Autobiografija
Siromašni rob Sejfullah Proho, ovisan o milosti njegovog moćnog Stvoritelja, sin je hadži Salihage, koji je umro 1310./1892. godine na Mini, u toku obavljanja hadždža, po silasku sa Arefata i ukopan u Mekki el-Mukerremi u mezaristanu el-Džennetu el-mu’lat, do mezara njegovog najprisnijeg prijatelja Kumašina Mustafe, sina Abdullahova, Sarajlije, a Salihaga je sin hadži Mustafe Herceglije, Konjičanina, koji je, također, umro na povratku sa hadždža i ukopan u Suecu, Egipat, približno 1280./1863. godine. Neka im Allah Uzvišeni oprosti grijehe Njegovim najljepšim oprostom.
Znanje sam počeo stjecati od momenta kad sam mogao razlikovati desnu od lijeve strane, tako da se u meni ni za što drugo više nije mogla razviti sklonost.
Nakon što sam u svom rodnom gradu Konjicu završio osnovno obrazovanje pred pobožnim muallimom Gačom Derviš-efendijom Konjičaninom, umro 1287./1870. godine, neka mu se Allah smiluje, a potom pred muallimom, kojemu nije bilo ravnog u njegovom vremenu u pobožnosti i asketiz-mu, hadži hafizom Zulfikar-efendijom Konjičaninom, umro u toku obavljanja hadždža 1308./1890. godine, neka mu se Allah smiluje, uključio sam se u kružok (halku) gdje je predavanja držao profesor i učenjak Humo Omer-efendija Mostarac, autor dva djela iz sintakse Veliki izbor i Mali izbor, zatim djela: Sehletu’l-husul fi’l-‘ibadeti i El-Menzume elbu-snevijje fi’l-mev’izati, umro oko 1297./1879. godine, neka mu se Allah smiluje.[1]
Potom sam otišao u Sarajevo, Bosna, gdje sam prisustvovao predavanjima u Gazi Husrev-begovoj medresi, u razredu kom je predavanja držao čuveni alim, reisul-ulema i muftija, hadži Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović iz Kulen Vakufa, umro oko 1312./1895. godine,[2] neka je Allah s njim zadovoljan. Tu sam za tri godine prešao: El-Feva’idu’d-dija’ijje šerhu el-Kafije Ibnu’el-Hadžib od Džamija sa osnovnim tekstom Isa-godži od Ebherija.[3] Za to kratko vrijeme primio sam od svjetla njegovog znanja ono što nije bilo moguće primiti od drugoga, u sličnoj situaciji i pored težine njegovog stila u izrazu. Allah ga je naročito obdario tim vrlinama i blagoslovom.
U tom vremenu sam ustrajao u posjećivanju predavanja Šejha Husrevovog Hanikaha, časnog merhuma Spaho hadži Hasana Husni-efendije Sarajlije, umro 1334./1915. godine, pisca djela Muntehabu’l-usul li intidabi el-vusul fi’l-usul, Risale-tun fi’l-medžaz i Komentar na Risaletu adabi’l-bahs od Šejha Mustafe ibn Jusufa Mostarca, pisca brojnih djela, koji je poznat pod pseudonimom Šejh Jujo, umro 1610. godine, neka mu Allah uzvrati nagradom kao uzdarje za ukazani trud i neka ga obaspe Svojom dobrotom i dobročinstvom.[4]
Onda sam, odredbom Uzvišenog Allaha, smjelo krenuo na put, otisnuvši se pučinom mora u želji za stjecanjem znanja od svih učenih ljudi (do kojih sam mogao doprijeti).
U Carigrad, neka ga Allah sačuva od propasti i nesreća, stigao sam početkom 1300./1882. godine po hidžri časnog Vjerovjesnika, kada mi je bilo oko 25 godina života. Allah me je usrećio time što sam mogao studirati pred izuzetno učenim i uglednim naučnikom i genijalnim piscem Mustafom Hakki ibn Halilom el-Džum’avijem, umro oko 1315./1897. godine, Svevišnji ga nastanio u cvjetnim džennetskim baščama kroz koje rijeke teku. U toku mog studija pohađao sam predavanja u džamiji Sultana Mehmeda el-Fatiha, jutrom i večerom, a uz to i dopunsku nastavu na kojoj su bila predavanja iz racionalnih i tradicionalnih znanosti, što mi je donijelo veliku korist. Spomenuti mi je profesor, neka ga Allah podari obilnom mi-lošću, ukazivao naročitu pažnju, a respekt sam imao i od drugih mojih profesora. On mi je dao usmeno dopuštenje, a to je naveo i u diplomi (idžazef), da mogu predavati iz onih nauka i naučnih disciplina koje sam kod njega učio. U diplomi je spomenuo i svog profesora, poznatog naučnika, autoriteta njegovog vremena, Mustafu Ševket-efendiju Istanbulija, umro oko 1288./1871. godine, neka je na njeg Allahova milost. Također je spomenuo i ostale svoje profesore, sve do posljednjeg u tom nizu, neka je na svih njih Allahova milost.
