(001)
Vođa pravovjernih, Imam Ali, a.s., kazao je:
كُنْ فِي الْفِتْنَةِ كَابْنِ اللَّبُونِ، لَا ظَهْرٌ فَيُرْكَبَ وَ لَا ضَرْعٌ فَيُحْلَبَ.
Budi u vremenima smutnje poput kamile mlade, koja nema ni leđa dovoljno snažna, da bude jahana, ni vimena, da bude mužena.[1]
Za dublje razumijevanje ove vrlo značajne izreke, potrebno je prvo rasvijetliti dva ključna izraza: smutnja (fitna – فِتْنَة) i mlada kamila (ibn lebūn – اِبْنُ اللَّبُون).
Riječ fitna (فِتْنَة) potječe iz korijena riječi fetn (فَتْن), što u osnovi označava stavljanje zlatne rude u visoku peć radi odvajanja čistog od nečistog. Ova se terminologija potom koristi za opisivanje različitih vrsta iskušenja i ispita, nedaća i patnji, pa čak i za širk, idolopoklonstvo i društvene nemire. U ovom kontekstu, fitna opisuje društvene nemire.
Lebūn (لَبُون) se odnosi na devu, koja zbog učestalog rađanja stalno ima mlijeko u vimenu, odnosno devu koja uvijek ima mlijeka, a termin dolazi od korijena leben (لَبَن) što znači mlijeko. Dok, ibn lebūn (اِبْن لَبُون) se odnosi na mladunče takve deve koje je navršilo dvije godine i ušlo u treću godinu života; nema dovoljno snage i moći da se može jahati na njegovim leđima, niti ima puno mlijeka u vimenu (jer je i mlado i mužijak). Na taj način, u toj dobi, ne može se koristiti ni za jednu svrhu.
Iz ovoga postaje jasno da je cilj Imama Alija, a.s., ovom izrekom da čovjek, kada se suoči s pobunama sljedbenika neistine i smutnjama koje proizlaze iz njihovih međusobnih neprijateljstava, ne smije postati alat u rukama jednih ili drugih; treba se držati po strani i ne pomagati nijednoj strani, jer su obje strane sljedbenici neistine.
U ovakvim situacijama, obično svaka strana traži uticajne i ugledne osobe kako bi iskoristila njihov uticaj i moć za poraz protivnika. U tim trenucima, te osobe, kao i svi ljudi, bilo da su slabi ili jaki, trebaju biti izuzetno oprezni kako ne bi pali u zamku smutljivaca i onih koji izazivaju haos, jer bi im to moglo nanijeti štetu, bilo u pogledu vjere ili svijeta. Kao što je gore navedeno, u nekim predajama je dodata rečenica niti dlake da se striže (وَ لَا وَبَرٌ فَیُسْلَبَ), što znači da dvogodišnje devče nema ni dlake koju bi mogli ošišati i iskoristiti.
Primjera ovakvih smutnji bilo je mnogo u ranim začecima islama i prvih stoljeća, od kojih su se Imami, a.s., iz Ehli-Bejta i njihovi sljedbenici uvijek držali podalje. Čak i priča o pobuni Ebu Muslima protiv Umejevića, iako je naizgled bila usmjerena na uništenje jednog zla, u svojoj suštini bila je zamjena jednog zla drugim, odnosno zamjena vlasti Umejevića sa vlašću Abasovićima. Zbog toga, kada je Ebu Muslim putem pisma ponudio vlast i hilafet Imamu Sadiku, a.s., on je to odbio jer je znao ko se krije iza te pobune. Drugim riječima, Imam, a.s., je znao da je to smutnja u kojoj se dvije zle skupine sukobljavaju i da ne treba dati prednost nijednoj od njih.
