Komentar sure El-Fātiha

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ ‎﴿١﴾‏ اَلْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ ‎﴿٢﴾‏ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ ‎﴿٣﴾‏ مَالِكِ يَوْمِ الدِّينِ ‎﴿٤﴾‏ إِيَّاكَ نَعْبُدُ وَ إِيَّاكَ نَسْتَعِينُ ‎﴿٥﴾‏ اهْدِنَا الصِّرَاطَ الْمُسْتَقِيمَ ‎﴿٦﴾‏ صِرَاطَ الَّذِينَ أَنْعَمْتَ عَلَيْهِمْ غَيْرِ الْمَغْضُوبِ عَلَيْهِمْ وَ لَا الضَّالِّينَ ‎﴿٧﴾‏

U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog! Hvala pripada Allahu, Koji Gospodar svjetova je, Svemilosnom Samilosnome, Vladaru na Dan Vjere. Tebe obožavamo i pomoć od Tebe tražimo. Uputi nas ka Putu pravome, ka Putu onih na koje izručio si blagodati Svoje, a ne onih na koje srdiš se, niti one što zalutaše![1]

Rečenica ‘Hvala pripada Allahu’ najljepši je oblik zahvalnosti Uzvišenom Bogu. Svako ko bilo gdje, na bilo kojem jeziku, iskaže pohvalu za bilo kakvo savršenstvo ili ljepotu, u stvarnosti hvali njihov istinski izvor – Uzvišenog Stvoritelja. Naravno, zahvalnost Bogu nije u suprotnosti sa zahvaljivanjem stvorenjima, pod uvjetom da je to po Božijoj naredbi i na Njegovom putu.

Allah je milost učinio obaveznom Sebi[2], a Njegova milost obuhvata sve[3] i Poslanik, s.a.v.a., i Knjiga koju je donio izvor su milosti[4]. Stvaranje i odgoj Božiji zasnovani su na milosti, pa čak i kada kažnjava, to je iz Njegove dobrote i odgojne pažnje.

Opraštanje grijeha, primanje pokajanja robova, pokrivanje njihovih mahana i davanje prilike da isprave pogreške – sve su to manifestacije Njegove milosti i samilosti.

Iako je Allah istinski vlasnik svega u svakom vremenu, Njegovo vlasništvo na Sudnjem danu ima poseban i očitiji sjaj i značenje.

Rečenica ‘Tebe obožavamo’ ukazuje i na to da se namaz treba obavljati u džematu, a ujedno izražava da su muslimani svi braća i na jednom putu. Kao da klanjač u namazu, u ime svih vjernika, govori: “Gospodaru, ne samo ja – nego svi mi Tvoji smo robovi; i ne samo ja – nego svi mi potrebni smo Tvoje milosti.”

Sura Fatiha, pravi put predstavlja kao put onih kojima je podarena Božija blagodat – a to su: vjerovjesnici, iskreni, šehidi i dobri ljudi[5]. Usmjeravanje pažnje na put ovih velikana, želja da njime kročimo i stalno podsjećanje na taj ideal čuva nas od opasnosti zastranjenja. Nakon ove molbe, vjernik od Boga traži da ga ne svrsta na put onih na koje se srdžba spustila niti na put zalutalih.

Pod pojmom ‘blagodat’ u rečenici ‘na koje izručio si blagodati Svoje’ misli se prije svega na blagodat upute, jer je u prethodnom ajetu govor upravo o uputi. Osim toga, materijalne blagodati imaju i nevjernici i zastranjeni, pa one nisu mjerilo Božije naklonosti.

Čak su i upućeni ljudi izloženi opasnosti skretanja, zato stalno trebamo moliti Boga da naš put ne odvede ka srdžbi i zabludi.

