Ibn Šahr Āšūb pripovjeda: Hazreti Abbās, vodonoša, mjesec Hašimovića, bajraktar Imama Husejna, a.s., i njegov vrijedni i odani brat, izađe u potrazi za vodom, te ga napadoše, a on se suknu ka njima kazujući:
| حَتَّى أُوَارَى فِي الْمَصَالِيتِ لَقَا | لَا أَرْهَبُ الْمَوْتَ إِذِ الْمَوْتُ رَقَى |
| إِنِّي أَنَا الْعَبَّاسُ أَغْدُو بِالسِّقَا | نَفْسِي لِنَفْسِ الْمُصْطَفَى الطُّهْرِ وَقَا |
| وَ لَا أَخَافُ الشَّرَّ يَوْمَ الْمُلْتَقَى | |
Ne bojim se smrti, jer smrt je opčarajuća, da iščeznem u hrabrosti pa da je susretnem. Dušu svoju dadoh zarad duše Mustafine čiste. Uistinu, ja sam Abbas, postadoh vodonoša i ne strahujem od tegoba Dana susreta.
Od čega se neprijatelji prepadoše i u bijeg dadoše. Međutim, ibn Verkā prikri se iza palmina stabla, te mu u pomoć priteče Hakīm ibn Tufejl. Zejd udari Abbasa u desnu ruku, a prije nego je odsječe on svoju sablju uze u lijevu ruku i napa ih recitujući sljedeće stihove:
| إِنِّي أُحَامِي أَبَدًا عَنْ دِينِي | وَ اللهِ إِنْ قَطَعْتُمُ يَمِينِي |
| نَجْلِ النَّبِيِّ الطَّاهِرِ الْأَمِينِ | وَ عَنْ إِمَامٍ صَادِقِ الْيَقِينِ |
Tako mi Allaha! Ako ste mi i odsijekli desnu ruku moju, nikada neću prestati braniti vjeru moju. I podržavat ću vođu čije uvjerenje je iskreno, jer potomak Vjerovjesnika čistog i iskrenog je on.[1]
Ovaj mekam se nalazi na sjevernoistočnoj strani harema hz. Abbasa, a.s.
[1] El-Menākib, sv. 4, str. 99.

