje se piće pije,
Jer, ko se opija, njegov ummet nije.

Za Džennet su puti nauka i znanje
Okiti se time da popraviš stanje

Ko znanje prešuti, kada ga se pita,
Proklinjaće ribe, ptice pa i žita.

Ko nabija cijene, zasluži prokletstvo.
Najbolja je kratka posjeta bolesnom.

Rodbinu posjećuj! Ne pokazuj ljenost
A ni nemoć, kano niti nesposobnost.

Bježi od gubavca, kaono od lava!
Dobar je ko od vas Kur’an proučava.

Ni od kog ne traži, i onda kad jašeš,
Pa ti bič ispadne, ti treba da sjašeš,

U stvarima vjerskim ne bud’te zadrti,
Koji su zadrli, ti su bili strti.

Šehid iz džihada na Sudnjemu danu,
Činit će šefa’at za rodbinsku granu

I društvo, da spasi sedamdeset ljudi
Džehenemske vatre, kad im se presudi.

Odajite počast hljebu svagdašnjemu,
Kazujte lahkoću vi u poslu svemu

Drugome, odvažnost ne lomite nikom
Sa zlim glasom ili sa tegobom nekom.

Ako muslim stražu čuva radi Boga
Jednu noć, da braća muslimi od koga

Nastradali ne bi, više mu koristi
Nego tri godine da moli i posti.

Ko nauči jezik naroda nekoga,
S tim se čuva od zla iz naroda toga.

Ne spada među nas u poslu ko vara
Drugoga, ili inu neku smutnju stvara.

Milostinju svaki muslim neka daje!
Ako nema, neka zaradi, pa daje.

Ne može li ni to, neka bar pomaže
Stvar da digne tešku ili put pokaže,

Za muslima i to sadaka je prava
Kad muslima drugog znanju naučava.

S protivnikom kako budno ratujete,
S navikama svojim zlim tako ratujte

Za buduću djecu vi odabirite.
Dobre majke, pa se njima oženite.

Nastojte da djeca uljudna vam budu,
Njihove pogreške da smanjene budu.

Poslije farzova, Bog najviše voli,
Kad musliman drugog muslimana voli.

Kasno ustajanje sprečava nafaku.
Svaki čoban ima odgovornost jaku.

Ženama nared’te, nek na kćeri paze,
Da s’ odgoje dobro, dobro naobraze.

Kod Boga je bolje da nekog uputiš
Nego da svo blago svijeta pokupiš

Ne idi u poso, za koji ćeš ti se
Pri svršetku morat ispričavati se.

Ko se ne zastidi od naroda svoga
On se stidit neće ni Dragoga Boga.

Ko se kloni grijeha, pa i pogrešaka,
U časti će biti muhadžira jaka.

Na život se manjih od sebe ugledaj,
Jer na život većih kad se ko ugleda,

Mogu mu izgledat darovi maleni,
Koje Bog mu daje, spram njeg usklađeni.

U vatru će onaj, ko svjedoči krivo.
Među sobom vi se savjetujte živo.

U Džennet će ući samo onaj koji
U Božiju Svemoć drugoga ne broji.

Allah druga nema, niti je rodio
Niti Mu je iko ikad ravan bio.

Još bi dugo mogli učiti ovako,
Dok s radosti ovdje drhti srce svako.

Na stotinu hiljad’ jer hadisa ima,
Vrlina i krijepost podloga je svima.

Za onog, ko tolkim blagom nas dariva,
Učimo salavat – dok su srca žival

اَلصَّلَاةُ وَ السَّلَامُ عَلَيْكَ يَا خَلِيلَ اللهِ

Napisao: Šemsudin Sarajlić

Završno

Mefhari mevdžudat ra salavat.

Kad Israfil puhne sve će biti jasno
Samo što će neki shvatiti prekasno,

Da dunjaluk ovaj mjesto kušnje bješe,
A Džennet i vatra svijet preuzeše,

Da dar bit će svakom, zaslužio što je,
Osim ako nekog Bog pomilov’o je.

Zato mi se Bogu dragom obraćamo,
Ko ummet Resulov, čiju milost znamo

Da paklena vatra za nas haram bude,
Da nas Bog magfiret učini, ko ljude,

Koji smo griješni, jer meleki nismo,
A u milost Bož’ju oči uprli smo.

Bože, Ti uvaži, u teška vremena
Jer je naša zemlja borbom ispunjena.

Nevolja je bilo, bolesti je bilo,
I gladi je bilo, pohare je bilo,

I glasova crnih za opstanak bilo,
Te se preko glave svašta preturilo.

I koliko god smo u srcu nosili
vazda Tebe, Bože, mi smo griješili.

I ne htijuć često, i ne znajuć’ toli,
Brigali smo kako da smirimo boli.

Tvoja milost, Bože, šira je od svega!
Spasi nas strahota od dana Sudnjega.

Šefa’atom Tvoga voljenog Resula,
Hurmetom Kur’anskog Tvojega Nuzula.

Džennetska nam vrata rahmetom otvori
Džennetski nek nama halal budu dvori.

U baščama rajskim vječno da budemo,
U paklene muke da ne dopadnemo!

Milosti Ti, Tvoje, pejgambera Tvoga,
Sačuvaj nas, Bože, od života zloga.

Ne daj nam u grijehe dalje da gazimo,
Ne daj nam da dalje šejtana slijedimo.

Podaj nama snage, da se ophrvemo,
Napastima svakim, da ne posrnemo.

Da i dalje Tebe u srcu nosimo,
Pomagačem pravim da Tebe vidimo.

Bože, Ti nam podaj, da na smrtnom času
Spasimo din-iman u svom zadnjem glasu.

Naše stanje, Bože, podiži na bolje,
I na oba svijeta daj nam sve najbolje!

Ko god ovo čuje, “Amin” neka kaže,
Musliman se svaki s ovom dovom slaže.

Neka Dragi Allah od nas razi bude,
Da i nas upiše među “dobre ljude”.

Da nas od Resula ne rastavlja svoga,
Kako bi što bliže bili i do Boga!

(Svi skupa uče)

(Ašere i dova)

Napisao: Šemsudin Sarajlić