Odgojne poruke sure Fatihe

1. Sa riječima ‘U ime Allaha’ čovjek prekida svaku nadu u bilo koga osim u Boga.
2. Sa izrazima ‘Koji Gospodar svjetova je’ i ‘Vladaru na Dan Vjere’ osjeća da je odgojen i da pripada Allahu, pa na toj osnovi ostavlja sebičnost i oholost.
3. Kroz riječ ‘svjetova’ sebe vidi povezanim sa čitavim kosmosom te se udaljava od usamljenosti i zatvorenosti u sebe.
4. Sa ‘Svemilosnom Samilosnome’ osjeća da se nalazi u okrilju Božije milosti i dobrote.
5. Spominjanjem ‘Vladaru na Dan Vjere’ nestaje njegova nemarnost prema budućem svijetu.
6. Izgovarajući ‘Tebe obožavamo’ uklanja iz srca licemjerstvo i želju za slavom.
7. Sa ‘i pomoć od Tebe tražimo’ ne traži utočište ni kod jedne moći mimo Božije.
8. Riječima ‘izručio si blagodati Svoje’ priznaje da su sve blagodati isključivo od Njega.
9. Sa ‘uputi nas’ traži uputu ka istini i Pravom putu.
10. Izrazom ‘ka Putu onih na koje izručio si blagodati Svoje’ objavljuje svoju povezanost sa sljedbenicima istine.
11. Govoreći ‘a ne onih na koje srdiš se, niti one što zalutaše’ iskazuje odricanje i udaljavanje od zablude i sljedbenika neistine.

Važnost ‘Bismille’

‘U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!’ nije samo na početku Kur’ana, nego je bilo na početku svih nebeskih knjiga.

Na čelu svakog djela svih Božijih poslanika stajalo je ‘U ime Allaha!’. Hazreti Sulejman, a.s., kada je kraljicu od Sabe pozvao u vjeru, svoje pismo započeo je riječima: ‘U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!’

Imam Ali, a.s., kazao je: “Bismilla je izvor bereketa u poslovima, a njeno izostavljanje uzrok je neuspjeha.” Izgovaranje bismille preporučeno je na početku svakog posla: pri jelu, spavanju, pisanju, jahanju, putovanju i mnogim drugim radnjama. Čak i ako se životinja zakolje bez spominjanja Božijeg imena, njeno meso je zabranjeno za upotrebu.

Bismilla je obilježje i znak muslimana; sva njegova djela trebaju imati Božansku boju. Kao što proizvodi jedne fabrike nose njen znak – bilo da je riječ o malom ili velikom predmetu – ili kao što se zastava jedne države vihori nad njenim ustanovama, školama, kasarnama, brodovima na moru i stoji na stolovima službenika – tako i bismilla treba stajati na početku svakog vjernikovog djela.

Od Imama Sadika, a.s., prenosi se: “Bismilla je kruna svake sure.” U Kur’anu se jedino na početku sure Tevbe ne nalazi bismilla, a prema riječima Imama Alija, a.s., razlog je taj što je bismilla riječ milosti i sigurnosti, dok je ta sura objava odricanja od nevjernika i mnogobožaca, pa izraz milosti nije u skladu s proglašenjem odricanja.

Bismilla je također uzrok udaljavanja šejtana – onaj ko je s Bogom, nad njim šejtan nema utjecaja.

Pravi put

‘Sirat’ je naziv za most iznad Džehennema preko kojeg će na Sudnjem danu morati proći svi ljudi.

Biti na ‘pravom putu’ jedina je molba koju svaki musliman u svakom namazu upućuje Bogu. Čak su i Allahov Poslanik, s.a.v.a., i bezgrešni Imami, a.s., od Boga tražili postojanost na Pravom putu.

Pravi put ima svoje stepene i razine: “a one koji su na Uputi, On će im Uputu i povećati”[6]. Čak i oni koji su već na putu istine – poput Božijih evlija – trebaju moliti za ostanak na tom putu i za uvećanje svjetla upute.

Pravi put znači umjerenost i ravnotežu, te izbjegavanje svake vrste pretjerivanja i zapostavljanja – bilo u vjerovanju, bilo u djelovanju.

