Na današnji dan, 19. dana mjeseca Ramazana 40. godine po Hidžri, tokom sabah namaza u Velikoj džamiji u Kufi, izvršen je napad na Imama Alija ibn Ebu Taliba, a.s. Zatrovanim mačem, udarac u glavu zadao mu je Abdurahman ibn Muljdžem, pripadnik haridžijske sekte.
Navještaj šehadeta (13. Ramazan)
Nakon pobjede u bici kod Nehrevana, Imam Ali, a.s., je boravio u Kufi. Trinaestog dana mjeseca Ramazana 40. h.g., dok je s minbera objašnjavao duboke istine islama, upitao je svoje sinove o protoku vremena.
Potom se okrenuo svom sinu Hasanu, a.s., i upitao: “O Ebu Muhammede, koliko je prošlo od ovog našeg mjeseca?” On odgovori: “Trinaest dana, o Zapovjedniče vjernih.” Zatim se okrenuo Husejnu, a.s., i upitao: “O Ebu Abdullahu, koliko je ostalo od ovog našeg mjeseca?” Imam Husejn, a.s., odgovori: “Sedamnaest dana, o Zapovjedniče vjernih.”
Tada se Imam, a.s., rukom uhvatio za svoju bradu, koja je tada bila bijela, i kaza: “Allahu ekber! Tako mi Allaha, bit će natopljena krvlju kada se podigne onaj najnesretniji.”
Abdurahman ibn Muldžem el-Muradi je to slušao, te mu se nešto uvuklo u srce. Prišao je i stao pred Imama Alija, a.s., govoreći: “Utječem se Allahu, o Zapovjedniče vjernih! Evo moje desne i lijeve ruke pred tobom, odsijeci ih ili me ubij.” Imam, a.s., kaza: “Kako da te ubijem, a nad tobom nema grijeha? Znaj, čak i da znam da si ti moj ubica, ne bih te ubio. Ali, da li si imao dadilju Jevrejku koja ti je jednog dana rekla: ‘O nesretniče, ti si poput onoga koji je zaklao Salihovu kamilu?’” On odgovori: “Tako je bilo, o Zapovjedniče vjernih.” Imam, a.s., je potom ušutio i uzjahao svoju jahalicu.
San o susretu (16. Ramazan)
U noći 16. Ramazana, Imam Ali, a.s., je usnuo Allahovog Poslanika, s.a.v.a., koji mu je najavio skori susret u Džennetu. Imam je o ovom snu obavijestio svoju kćerku Ummi Kulsum, pripremajući porodicu na ono što dolazi.[1]
Noć sudbine (19. Ramazan)
Svoj posljednji dunjalučki iftar Imam je obavio u kući svoje kćerke UmmI Kulsum.[2] Prema predajama, te noći je bio posebno budan, provodeći sate u ibadetu i često izlazeći u dvorište, gledajući u nebo i govoreći: “Tako mi Allaha, ne lažem, niti mi je lagano; ovo je noć koja mi je obećana.”
Noć devetnaestog Ramazana
U noći devetnaestog Ramazana, Imam se uputio prema džamiji. Klanjao je nafilu, a zatim se popeo na minaret i proučio ezan. U Kufi nije ostala nijedna kuća do koje nije dopro glas Zapovjednika vjernih, a.s. Sišao je s minareta slaveći Allaha, veličajući Ga i donoseći salavate na Poslanika, s.a.v.a. Obilazio je one koji su spavali u džamiji govoreći: “Namaz, namaz, smilovao vam se Allah! Ustajte na propisani namaz.” Zatim je učio ajet: “Uistinu, namaz sprječava razvrat i ogavnost.”[3]
Imam, a.s., je to činio sve dok nije stigao do Ibn Muldžema, koji je ležao potrbuške, skrivajući sablju ispod svoje odjeće. Imam, a.s., mu reče: “O ti, ustani iz tog sna, jer to je san koji Allah mrzi; to je šejtanski san i san stanovnika vatre. Radije spavaj na desnoj strani, jer to je san učenjaka, ili na lijevoj, jer to je san mudraca, ili na leđima, jer to je san vjerovjesnika.”
