Dova

Važnost i suština dove

U ovoj lekciji razmatramo dovu ne samo kao puki zahtjev upućen Bogu, već kao temelj ljudske vrijednosti pred Stvoriteljem. Centralni ajet koji nas vodi kroz ovo razmišljanje nalazi se u suri El-Furkan:

﴿قُلْ مَا يَعْبَأُ بِكُمْ رَبِّي لَوْلَا دُعَاؤُكُمْ فَقَدْ كَذَّبْتُمْ فَسَوْفَ يَكُونُ لِزَامًا﴾‏

Reci: “Gospodar moj vam ne bi pridavao nikakvu važnost da nije vaše dove; a pošto vi poričete, kazna vas neizbježno čeka.”[1]

Arapska riječ ‘abe’e (عَبَأَ), upotrijebljena u ovom ajetu, označava težinu, vrijednost ili značaj. Poruka je jasna: u Božijem poretku, čovjek nema istinsku težinu niti vrijednost osim kroz prizmu svoje dove i ibadet. Bez te duhovne veze, čovjek ostaje prazna ljuštura.

Islamski učenjaci navode dva duboka značenja pojma “vaše dove” spomenutog u ovom ajetu:

1. Čovjekovo vapaj i obraćanje Bogu; to je naša ponizna molba i skrušenost koja privlači Božiju pažnju i milost. U hadisu se navodi: “Onaj ko je privržen dovi, nikada neće propasti.” S druge strane, oni koji se ne obraćaju Bogu, već se okreću idolima, sopstvenim strastima ili tiranima (tagutima), sami sebe lišavaju Božije pažnje i prizivaju neizbježnu kaznu.
2. Božiji poziv upućen ljudima; dova može označavati i Božiji poziv ljudima da prihvate istinu. Ono što čovjeka čini plemenitim i superiornim bićem u odnosu na ostala stvorenja jeste upravo njegovo prihvatanje Božijeg poziva. Oni koji taj poziv odbiju i proglase ga lažnim, gube svoju vrijednost i svrhu postojanja.

Uzvišeni Allah na jednom mjestu u Kur’anu kaže:

﴿وَ مَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَ الْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ﴾

Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.[2]

Ako to povežemo sa ajetom iz sure El-Furkan, zaključujemo da je dova duh i srž svakog ibadeta. Bez dove, ibadet bi bio samo tijelo bez duše.

Iako Uzvišeni Allah savršeno poznaje svaku našu misao i potrebu i prije nego što je izgovorimo, dova je naša obaveza i potreba. Ona je sredstvo našeg duhovnog uzdizanja.

Allah nam poručuje:

﴿فَإِنِّي قَرِيبٌ﴾‏

Pa, uistinu, Ja sam blizu.[3]

Ako se ponekad osjećamo udaljenim od Njegove milosti ili nas zadese teška iskušenja, to nije zato što je On daleko, već zato što smo se mi udaljili od Njega svojim grijesima. Dova je most koji ruši te prepreke i ponovo nas približava Izvoru svake dobrote.

Božija pažnja prema onome ko upućuje dovu

Jedan od najljepših ajeta u Kur'anu koji govori o dovi nalazi se u suri El-Bekare:

﴿وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ فَلْيَسْتَجِيبُوا لِي وَلْيُؤْمِنُوا بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ﴾‏

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molioca kad Me zamoli. Zato neka se i oni Meni odazovu i neka vjeruju u Mene, kako bi Pravim putem zaputili se.[4]

Ovaj ajet odiše neopisivom ljubavlju i nježnošću Gospodara prema Njegovom stvorenju. U njemu se Uzvišeni Bog čak sedam puta direktno obraća u prvom licu, naglašavajući Svoju neposrednu prisutnost: i kada te robovi Moji o Meni upitaju, reci im da sam Ja blizu, Ja se odazivam kad Mene zovu, pa neka se Meni odazovu i u Mene vjeruju. Ovakav stil izražavanja koristi se samo kada se želi iskazati najveći stepen bliskosti i naklonosti.

Zašto naše dove ponekad nisu uslišene?