U predajama bezgrešnih Imama, a.s., stoji: “Pravi put – to smo mi”[7], što znači da su nebeske vođe živi i praktični primjeri ravog puta, uzor i mjerilo za koračanje njime. Oni su u svojim uputama govorili o svim životnim pitanjima – o radu, odmoru, obrazovanju, ishrani, udjeljivanju, kritici, srdžbi, pomirenju, ljubavi prema djeci i mnogim drugim stvarima – i u svemu nas pozivali na umjerenost i srednji put.

Zanimljivo je da upravo na tom Pravom putu šejtan vreba: “na Putu Tvome pravome, ja ću stavljati zasjede!”.[8]

U Kur’anu i hadisima postoje brojni primjeri u kojima se naglašava umjerenost – kao suština Pravog puta – te se zabranjuju i pretjerivanje i nemar. Islam nije jednodimenzionalna vjera koja bi se bavila samo jednim aspektom života, zanemarujući druge, nego u svakom poslu preporučuje ravnotežu, srednji put i ispravnu mjeru.

Oni na koje se sručila srdžba u Kur’anu

U Kur’anu su pojedinci poput Faraona, Kārūna, Ebu Leheba, kao i narodi poput ‘Āda, Semūda i Benu Israila, predstavljeni kao oni na koje se spustila Božija srdžba. Također, spomenute su i osobe koje su druge odvodile u zabludu, kao što su Iblis, Faraon, Sāmiri, loši prijatelji te zastranjene vođe i preci. U mnogim ajetima pojašnjene su osobine zabludjelih i onih koji su zaslužili srdžbu, kao i njihovi primjeri kroz historiju.

U svakoj namazu od Boga tražimo da ne budemo poput onih na koje se srdžba spustila – dakle, da ne budemo od onih koji iskrivljuju Božije ajete, koji se bave kamatom, niti od onih koji bježe od džihada i odgovornosti. Također molimo da ne budemo od zabludjelih – onih koji napuštaju istinu i okreću se neistini, koji u vjeri pretjeruju ili slijede svoje strasti i prohtjeve, odnosno slijepo slijede druge ljude.

Kur’an kao glavne uzroke zablude navodi:

1. Strasti i prohtjeve: “da li si vidio onoga koji je strast svoju uzeo za svoga boga, onoga koga je Allah prepustio zabludi”[9]
2. Idole i lažna božanstva: “oni Allahu pripisuju suparnike, da bi zavodili s Njegova Puta”[10]
3. Grijehe: “Njime On u zabludu odvodi samo ogavne grješnike.”[11]
4. Prihvatanje vlasti i vođstva neistine: “a njemu je propisano da će zbilja zavesti svakoga ko ga uzme za zaštitnika”[12]
5. Neznanje: “i sjetite se kako vas je On uputio, mada ste prije vi međ’ zabludjelima bili”[13].

Čovjek u suri Fatiha iskazuje svoju ljubav i privrženost poslanicima, šehidima, dobrim ljudima i njihovom putu, a istovremeno izražava odricanje i udaljavanje od onih na koje se spustila srdžba i od zabludjelih kroz historiju. To je jasna manifestacija principa tevellā i teberrā – prijateljstva s istinom i odricanja od neistine.

[1] El-Fātiha (1), 1-7.

[2] El-En‘ām (6), 54; Gospodar vaš Sebi je samilost propisao.

[3] El-A‘rāf (7), 156; a milost Moja sve obuhvata.

[4] El-Enbijā’ (21), 107; a tebe smo kao milost svjetovima poslali!

[5] En-Nisā’ (4), 69; Koji se Allahu i Poslaniku pokoravaju, takvi su sa onima koje je Allah darovao Svojim darovima: vjerovjesnicima, istinoljubivima, šehidima i dobrim ljudima! O, kako je divno takvo društvo!

[6] Muhammed (47), 17.

[7] Bihārul envār, sv. 87, str. 3.

[8] El-A‘rāf (7), 16.

[9] El-Džāsije (45), 23.

[10] Ibrāhīm (14), 30.

[11] El-Bekare (2), 26.

[12] El-Hadž (22), 4.

[13] El-Bekare (2), 198.