Između ostalog, shodno onome što se pominje u djalu Gurerul-hikem, Vođa pravovjernih, a.s., kazao je:
اَلْعُزْلَةُ أَفْضَلُ شِیَمِ الْأَکْیَاسِ
Povučenost je najbolja osobina pronicljivih.[2] U drugoj predaji od njega se prenosi:
سَلَامَةُ الدِّینِ فِي اعْتِزَالِ النَّاسِ
Spas vjere je u povučenosti od ljudi.[3]
U jasnoj i poučnoj predaji od Imama Sadika, a.s., se prenosi, da kada su pitali Imama, a.s., zašto je izabrao povučenost i osamljenost, odgovorio je:
فَسَدَ الزَّمَانُ وَ تَغَیَّرَ الْإِخْوَانُ، فَرَأَیْتُ الْإِنْفِرَادَ أَسْکَنَ لِلْفُؤَادِ
Vremena su postala pokvarena, a braća su promijenila svoje puteve, stoga sam mir srca našao u osamljenosti.[4]
Časni Kur’an također ukazuje na ovaj princip. Na primjer, vidimo kako se poslanik Ibrahim, a.s., obratio skupini idolopoklonika i kazao:
﴿وَ أَعْتَزِلُكُمْ وَ مَا تَدْعُونَ مِن دُونِ اللهِ وَ أَدْعُو رَبِّي﴾
I povlačim se od vas i onog šta zazivate mimo Allaha, a prizivat ću Gospodara svoga.[5]
U kazivanju o stanovnicima pećine (Ashab al-Kahf) također se u 16. ajetu sure El-Kehf spominje njihovo povlačenje i osamljivanje od pokvarene i korumpirane skupine.
Iz onoga što je rečeno jasno je da Imam, a.s., nikada nije mislio da u slučaju kada neka zla skupina ustane protiv vjernika i sljedbenika istine, ne treba pružiti podršku onima koji traže istinu, jer takav stav bio bi u suprotnosti s nedvosmislenim ajetom iz Kur’ana koji kaže:
﴿وَ إِن طَائِفَتَانِ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ اقْتَتَلُوا فَأَصْلِحُوا بَيْنَهُمَا فَإِن بَغَتْ إِحْدَاهُمَا عَلَى الْأُخْرَىٰ فَقَاتِلُوا الَّتِي تَبْغِي حَتَّىٰ تَفِيءَ إِلَىٰ أَمْرِ اللهِ فَإِن فَاءَتْ فَأَصْلِحُوا بَيْنَهُمَا بِالْعَدْلِ وَ أَقْسِطُوا إِنَّ اللهَ يُحِبُّ الْمُقْسِطِينَ﴾
A ako se dvije skupine vjernika sukobe, tad međusobno izmirite obje; pa ako jedna od dvije napadne drugu, tad se borite protiv one koja je napala, dok se ne povrati naredbi Allahovoj; pa ako se povrati, tad izmirite međusobno obje jednako i budite pravedni. Uistinu! Allah voli pravedne.[6]
Moguće je da razlika između rečenice ‘koja nema ni leđa dovoljno snažna, da bude jahana’, i rečenice ‘ni vimena, da bude mužena’, leži u tome što se prva odnosi na neposrednu pomoć pobunjenicima, kao što je omogućavanje prijevoza i učestvovanju u borbi. S druge strane, druga ukazuje na indirektnu pomoć, poput materijalne podrške tim grupama, što je slično davanju mlijeka za hranjenje njenih pristalica.
Kako je već u fusnoti pomenuto, ova mudra izreka dio je duže oporuke koju je Imam Ali, a.s., uputio svom dragom sinu, Imamu Hasanu Mudžtebi, a.s. U nastavku se prenosi dio tog govora radi dodatne koristi:
كَيْفَ وَ أَنَّى بِكَ يَا بُنَيَّ إِذَا صِرْتَ فِي قَوْمٍ صَبِيُّهُمْ غَاوٍ، وَ شَابُّهُمْ فَاتِكٌ، وَ شَيْخُهُمْ لَا يَأْمُرُ بِمَعْرُوفٍ وَ لَا يَنْهَى عَنْ مُنْكَرٍ، وَ عَالِمُهُمْ خَبٌّ مَوَّاهٌ مُسْتَحْوِذٌ عَلَيْهِ هَوَاهُ، مُتَمَسِّكٌ بِعَاجِلِ دُنْيَاهُ، أَشَدُّهُمْ عَلَيْكَ إِقْبَالًا، يَرْصُدُكَ بِالْغَوَائِلِ، وَ يَطْلُبُ الْحِيلَةَ بِالتَّمَنِّي، وَ يَطْلُبُ الدُّنْيَا بِالْاِجْتِهَادِ.