Često se pitamo zašto ne dobijamo ono što tražimo. U tefsiru El-Mizan nalazimo dubok odgovor: Bog obećava da će se odazvati molitelju onda kada on Njega zazove. To znači:

1. Iskrenost u traženju; često mislimo da zovemo Boga, a zapravo smo srcem vezani za druge uzroke i ljude. Dova je uslišena kada se s potpunim iskrenošću i nadom okrenemo isključivo Njemu.
2. Traženje onoga što je istinski dobro; ponekad tražimo nešto što je za nas u tom trenutku loše, iako mi to ne vidimo. Bog nam iz Svoje milosti to uskraćuje.
3. Božija mudrost i ‘rezerva’; prema predajama, ako nam molba nije ispunjena onako kako smo zamislili, Allah nam zauzvrat ili otkloni neku nevolju koja nas je trebala zadesiti, ili tu dovu sačuva kao nagradu za buduće generacije ili za naš vječni život na Ahiretu.

Prepreke na putu uslišenja

U zbirci Usul-i Kafi navodi se da određeni postupci zatvaraju vrata uslišenju:

• konzumiranje haram hrane;
• zanemarivanje društvene odgovornosti ‘upućivanja na dobro i odvraćanja od zla’;
• dova koja se upućuje nemarno, bez prisutnosti srca i istinske svjesnosti.

Dova nije zamjena za trud

Dova ne znači odustajanje od rada i truda; ona je tevekkul (uzdanje u Boga) koji prati naš napor. U hadisu stoji: “Dova onoga koji sjedi besposlen neće biti uslišena.” Zato nije slučajno što se ajeti o dovi nalaze usred ajeta o postu – jer je Ramazan mjesec u kojem se trud duše (post) najbolje spaja s vapajem srca (dovom).

Da li dova mijenja Božije zakone?

Ako su Božiji zakoni stalni, čemu onda dova? Odgovor leži u promjeni kapaciteta čovjeka. Baš kao što se propisi namaza mijenjaju ovisno o tome da li je čovjek putnik ili kod kuće, tako se i Božiji odnos prema čovjeku mijenja ovisno o tome da li je on svjestan Boga ili je nemaran. Dova i razgovor s Bogom šire ljudsku dušu i čine je sposobnom da primi veće milosti. Kao što dijete koje ide s ocem u goste dobija više pažnje i ljubavi nego ono koje ide samo, tako i naše obraćanje Bogu, posredovanje (tevessul) i zijareti mijenjaju naše unutrašnje stanje i otvaraju vrata novim blagodatima, a da pri tome ne remete vrhovne zakone Božijeg sunneta.

Adabi i uslovi dove: Kako kucati na vrata milosti

Uzvišeni Allah nam upućuje jasan poziv:

﴿وَ قَالَ رَبُّكُمُ ادْعُونِي أَسْتَجِبْ لَكُمْ إِنَّ الَّذِينَ يَسْتَكْبِرُونَ عَنْ عِبَادَتِي سَيَدْخُلُونَ جَهَنَّمَ دَاخِرِينَ﴾

Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.”[5]

Dova nije samo puko izgovaranje želja; ona je vrhunski čin ibadeta. Da bi naša dova imala snagu i bila uslišena, mudrost islama nas uči određenim adabima:

1. Vjera i dobra djela; dova treba biti praćena aktivnim trudom na putu dobra:

﴿وَيَسْتَجِيبُ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ﴾

I odaziva se onima koji vjeruju i čine dobra djela.[6]

2. Iskrenost; srce mora biti okrenuto isključivo Bogu, bez primjesa pretvaranja.

﴿فَادْعُوا اللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ﴾‏

Zato Allaha zazivajte, čestito Mu vjeru ispovijedajući[7]

3. Skrušenost i tajnost; najljepše su dove one koje se upućuju tiho, skrušeno i u intimi između roba i Gospodara:

﴿ادْعُوا رَبَّكُمْ تَضَرُّعًا وَ خُفْيَةً﴾

Dozivajte Gospodara svoga ponizno i tiho[8]

4. Između straha i nade; vjernik dovi svjestan svojih grijeha (strah), ali s nepokolebljivim pouzdanjem u Božiju dobrotu i milost (nada):

﴿وَ ادْعُوهُ خَوْفًا وَ طَمَعًا﴾

I dozovajte ga u strahu i žudnji[9]

5. Odabrani trenuci; iako je Bog uvijek prisutan, postoje trenuci poput praskozorja ili večeri kada su vrata milosti posebno otvorena:

﴿يَدْعُونَ رَبَّهُم بِالْغَدَاةِ وَ الْعَشِيِّ﴾

Dozivaju njihova Gpospodara jutrom i uvečer[10]

6. Pozivanje putem lijepih Božijih Imena (Esma’ul Husna); Allahu je drago kada Ga zovemo imenima koja odgovaraju našoj potrebi, npr: O, Opskrbitelju! – za opskrbu, O, Izlječitelju! – za zdravlje.