Zatim mu Imam, a.s., kaza: “Naumio si nešto od čega bi se nebesa skoro mogla rascijepiti, a zemlja provaliti i planine se u komade srušiti. Da hoću, obavijestio bih te o onome što kriješ pod odjećom.”
Trenutak udarca
Tada ga je ostavio, uputio se prema mihrabu i počeo klanjati. Imam, a.s., je dugo ostajao na rukuu i sedždi. Nesretni Ibn Muldžem je ustao i žurno krenuo dok nije stao uz stub pored kojeg je Imam, a.s., klanjao. Sačekao je dok je Imam klanjao prvi rekat, te kada je podigao glavu s prve sedžde, prokleti Ibn Muldžem je nasrnuo i udario Imama po glavi, ranivši ga duboko.
Imam je pao obliven krvlju kazujući:
بِسْمِ اللهِ وَ بِاللهِ وَ عَلَی مِلَّةِ رَسُولِ اللهِ
“U ime Allaha, s Allahom i na vjeri Allahovog Poslanika.”
Zatim je povikao:
فُزْتُ وَ رَبَّ الْكَعْبَةِ
“Spašen sam, tako mi Gospodara Kabe!”
Te je ponavljao:
هَذَا مَا وَعَدَنا اللهُ وَ رَسُولُهُ وَ صَدَقَ اللهُ وَ رَسُولُهُ
“Ovo je ono što su nam obećali Allah i Njegov Poslanik, a istinu su rekli Allah i Njegov Poslanik.”
Tada su vrata džamije zalupila, meleci na nebesima su zavapili, a zapuhao je crni, mračni olujni vjetar. Džibril je između neba i zemlje povikao:
تَهَدَّمَتْ وَ اللَّهِ أَرْكَانُ الْهُدَى
Tako mi Allaha, urušiše se stubovi upute!
وَ انْطَمَسَتْ وَ اللَّهِ نُجُومُ السَّمَاءِ وَ أَعْلَامُ التُّقَى
Tako mi Allaha, utrnuše se zvijezde nebeske i znamenja bogobojaznosti!
وَ انْفَصَمَتْ وَ اللَّهِ الْعُرْوَةُ الْوُثْقَى
Tako mi Allaha, raskinu se najčvršća veza!
قُتِلَ ابْنُ عَمِّ الْمُصْطَفَى
Ubiše bratića Mustafe (Muhammeda)!
قُتِلَ الْوَصِيُّ الْمُجْتَبَى
Ubiše odabranog nasljednika!
قُتِلَ عَلِيٌّ الْمُرْتَضَى
Ubijen je Ali Murteza!
قُتِلَ سَيِّدُ الْأَوْصِيَاءِ
Ubijen je prvak svih nasljednika!
قَتَلَهُ أَشْقَى الْأَشْقِيَاءِ
Ubio ga je najnesretniji od nesretnih![4]
Pozadina zavjere
Zavjera je skovana u Mekki, gdje se grupa haridžija okupila oplakujući svoje poginule u bici kod Nehrevana. Trojica od njih su se zaklela da će u istoj noći ubiti trojicu vođa: Alija ibn Ebu Taliba, Muaviju i ‘Amr ibn ‘Āsa.
Ibn Muldžem je preuzeo zadatak da ubije Imama Alija, a.s. Po dolasku u Kufu, udružio se s Verdanom i Šebibom.[5] Dodatni motiv za Ibn Muldžema bila je i Kuttāma bint Ahdar, čiju je ruku tražio, a ona je kao vjenčani dar (mehr) zahtijevala tri hiljade dirhema i glavu Alija ibn Ebu Taliba.
Dok su se Verdan i Šebib pokušali sukobiti s Imamovim pristalicama i u tom sukobu stradali, Ibn Muldžem je uspio prići Imamu dok je bio na sedždi i zadati mu smrtonosni udarac.
[1] El-Iršād, sv. 2, str. 15; El-Vekā’i‘u vel havādis, sv. 1, str. 190.
[2] El-Vekā’i‘u vel havādis, sv. 1, str. 242.
[3] El-‘Ankebūt (29), 45.
[4] Vefejātul e’imme, a.s.; Menākibu āli Ebī Tālib; Nehdžus-se‘āde.
[5] Nefā’ihul ‘allām, str. 41.