Kako ćeš, o sine moj, kada se nađeš među narodom čiji su mladi izgubljeni, a čija omladina je nemoralna, dok stariji ne naređuju dobro i ne sprečavaju zlo? Njihovi učenjaci su obmanjivači, koji su podložni svojim strastima a privrženi su prolaznom svijetu. Oni su ti koji se najviše približavaju tebi, a u stvarnosti te vreba opasnost; nastoje pronaći načine da te obmanu, dok svijet traže s velikim trudom.
خَوْفُهُمْ آجِلٌ وَ رَجَاؤُهُمْ عَاجِلٌ. لَا يَهَابُونَ إِلَّا مَنْ يَخَافُونَ لِسَانَهُ، وَ لَا يُكْرِمُونَ إِلَّا مَنْ يَرْجُونَ نَوَالَهُ. دِينُهُمُ الرِّبَا، كُلُّ حَقٍّ عِنْدَهُمْ مَهْجُورٌ، يُحِبُّونَ مَنْ غَشَّهُمْ، وَ يَمَلُّونَ مَنْ دَاهَنَهُمْ، قُلُوبُهُمْ خَاوِيَةٌ لَا يَسْمَعُونَ دُعَاءً وَ لَا يُجِيبُونَ سَائِلًا. قَدِ اسْتَوْلَتْ عَلَيْهِمْ سَكْرَةُ الْغَفْلَةِ.
Njihov strah je odgođen, a nada im je trenutna. Ne boje se nikoga osim onoga čiji je jezik zastrašujuć, a ne poštuju nikoga osim onoga od koga očekuju neku korist. Njihova vjera je kamata, a svaka istina je zanemarena. Vole one koji ih obmanjuju, a umaraju ih oni koji im laskaju. Njihova srca su prazna, ne čuju moljenje i ne odgovaraju onima koji mole. Njih je obuzelo pijanstvo nemara.
إِنْ تَرَكْتَهُمْ لَمْ يَتْرُكُوكَ وَ إِنْ تَابَعْتَهُمْ اغْتَالُوكَ. إِخْوَانُ الظَّاهِرِ وَ أَعْدَاءُ السَّرَائِرِ يَتَصَاحَبُونَ عَلَى غَيْرِ تَقْوَى – فَإِذَا اِفْتَرَقُوا ذَمَّ بَعْضُهُمْ بَعْضًا تَمُوتُ فِيهِمُ السُّنَنُ وَ تَحْيَا فِيهِمُ الْبِدَعُ، فَأَحْمَقُ النَّاسِ مَنْ أَسِفَ عَلَى فَقْدِهِمْ أَوْ سُرَّ بِكَثْرَتِهِمْ. فَكُنْ عِنْدَ ذَلِكَ يَا بُنَيَّ كَابْنِ اللَّبُونِ لَا ظَهْرٌ فَيُرْكَبَ وَ لَا وَبَرٌ فَيُسْلَبَ وَ لَا ضَرْعٌ فَيُحْلَبَ…
Ako ih ostaviš, neće te napustiti, a ako ih slijediš, prevariće te. Braća su im samo po vanjštini, a neprijatelji su im u tajnosti, druže se bez bogosvjesnosti. Kada se razdvoje, jedni druge prekoravaju. U njima umiru sunneti, a oživljavaju novotarije. Najgluplji su oni koji tuguju zbog gubitka takvih ili se raduju njihovom broju. Stoga, budi u vremenima smutnje poput kamile mlade, koja nema ni leđa dovoljno snažna, da bude jahana, ni dlake da bude strižena, ni vimena, da bude mužena…[7]
Izvor: https://ahlolbait.com/
[1] Iz predaje koju prenosi Redijuddīn ‘Alī ibn Jūsuf Hillī, brat allāme Hillija, u djelu El-‘udedul kavijje, sv. 1, str. 357, može se zaključiti da je ova rečenica – uz manju razliku – dio oporuke koju je Imam Ali, a.s., iznio svom sinu, Imamu Hasanu, a.s.
[2] Gurerul-hikem, str. 318, predaja 7350.
[3] Gurerul-hikem, str. 319, predaja 7365.
[4] Mīzānul-hikme, sv. 8, predaja 12911.
[5] Merjem (19), 48.
[6] El-Hudžurāt (49), 9.
[7] Bihārul-envār, sv. 74, str. 234, predaja 3.