Diploma je datirana 1311./1893. godine. U njoj mi je preporučio permanentno samoobrazovanje i slijeđenje Pravog puta. Ovo je vrhunac njegovog zahtjeva i cilj onoga što je od mene tražio.
Na planu mog obrazovanja, u slobodno vrijeme, prisustvovao sam predavanjima i kod nekih drugih znamenitih profesora, kao što su poznati naučnici: Hadži Ismail Hakki-efendija el-Manastirli, umro oko 1335./1916. godine, Mu-stafa-efendija el-Udeši, Hadži Ahmed-efendija, pozant pod nadimkom el-Istanbuli, kao i kod nekih drugih uvaženih profesora, neka im Allah pokloni obilje Svoje milosti.
Uvaženi naučnik i savršeni profesor Ahmed Hamdi-efendija el-Džihar Šanbevi dao mi je diplomu (idžazet) iz nasljednog prava u kojoj je naveo niz svojih profesora sve do Vjero-vjesnika, neka je na njeg najbolji blagoslov i mir, i naložio mi je, Svemilosnik mu milost udijelio, da nasljedno pravo predajem na osnovu moja dva djela: ‘Umdetu’l-fera’id i Komentaru na isto ‘Ukdetu’l-fera’id, koja sam napisao u toku studija i o kojima se on, tom prilikom, izrazio na najpohvalniji način. Kad sam odlučio krenuti nazad u domovinu, poštovani profesor el-Džum‘avi, neka mu je Allah milostiv, preporučio mi je da ne molim namještenje za profesora, muftiju i si: “Ako ti nešto ponude od sebe i bude ti odgovaralo, prihvati, a ako ne ponude, vrati se u Istanbul i ovdje se posveti profesorskom zvanju jer je tako za tebe najbolje. Da ćeš ovdje dobiti zaposlenje garancija ti je to što imaš naklonost najutjecajnijih ljudi u islamskom Mešihatu, zbog dva djela koja si napisao u toku studija, a koja su oni, nakon uvida, ocijenili vrijednim i dobrim i dali dozvolu za štampanje i distribuciju.” Zbog profesorovih pohvala pocrvenio sam u licu od stida! Iznenadio sam se otkud mu informacija b ocjeni mojih knjiga jer mu ja to nisam kazao. Kasnije sam doznao da mu je to jedna ličnost iz Mešihata otkrila.
Stigavši u domovinu posjetio sam reisul-ulemu (Hadžiomerovića), koji mi je ponudio položaj kadije, što sam odbio ispričavajući se teretom odgovornosti te dužnosti, za što se, uostalom, nisam ni školovao. Pošto mi on tog momenta nije imao ništa drugo ponuditi što bi meni odgovaralo, zvanje nastavnika ili muftije, a ponuđeno ne primih jer u životu me je privlačilo zvanje i posao učitelja, za što sam se školovao, a ne posao radi pukog uhljebljenja, bez posla sam ostao kod kuće godinu dana. Kada je ostalo upražnjeno mjesto muallima u mektebu u mom gradu, sugrađani su mi ponudili da podučavam djecu i reformišem nastavu u tom mektebu. Na njihovo traženje prihvatio sam se tog posla, dok mi Allah ne ukaže novu priliku. Taj posao sam radio na način kako sam se školovao, uloživši sve svoje snage i volju. U tome su mi prošle pune tri godine, kad mi mještani Cazina, grada u Bosni, ponudiše mjesto profesora u tamošnjoj Medresi, godine 1316./1898. Tu ponudu sam prihvatio, neumorno se davši na posao, po cijeli dan držeći nastavu, bez pauze i odmora. To je tako trajalo punih 11 godina, za koje vrijeme je, Allahovom pomoći, ispred mene izišlo osposobljeno za imame i mualli-me oko pedeset svršenika, ne računajući one koji su nastavili studije u Istanbulu, “Šeriatskoj sudačkoj školi” u Sarajevu i one koji su se počeli baviti drugim zanimanjima.[5]