Prepreke i Božija mudrost

Važno je znati da određeni postupci poput nepravde, činjenja grijeha ili odbijanja da oprostimo onima koji nam se izvine, mogu postati prepreka uslišenju dove.

Također, moramo razumjeti da je Bog, osim što je Svemoguć, istovremeno i Hakīm (Mudri). On neće uslišiti dovu koja bi narušila savršeni poredak stvaranja ili nam donijela štetu. Zanimljiv je primjer učenika koji je na ispitu iz geografije pogrešno napisao da je nivo mora viši od planina, pa je potom dovio da Bog ‘zamijeni’ njihove visine kako bi on dobio prolaznu ocjenu. Allah uslišava dove, ali ne na štetu univerzalne istine i mudrosti.

Odaziv je dvosmjeran

Dova je razgovor, a svaki razgovor zahtijeva učešće obje strane. Ako mi očekujemo da se Allah odazove našim molbama, moramo se i mi odazvati Njegovom pozivu:

﴿يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اسْتَجِيبُوا لِلَّهِ وَلِلرَّسُولِ إِذَا دَعَاكُمْ لِمَا يُحْيِيكُمْ﴾

O, vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad vas pozovu onome što će vam život dati![11]

Kada odgovorimo pozitivno na Božije naredbe i etičke principe, otvaramo put da i naše dove budu primljene s ljubavlju i milošću.

Najljepša Božija imena (Esma’ul Husna)

Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže:

﴿وَلِلَّهِ الْأَسْمَاءُ الْحُسْنَىٰ فَادْعُوهُ بِهَا﴾‏

Najljepša imena Allah posjeduje i zato Ga njima zazivajte[12]

Iako su sva Božija imena i svojstva savršena, a Njegovo savršenstvo je beskonačno i nemoguće ga je u potpunosti pobrojati, islamske predaje stavljaju poseban naglasak na 99 imena. Navodi se da će onome ko Allaha bude dozivao tim imenima, dova biti uslišena.

U Kur’anu se spominje čak oko 145 Božijih imena. Broj 99 koji se spominje u predajama ukazuje na temeljna imena koja su spomenuta u Kur’anu ili ona koja u sebi sažimaju više značenja. U poznatim dova, poput Dova ‘Veliki štit’, spominje se čak 1000 Božijih imena i svojstava.

Ehli-bejt: Živa ogledala Božijih Imena

Imam Rida, mir neka je s njim, pruža nam dublji uvid u značenje ovih imena kazavši:

نَحْنُ وَ اللهِ الْأَسْمَاءُ الْحُسْنَى الَّتِي لَا يَقْبَلُ اللهُ مِنَ الْعِبَادِ عَمَلًا إِلَّا بِمَعْرِفَتِنَا

Tako mi Allaha, mi (Ehli-bejt) smo najljepša Allahova Imena; Bog ne prima djelo od robova Svojih, osim putem spoznaje nas.[13]

Ova predaja nas uči da su istinski nosioci Božijih moralnih vrlina i Njegovih savršenih svojstava na Zemlji upravo Poslanik, s.a.v.a., i njegova porodica, a.s. Oni su putokazi koji nas vode ka spoznaji Stvoritelja. Zato je Imam Rida savjetovao: “Kada vas zadese teškoće i problemi, tražite pomoć od Allaha preko nas, zatim je proučio: ‘Najljepša imena Allah posjeduje.”

Važno pravilo u islamskoj teologiji jeste da Boga možemo nazivati isključivo onim imenima kojima je On Sebe nazvao u Objavi. Iako su osobine poput hrabrosti ili čednosti kod ljudi vrline, ne smijemo ih po vlastitom nahođenju pripisivati Allahu ako ih On nije upotrijebio. Naš razum je ograničen, a Bog je iznad svakog ljudskog opisivanja. On je Onaj Koji Sebe najbolje poznaje i opisuje.

---

[1] El-Furkān (25), 77.

[2] Ez-Zārijāt (51), 56.

[3] El-Bekare (2), 186.

[4] El-Bekare (2), 186.

[5] Gāfir (40), 60.

[6] Eš-Šūra (42), 26.

[7] Gāfir (40), 14.

[8] El-A‘rāf (7), 55.

[9] El-A‘rāf (7), 56.

[10] El-En‘ām (6), 52.

[11] El-Enfāl (8), 24.

[12] El-A‘rāf (7), 180.

[13] El-Kāfī, sv. 1, str. 143.