Na današnji dan, 4. mjeseca Ramazana 53. godine po Hidžri, u Kufi je umro Zijad ibn Ebīh, jedna od najkontroverznijih ličnosti rane islamske historije, poznat po svojoj ekstremnoj okrutnosti prema Ehli-bejtu i njihovim prijateljima.[1]
Pitanje porijekla i politički uspon
Zijad je u historiji ostao upamćen pod nadimkom ‘Ibn Ebīh’ – sin svoga oca, jer mu je otac nepoznat. Njegov društveni uspon započeo je kada ga je Muavija, u kontroverznom političkom potezu poznatom kao Istilhāk, proglasio svojim polubratom, Zijad ibn Ebi Sufijān.
Ovaj čin, kojim je Muavija nastojao osigurati Zijadovu lojalnost, bio je predmetom kritika mnogih savremenika tog doba, jer je bio u suprotnosti s dotadašnjim društvenim i šerijatskim normama o priznavanju srodstva.[2]
Krvnik nad ljubiteljima Ehli-bejta
Nakon što je postao namjesnik, Zijad ibn Ebīh je započeo period nezapamćenog terora u Basri i Kufi. Njegova vladavina ostala je upisana crnim slovima zbog brutalnih metoda kojima je nastojao iskorijeniti privrženost Imamu Aliju, a.s.
Historijski izvori bilježe da je Zijad primjenjivao surove kazne nad onima koji su odbijali da se odreknu ljubavi prema Ehli-bejtu:
- Masovni progoni; ubijao je i progonio ljude na samu sumnju da su sljedbenici Imama Alija, a.s.
- Svirepe metode; uveo je kazne poput odsijecanja udova, osjepljivanja užarenim željezom i javnih pogubljenja.
- Slučaj Abdurahmana ibn Hasana; jedan od najpotresnijih primjera njegove tiranije bilo je živo zakopavanje Abdurahmana ibn Hasana, plemenitog ashaba, samo zbog njegove nepokolebljive odanosti Imamu Aliju, a.s.[3]
Kraj tiranina
Zijad je u svojoj namjeri išao toliko daleko da je pisao Muaviji tražeći namjesništvo nad Hidžazom, kako bi i u Mekki i Medini proveo slično ‘čišćenje’. Planirao je prisiliti narod Iraka da javno vrijeđa hazreti Alija i hvali dinastiju Emevija pod prijetnjom smrću i rušenjem domova.
Međutim, prije nego što je uspio ostvariti ove prijetnje, Zijada je pogodila teška bolest, kuga. Predaje govore da su Imam Hasan, a.s., i mnogi napaćeni vjernici tog vremena upućivali dove za spas od njegovog zuluma. Umro je u Kufi, ostavljajući iza sebe naslijeđe straha i nepravde, dok je historija sačuvala sjećanje na njega kao na jednog od najvećih neprijatelja pravde i porodice Poslanika, s.a.v.a.[4]
[1] Nefā’ihul-‘allām, str. 114; El-Vekā’i‘ vel havādis, sv. 1, str. 74.
[2] El-Vekā’i‘ vel havādis, sv. 1, str. 75.
[3] Šifā’us-sudūr, sv. 1, str. 315.
[4] Šifā’us-sudūr, sv. 1, str. 316; El-Vekā’i‘ vel havādis, sv. 1, str. 79.