Direktor “Šeriatske sudačke škole” u Sarajevu, Spaho hadži Hasan Husni-efendija, neka mu je Allah milostiv, ponudio mi je da predajem u toj školi na upražnjenom mjestu jednog umrlog profesora, ali nisam mogao prihvatiti tu ponudu jer sam bio vezan za Medresu u Cazinu kojoj je bio potrebniji profesor nego “Šeriatskoj sudačkoj školi”. Međutim, neki moji prijatelji su mi savjetovali da se prihvatim ponuđenog posla radi općeg interesa te sam na kraju pristao.[6]
Kada sam se prihvatio nove dužnosti, počeo sam predavati fikh s pripadajućim pomoćnim znanostima. U toj namjeni napisao sam predavanja za početnike pod naslovom: Mukaddimetu’l-fikh[7] kako bih studentima olakšao da jednostavnije ovladaju ovom naukom i omogućio bolje razumijevanje materije. Ovo djelo obuhvata pitanja koja su neophodna početnicima: ono što je prethodilo formiranju ove časne nauke s kojom se postiže blagostanje na oba svijeta, dok sam o njenim vrijednostima govorio u drugom djelu. U navedenoj knjizi sam iznio nužne informacije za razumijevanje ove nauke, bez čega nije moguće pristupiti valjanom studiju:
- Podjela šerijatskih znanosti koje su sadržane u fikhu;
- Osnivanje fikha;
- O četiri velika imama;
- Vrline i doprinos Imama Ebu Hanife; o više hanefijskih i drugih učenjaka iz četiri pravne škole (mezheba);
- Uzroci razilaženja među učenjacima četiri pravne škole;
- Generacije islamskih pravnika, glavne ličnosti svake generacije i najznačajniji autori;
- Problemi ove znanosti raspoređeni po generacijama i djela koja to tretiraju;
- Opis institucije muftije sa njezinom adekvatnom upotrebom u pravnim djelima;
- Osnivanje fikhske znanosti, njezin doseg, područja, cilj i potrebe za njom i drugo što će poboljšati upoznavanje s ovom naukom kod početnika, da im bude jasnije i da studij tog predmeta zavole.
Ukratko, glavno djelo na kome je bilo utemeljeno Mukaddimetul-fikh iz povijesti fikhske znanosti je El-Bidajetu ilen-nihaje i to, što je bilo moguće kraće.
Glavni cilj je bio obuhvatiti što više pitanja iz obredoslov-lja i ona koja su u vezi s tim, od čega sam sačinio jedan zbornik pristupačan svakom studentu i da mu pruži odgovore na postavljena pitanja. Sve ono što je bilo u Mukaddimi iz raznih komentara i glosa, Kešfuz-zunun-a, Kamusul-i‘lam-a, nekih djela o generacijama naučnika (tabekat) i njihovim komentarima, sve sam to tu sažeo ukoliko je bilo važno i potrebno da znaju početnici – studenti, kako bi im bilo olakšano učenje. Također sam, da bi studentima bilo pristupačnije, na osnovni tekst dao Komentar da bi se na njeg mogli oslanjati.
Namjeravao sam da štampam ovu knjigu kako bi bila u široj upotrebi, ali je buknuo Balkanski rat, a zatim Svjetski rat u koji su bile uključene evropske zemlje, što je odgodilo štampanje mog djela, a iza toga i drugi faktori koji su otežavali ovu moju zamisao. Onda je ušao u opticaj novac u papirnim novčanicama, što je potpuno eliminisalo mogućnost štampanja spomenute knjige. Kasnije sam nakanio da štampam samo Mukaddimu zbog sve veće potražnje studenata za ovom knjigom jer većini njih u našim krajevima nije dostupna literatura o vjerskim pravcima, o autoritetima u vjerskim znanostima, pa je njezino pisanje bilo preče od pisanja neke druge knjige. Dapače, većina njih misle, osobito neuki svijet, posebno neki koji su opsjednuti učenošću pisaca kršćanske Evrope, da je nauka i umjetnost privilegija kršćana, iako je njihova učenost nastala utjecajima islamskih naučnika i proučavanjem njihovih djela, kao što je to spomenuto i navedeno kroz devet poglavlja ove knjige, kako sam naveo.
