Blagodati posta

﴿يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ﴾

O, vi koji vjerujete! Post vam se propisuje, kao što je bio propisan i onima ranije – da biste možda stekli bogosvjesnost. [1]

Takvaluk, odnosno bogosvjesnost, znači suzdržavanje od grijeha. Većina grijeha potiče iz dva izvora: gnjeva i strasti, a post obuzdava silinu ovih prirodnih poriva, smanjujući sklonost izopačenosti, a jačajući bogosvjesnost.[2] Bogosvjesnost i bogobojaznost, kako u vanjskom tako i u unutarnjem smislu, predstavljaju najvažniji učinak posta.

Post je jedinstveni ibadet – skriveni čin pobožnosti. Dok su namaz, hadž, džihad, zekat i hums vidljivi drugima. Upravo u toj skrivenosti stoji posebna vrijednost posta, koji jača ljudsku volju. Onaj ko se može mjesec dana svjesno odreći hrane, vode i bračne bliskosti sa supružnikom, može naučiti kontrolisati i svoje strasti, suzdržati se činiti nepravdu, te očuvati čast i imovinu drugih. Post, također, jača empatiju – onaj ko mjesec dana iskusi glad razumije težinu onih koji su prisiljeni gladovati, osjeća njihovu patnju i postaje saosjećajniji.

Allahov Poslanik, s.a.v.a., kazao je: “Post je pola strpljenja.”[3]

Post ‘običnih ljudi’ je suzdržavanje od hrane, vode i intimnih odnosa. Međutim, post ‘posebnih ljudi’, osim izbjegavanja onoga što post čini nevažećim, uz to zahtijeva i suzdržavanje od grijeha. Post ‘najposebnijih’, pored izbjegavanja onoga što čini post nevažećim i udaljavanja od grijeha, podrazumijeva i čistoću srca od svega što nije Bog.[4] Kroz post čovjek se uzdiže i postaje nalik melecima – bićima oslobođenim od tjelesnih potreba, jela, pića i požude.

Allahov Miljenik, s.a.v.a., kazao je: “Ko god isposti mjesec Ramazan radi Allaha, oprošteni će mu biti svi grijesi.” U hadis-i kudsiju Allah poručuje: “Post Meni pripada, i Ja ću za njega dati nagradu.” [5]

Značaj posta ogleda se u tome da su nagrade za mnoge ibadete u hadisima izjednačene s nagradom za post. Iako je post bio obaveza i prijašnjim narodima, post u mjesecu Ramazanu bio je poseban dar vjerovjesnicima. Dolaskom islama, post u ovom odabranom mjesecu postao je obavezan svim vjernicima[6]

Od Allahovog Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je kazao: “Za svaku stvar postoji zekat, a zekat tijela je post.”[7]

Adabi i uslovi posta

﴿أَيَّامًا مَّعْدُودَاتٍ فَمَن كَانَ مِنكُم مَّرِيضًا أَوْ عَلَىٰ سَفَرٍ فَعِدَّةٌ مِّنْ أَيَّامٍ أُخَرَ وَ عَلَى الَّذِينَ يُطِيقُونَهُ فِدْيَةٌ طَعَامُ مِسْكِينٍ فَمَن تَطَوَّعَ خَيْرًا فَهُوَ خَيْرٌ لَّهُ وَ أَن تَصُومُوا خَيْرٌ لَّكُمْ إِن كُنتُمْ تَعْلَمُونَ﴾

I to u dane čiji broj određen je; ko bolestan ili na putu bude, tad isti broj dana duguje; onima koji post jedva podnose, dužnost je da, kao vid otkupa, jednog siromaha nahrane, a ko učini i više drage volje – to za njegovo dobro je, ali – za vas je bolje da postite, ukoliko shvaćate.[8]

Islam je savršeni zakon koji uzima u obzir sve životne okolnosti svakog pojedinca. U ovom ajetu jasno se navodi propis za putnike, bolesne i starije osobe. Ako osoba nije u mogućnosti da posti, treba nadoknaditi post drugim danima kako bi uživala u koristima i blagodatima posta.

Pokornost Allahovoj naredbi temeljna je vrijednost. Kada Allah naređuje post, vjernici su dužni postiti; a kada dopušta prekid posta, treba se povinovati toj olakšici. U tefsiru ‘Medžme‘ul-bejān’ navodi se slučaj skupine Poslanikovih, s.a.v.a., drugova koji su, iako su bili na putu, odbili prekinuti post. Poslanik, s.a.v.a., ih je zbog toga ukorio, nazivajući ih prijestupnicima. Imam Sadik, a.s., kazao je: “Ako neko posti na putu, ja mu neću obaviti dženazu-namaz.”

Dakle, post koji obavi putnik ili bolesnik nije valjan i mora se nadoknaditi.[9] Imam Sadik, a.s., istakao je: “Ako majka brine za dojenče ili dijete u utrobi svojoj, dužna je prekinuti post, a to je znak Allahove milosti.[10]

Iftar

Poslanik Božiji, s.a.v.a., rekao je: “Ko god postaču pruži iftar hranom ili vodom stečenom na halal način, meleci će mu u svakom trenutku slati blagoslove, a Džibril će mu uputiti selam u noći Kadr.”[11]

Iftar nije samo obrok nakon posta, već je čin ibadeta, izraz milosti i prilika za duhovnu blizinu s Allahom, a vrijednost iftara ogleda se u mnogim aspektima:

• Iftar je ibadet, pod uvjetom da se čini iskreno i s namjerom približavanja Allahu. Kur’an kaže: “Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo.”[12]
• Iftar znači nahraniti vjernika, a prema riječima Imama Sadika, a.s., taj čin donosi spas i sreću, slično noćnom namazu. “Spas donosi dijeljenje hrane.”[13]
• Iftar je izraz počasti i radosti među vjernicima, donoseći osjećaj zajedništva.
• Iftar zbližava srca, jača rodbinske veze i otklanja neprijateljstvo i razdor; donosi oprost osobi i njenoj porodici, te predstavlja čin dobročinstva prema roditeljima. Također, iftar je sredstvo poziva, savjeta i upute.
• Cilj pozivanja na iftar ne smije biti hvalisanje i pokazivanje prestiža.
• Pogrešno je pozivati samo bogate i ugledne osobe. Iftarska sofrа ne smije biti mjesto grijeha, ponižavanja, ogovaranja i spletkarenja; ne smije biti ni prostor za nepoštovanje, nepristojnost i omalovažavanje gostiju. Također, iftar ne treba biti opterećen pretjeranim luksuzom, nadmetanjem i izazivanjem zavisti.
• Iftar ne smije biti popraćen prisilom, maltretiranjem supružnika, porodice ili drugih ljudi.
• U jednoj predaji navodi se da onaj ko ponudi iftar postaču stječe nagradu jednaku nagradi samog postača.

[1] El-Bekare (2), 183.

[2] El-Kāfī, sv. 2, str. 18.

[3] Tefsīrul-menār

[4] Tefsīr Rūhul-bejān

[5] Tefsīrul-merāgī

[6] Tefsīr Nūrus-sekalejn

[7] Bihārul-envār, sv. 60, str. 380.

[8] El-Bekare (2), 184.

[9] Tefsīr Nūrus-sekalejn

[10] Tefsīr el-Burhān

[11] Kenzul-‘ummāl, sv. 8, str. 459.

[12] El-Insān (76), 9.

[13] El-Kāfī, sv. 2, str. 18.