Oslobođenje Mekke dogodilo se 8. godine po Hidžri. U ovom velikom oslobođenju učestvovalo je 12.000 muslimana, dok su bila samo dva šehida. Uzrok njihove pogibije bio je taj što nisu bili uz glavninu vojske, već su ušli s kraja Mekke, gdje su bili napadnuti i ubijeni.[1]
Na ovaj dan, Zapovjednik vjernih, Ali ibn Ebu Talib, a.s., po mubarek naredbi Pečata vjerovjesnika, s.a.v.a., stao je svojim blagoslovljenim stopalom na plemenito rame Najčasnijeg stvorenja, s.a.v.a., kako bi polomio kumire koji su se nalazili u Kabi.[2]
Kada su muslimani ulazili u Mekku, uzvikivali su parolu:
اَلْيَوْمَ يَوْمُ الْمَلْحَمَة
“Danas je dan pokolja i žestoke borbe”.
Poslanik, s.a.v.a., je tada naredio: “Promijenite parolu i recite:
اَلْيَوْمَ يَوْمُ الْمَرْحَمَة
“Danas je dan milosti.”
Zatim je kazao: “Ebu Sufjan i njegova kuća su sigurni, i svako ko uđe u njegovu kuću je siguran.” Također je proglasio da su svi sigurni, osim jedne osobe po imenu Habbār ibn el-Esveda.[3] Allahov Poslanik, s.a.v.a., je kazao: “Čak i da se Habbar drži za ogrtač Kabe, ubijte ga!”
Slučaj Habbāra ibn el-Esveda
Razlog za ovako strog postupak prema Habbāru bio je sljedeći: U jednoj od bitki muslimana protiv kurejških nevjernika, zarobljen je određeni broj ljudi, a među njima je bio i Poslanikov zet, muž njegove kćerke Zejnebe. Poslanik, s.a.v.a., je kazao: “Oslobodit ćemo svakog zarobljenika za koga pošaljete otkupninu.” Među onim što je poslano iz Mekke kao otkupnina, Poslanik, s.a.v.a., je vidio ogrlicu hazreti Hatidže, s.a., koju je ona dala svojoj kćerki Zejnebi. Kada je ugledao tu ogrlicu, sjetio se hazreti Hatidže i zaplakao. Zatim je zamolio muslimane da mu poklone tu otkupninu koja je uspomena na Hatidžu, što su oni prihvatili. Odlučeno je da se zarobljenici oslobode, uz uslov da muslimanke koje su u Mekki primile islam mogu slobodno otići ako to žele.
Dogovoreno je da Zapovjednik vjernih, Imam Ali, a.s., ode i dovede nosiljke sa ženama iz porodice Hašimija. On je otišao sam i poveo Zejnebu, Poslanikovu kćerku, i ostale hašimijke. Čim su malo izašli iz Mekke, prokleti Ebu Sufjan reče: “Njegov bratić, Muhammed, s.a.v.a., je zaveo vaše mladiće pa su postali muslimani. Sada je ovaj mladić, Ali, a.s., došao usred dana i odvodi svoju rodbinu. Zaustavite ga!”
Krenuli su da ga spriječe, ali se Zapovjednik vjernih, a.s., suprotstavio. Neki su ranjeni, a neki ubijeni. U tom metežu, Habbār ibn el-Asved je napao nosiljke hašimijki i usmjerio koplje prema nosiljci Zejnebe, Poslanikove kćerke.
Ali, a.s., je napao Habbāra i natjerao ga u bijeg. Zejneba se uslijed ovog napada jako prepala, a budući da je bila u šestom mjesecu trudnoće, nakon dolaska u Medinu je pobacila dijete i nedugo nakon toga preminula. Zbog toga je Poslanik, s.a.v.a., proglasio Habbārovu krv dozvoljenom i naredio da ga ubiju gdje god ga nađu.
Ibn Ebil Hadīd, upitao je svog učitelja: “Poslanik, s.a.v.a., je dozvolio prolijevanje Habbārove krvi samo zato što je uplašio Zejnebu i uzrokovao njen pobačaj. Da je Poslanik bio živ, zar ne bi dozvolio prolijevanje krvi onoga ko je uplašio Fatimu, s.a.?”[4]
[1] Bihārul envār, sv. 20, str. 111-143, sv. 21, str. 143, sv. 97, str. 168; Sire Ibn Hišām, sv. 4, str. 80.
[2] Bihārul envār, sv. 97, str. 384; Fejdul ‘allām, str. 42.
[3] Ihkākul hakk, str. 265; Nehdžul hakk ve kešfus-sidk, str. 310.
[4] Šerh Nehdžul belāga od Ibn Ebil Hadida, sv. 14, str. 193.
