Dvije zaboravljene obaveze

Zekat

Uzvišeni Allah kaže:

﴿إِنَّمَا الصَّدَقَاتُ لِلْفُقَرَاءِ وَ الْمَسَاكِينِ وَ الْعَامِلِينَ عَلَيْهَا وَ الْمُؤَلَّفَةِ قُلُوبُهُمْ وَ فِي الرِّقَابِ وَ الْغَارِمِينَ وَ فِي سَبِيلِ اللَّهِ وَ ابْنِ السَّبِيلِ فَرِيضَةً مِّنَ اللَّهِ وَ اللَّهُ عَلِيمٌ حَكِيمٌ﴾‏

“Na vjersko darivanje (zekat), imaju pravo samo siromasi, ubogi i oni koji ga sakupljaju, oni čija srca treba pridobiti, za oslobađanje robova, prezaduženi, za potrebe na Allahovoj Stazi , putnici – i to kao Allahova naredba, a Allah je Sveznajući i Premudri.”[1]

Propis zekata objavljen je u Mekki, ali zbog malog broja muslimana i male količine imetka, ljudi su tada sami dijelili zekat. Nakon formiranja islamske države u Medini, uspostavljen je sistem prikupljanja zekata i njegovog deponovanja u državnu riznicu (bejtul māl) pod nadzorom islamskog vođe:

﴿خُذْ مِنْ أَمْوَالِهِمْ صَدَقَةً﴾

“iz njihove imovine pripadajuću obavezu uzmi”[2]

Zekat nije poseban samo za islam, već je postojao i u prijašnjim objavama:

• Isa, a.s., progovorio je još u kolijevci i kazao: “i oporučio mi je namaz i zekat za cijeloga mog života”[3]
• Musa, a.s., kazao je Sinovima Israilovim: “i kada smo od Sinova Israilovih uzeli zavjetovanje … da namaz obavljate i da zekat dajete”[4]
• O svim vjerovjesnicima, a.s., se kaže: “Te ih učinismo vođama koji će upućivati prema Našoj zapovijesti i objavismo im da valja dobra djela činiti, namaz obavljati i zekat davati, i pritom su Nas obožavali”[5]

U Kur’anu se za zekat koriste četiri izraza:

1. Davanje imetka, “i ko imovinu daje – iako draga mu je”[6]
2. Vjersko darivanje ili milostinja (sadaka),  “iz njihove imovine pripadajuću obavezu uzmi”[7]
3. Udjeljivanje (infāk), “da namaz obavljaju, te da tajno i javno troše od onoga što smo im darovali”[8]
4. Zekat, “koji namaz uspostavljaju i zekat daju”[9].

Važnost zekata

U Kur’anu se zekat najčešće spominje zajedno s namazom. Nijedna druga vjerska obaveza nije toliko usko povezana s namazom kao zekat. Prema predajama, uvjet prihvatanja namaza jeste davanje zekata. Ova povezanost pokazuje neraskidivu vezu između odnosa prema Bogu i odnosa prema ljudima.

Primanje zekata zabranjeno je potomcima Poslanika, s.a.v.a., (sejjidima). Jedna skupina iz Benu Hašima zatražila je od Poslanika, s.a.v.a., da budu zaduženi za prikupljanje zekata na stoku, kako bi kao službenici dobili dio sredstava. Poslanik, s.a.v.a., im je odgovorio: “Zekat je zabranjen meni i vama, osim ako su i davalac i primalac zekata oboje sejjidi.”

Zakon zekata ne znači da islam želi postojanje stalne klase siromašnih koji primaju i bogatih koji daju zekat. Naprotiv, on predstavlja rješenje za realne društvene okolnosti. I bogati se ponekad suočavaju s krađom, požarom, nesrećom, ratom ili zarobljeništvom. U islamskom sistemu mora postojati fond za socijalnu sigurnost.

U predajama stoji da je Allah u imetku bogatih odredio pravo siromašnih u mjeri koja je dovoljna da riješi njihove potrebe, a da je znao da to nije dovoljno – povećao bi taj udio. Kada bi ljudi ispunjavali prava siromašnih, svi bi živjeli dostojanstveno; a kada bi bogati uredno davali zekat, ne bi bilo siromaštva.[10]

Suprotno mišljenju onih koji smatraju da treba ograničiti rast prihoda i bogatstva, islam zagovara relativnu ekonomsku slobodu – da čovjek trudom, inicijativom i korištenjem prirodnih resursa napreduje – ali uz obavezu plaćanja propisanih davanja.

Kod raspodjele zekata, uvjet za trošenje ‘na Allahovom putu’ (في سبيل الله) nije nužno siromaštvo; sredstva se mogu koristiti svugdje gdje doprinose jačanju i očuvanju islamskog poretka.

Radi zaštite društva od zlonamjernih pojedinaca, zekat se može koristiti u okviru kategorije ‘onih čija se srca pridobijaju’.

Ako je neko obavezan platiti krvarinu, a nema mogućnosti da je podmiri, spada u kategoriju ‘prezaduženih’ (gārimīn) i može mu se pomoći iz zekata.