Molim Allaha Uzvišenog da mi olakša svaku poteškoću u životu, a sve ono što je nama teško, Njemu je lahko!
Prijevod s arapskog i bilješke Muharem Omerdić
Izvor: https://www.mizkonjic.ba/
Predgovor
Dokazuju muhaddisi[8] lijep haber,
Kojeg je izrekao Pejgamber:
“Fatima je jedan dio od mene,
Ko ne voli nju, ne voli ni mene!”
Taj haber je baš i mene potak’o,
Da napišem jedno djelce[9] ovako,
Na našem domaćem jeziku,
Nek’ je jasno svakom mušku i žensku.
Ne bismo l’ je štogod više voljeli,
Pa bi bili Pejgamberu po volji,
Koji bi nam šefaatčija[10] bio
I za nas se dragom Bogu molio,
Na Božijem strašnom sudu gdje će se
Silnom Bogu odgovarat sve za se.
Od Božijeg straha tu će svak drhtat
I razgledat ne bi l’ imo kud bježat.
Niko nikom neće na um padati,
Svako će se sam o sebi baviti.
I majke će zaboravit dječicu,
Koju su im vazda bila na srcu.
Čije oko za Fatimom zasuzi,
Neće biti na ‘nom sv’jetu u brizi.
Ko god koga voli s’ njim će i biti,
Vako glase pejgamberske vijesti.
Napisao: Sejfullah-efendija Proho
Izvor: https://bastinaobjave.com
Dobrote hazreti Fatimine
Kad je pejgamber na miradž[11] išao,
U Hatidžin ćošak je unišao.
Tu mu Džebrail jabuku otkide
I reče mu, te je tude pojede.
Od koje je Fatimu majka pon’jela
I džennetskim mirisom zamirila;
Sve miriše dok Fatimu ne rodi,
Od tada se u njoj miris porodi.
Kad bi Džennet Pejgamber poželio,
On bi svoju Fatimu pomirio.
Muhammed je imao djece odviše,
Ali sva mu za života pomriješe.
Osim najmlađe Fatime njegove,
Ona osta nakon smrti očeve.
Od svih kćera nju voljaše najviše,
Jer od sviju ona bolja bijaše:
Gorljivo je volila Pejgambera,
Ne mogaše bez njeg imat mira.
Sve slušaše šta Pejgamber govori,
Pa bijaše vrlo znana u vjeri.
Ona bijaše i pobožna odviše,
Danom, noću, sve ibdete činjaše.
Ne propusti nikad živa svoj namaz
Dragom Bogu mnogo činjaše nijaz[12]
Il’ će hodit, il’ sjedit, ili leć’,
Zikrullahom[13] bavljaše se k’o meleć.
Pohvaljene dane vazda posćaše
I u drugim vrlo malo jedaše.
Dobra srca, darežljiva dušica,
Sirotinju pazila je sa srca.
Dijeljaše sa sofre svoje jelo,
Dijeljaše sa sebe odijelo.
Blage riječi bijaše baš svakome,
Ali nikad ne laskaše nikome.
Mudro bi se smislila šta će reći,
Pa joj niko ne ču sramne riječi.
Malo govoraše ta dobričica,
U svemu se metnula na svog Oca.
Grohotom se ne nasmija nikada,
Stidna bješe i ponizna svakada.
Ne voljaše miješat se sa svijetom
Ona bješe brižna za ahiretom.
Preziraše gizdanje i skitanje,
A još više za drugim klevetanje.
Lijepa bješe i pametna odviše
Ko je viđe na srcu je voljaše.
Svjetla lica bijaše ko’ zvjezdica,
Sjajna kosa miraše ko’ ružica
Lijepe ćudi bijaše ko’ hurija
Od svakog ženska bi pribranija.
Hazreti Pejgamber njojzi reko je,
“Ti si cvijet džennetske ženskadije!”
Donesimo sad na njega salavat,
Ne bismo li zaslužili šefa’at.
Sallallāh ‘alā Muhammed,
Sallallāh ‘alejhi ve sellem!
Napisao: Sejfullah-efendija Proho
Izvor: https://bastinaobjave.com
Hasan i Husejn, r.a.
Kad bijaše Fatmi vakat udat se,
S time odmah pejgamber je brin’o se.
Udade je za hazreti Aliju,
Za svog dragog amidžića veliju[14].