Izraz ‘za oslobađanje robova’ može obuhvatiti i oslobađanje zatvorenika ili pokrivanje njihovih troškova.

Društvene i duhovne koristi zekata

• Zekat je sredstvo uravnoteženja bogatstva.
• Zekat je praktična zahvalnost na Božijim blagodatima.
• Zekat smanjuje klasne razlike i uklanja netrpeljivost između siromašnih i bogatih.
• Zekat oživljava duh velikodušnosti i milosti, te smanjuje vezanost za materijalno.
• Zekat predstavlja temelj socijalne sigurnosti za ugrožene. Zekat poručuje siromahu: “Ne brini!” , bankrotiranom: “Pokušaj ponovo!”, putniku: “Ne boj se da ćeš ostati bez pomoći!”, službeniku: “Tvoje pravo je osigurano!”, robu i zarobljeniku: “Postoji nada u slobodu!”. On podstiče društvene i vjerske aktivnosti te približava srca islamu.

Nemar prema sjećanju na Boga, izrabljivanje ljudi, grubost srca, oholost i rasipništvo plod su gomilanja bogatstva bez odgovornosti – a zekat je lijek za tu bolest.

Osim što smanjuje siromaštvo, zekat povećava sklonost prema islamu ili barem sprječava saradnju pojedinaca s neprijateljima islama. U predajama se navodi da se nekima, čije je vjerovanje bilo slabo, putem materijalne pomoći i približavanja islamu vjera učvrstila.

Zekat, kao jedan od pokazatelja islamskog sistema, postavlja temelje:

• društvene pravde,
• borbe protiv siromaštva,
• finansiranja javnih službi,
• međunarodnog ugleda,
• oslobađanja potlačenih,
• pokretanja društvenih potencijala,
• očuvanja vjere i zajednice muslimana,
• širenja općekorisnih usluga.

Hums (petina)

Prema predajama i učenjima ehli-bejtske škole, 41. ajet sure El-Enfal obuhvata svaku vrstu prihoda – bilo da se radi o zaradi, trgovini ili drugoj dobiti. U tom ajetu spominje se jedan primjer humsa, dok su ostali slučajevi pojašnjeni u predajama:

﴿وَاعْلَمُوا أَنَّمَا غَنِمْتُم مِّن شَيْءٍ فَأَنَّ لِلَّهِ خُمُسَهُ﴾‏

“I znajte da od svega što ste stekli – petina pripada Allahu …”[11]

Hums u predajama ima poseban značaj. Između ostalog, navodi se da onaj ko ne izdvoji hums iz svoga imetka nema pravo raspolagati tim imetkom, te da je upitan namaz u odjeći za koju hums nije izdvojen.

Islamski pravnici smatraju da je hums obavezan u sedam slučajeva:

1. Dobit i godišnja zarada nakon pokrivanja troškova.
2. Blago (zakopano ili pronađeno).
3. Rudna bogatstva.
4. Dragocjenosti dobijene ronjenjem (npr. iz mora).
5. Halal imetak pomiješan s haramom.
6. Zemlja koju nemusliman (zimmi) kupi od muslimana.
7. Ratni plijen.

Jasno je da Allah nema potrebu za humsom. Zato ‘Allahov dio’ predstavlja sredstva za uspostavu i očuvanje Božijeg zakona, jačanje vilajeta Poslanika, s.a.v.a., širenje poruke islama, pomoć potlačenima i suzbijanje smutnje i nereda.

Prema predajama, ‘Allahovim dijelom’ raspolaže Poslanik, s.a.v.a., a Poslanikovim dijelom i njegovih nasljednika raspolaže Imam. U vrijeme odsutnosti Imama (gajbet), ova sredstva se povjeravaju njegovim posebnim ili općim zastupnicima – odnosno kvalificiranom mudžtehidu i vjerskom autoritetu (mardže-i taklidu).

Jedna od namjena humsa, prema predajama, jeste pomoć siromašnim i putnicima od potomaka Benu Hašima (sejjidima), jer je njima zabranjeno primati zekat. Stoga se njihove potrebe podmiruju putem humsa.[12]

U suštini, islam je za uklanjanje siromaštva u društvu propisao dvije obaveze:

• Zekat, koji se odnosi na sve siromašne u zajednici.
• Hums, čiji je jedan dio namijenjen siromašnim sejjidima.

I hums i zekat isplaćuju se siromašnima u mjeri koja pokriva njihove godišnje potrebe – ne više od toga.

[1] Et-Tevbe (9), 60.

[2] Et-Tevbe (9), 103.

[3] Merjem (19), 31.

[4] El-Bekare (2), 83.

[5] El-Enbijā’ (21), 73.

[6] El-Bekare (2), 177.

[7] Et-Tevbe (9), 103.

[8] Ibrāhīm (14), 31.

[9] El-Mā’ide (5), 55.

[10] Vesā’iluš-šī‘a, sv. 6, str. 4.

[11] El-Enfāl (8), 41.

[12] Vesā’iluš-šī‘a, sv. 6, poglavlje o humsu.