Jer njih Allah u Džennetu sam vjenča,
U prisusvu četrest hiljad’ meleća.
Potomstvo je resulovo sve od nje,
Sve mu kćeri bez djece su osim nje.
Ona jeste lijepu djecu rađala,
Hasana je i Husejna rodila.
Koji bjehu pejgamberu k’o oči,
Pazio ih sve po danu i noći.
I na smrtnoj postelji kad bijaše,
Baš se njima radovaše najviše;
U najvećoj muci bi ih pozvao
I na svoje krilo bi ih uzeo.
Uz’o bi im medna usta u svoja,
Isto k’o da satić meda ispija;
Držeći ih za ručice rek’o je:
“Ko njih voli u Džennetu sa mnom je.”
Napisao: Sejfullah-efendija Proho
Izvor: https://bastinaobjave.com
Preseljenje Muhammedovo, s.a.v.a.
Kad Muhammed dini Islam objavi
I k’o sunce kada svuda zasjaji,
Bude pozvan od Allaha da seli
I Božjoj milosti da preseli.
Sve po redu ashabi mu dođoše
I s njime se svi plačuć oprostiše.
Kad se jadna Fatima s njime oprosti,
Neobično ona se ožalosti.
Grli oca i ljubi ga cvileći,
Svak se na nju sažaljaše plačući:
“Grdna rano, gorka njena rastanka,
Nakon njena medenoga sastanka!”
Fat’ma reče: “Nemoj oče Ti mrijet,
Ja ću za te, dragi oče, umrijet!
Ja da umrem ne bi ništa udilo,
Ti da umreš snašlo bi nas ludilo.
Najveća je žalost ovom ummetu,
Izgubiti Tebe na ‘vom svijetu
Ti si svjetlo pravog puta ummetu,
Koji vodi Božijem rahmetu[15].
Dok si ti na zemlji sve će dobro bit,
Ti kad umreš sve će ovo harab bit.
Radi Tebe sve je Allah stvorio,
Da Te ne bi, ne bi ništa ni bilo.[16]
Otac tješi svoju milu Zehricu,[17]
Grleć, ljubeć, mirišuć k’o ružicu:
“Oči moje, nemoj za mnom plakati,
Za me nije više ovdje stajati.
Ja sam Bož’ju zadaću izvršio,
Za koju sam na ‘vaj svijet došao.
Bož’ja milost mene pozivlje sebi,
Treba da je ovaj devlet[18] drag tebi.
Ti ne možeš dušo za me umrijet,
Jer ne može niko ni za kog mrijet.
Svako mora smrtno šerbe popiti
I u crnu zemlju se zakopati.
Sve su mrli i prijašnji resuli
I sa svojim ummetim se rastali.
Ovaj svijet postojaće sve dotle,
Dok se Kur’an ne podigne sa zemlje.
Mi ćemo se opet, dušo, sastati
I današnje zaboravit žalosti.
U Džennetu kad vidimo ljepote
I Allaha nad kog nema ljepote.”
Ovaj savjet očin bi bez uspjeha,
Od njeg ne bi Fatmi kakva utjeha.
Za tim opet reče kćerkici:
“Ti ćeš, oči, najprva za mnom doći.”
Tad se njojzi nekoliko rasvanu
I na to se draga srca osmjehnu.[19]
Donesimo na resula salavat,
Nadajuć se da će nam kašnje valjat:
Sallallāh ‘alā Muhammed,
Sallallāh ‘alejhi ve sellem!
Napisao: Sejfullah-efendija Proho
Izvor: https://bastinaobjave.com
Preseljenje hazreti Fatime, r.a.
Kad Muhammed na ahiret preseli,
Fatima mu od žalosti oboli.
Sve plakaše za njim noćim i danom
Spominjući dragog oca uzdahom.
Šta ću amo bez tebe oče mili?
Ništa mi se na ‘vom svjetu ne mili.
Mračni su mi dani isto ko’ noći
Oboljelo srce lupa i cvrči.
Svakog dana hasret[20] mi je to gori,
Za Tobom mi moje srce izgori.
Kada ćeš me oče sebi pozvati?!
Ja ne mogu više hasret snositi.
Srce moje prepuno je žalosti,
Umr’jet mi je od najvećih radosti.[21]
Osjekla je Fatima jelo i pilo,
Ne preživlje jednog časa veselo.
Zaronila u žalosne valove,
Snosila je k’o planine jadove.
Nikad joj se njena tuga ne diže,
Srcu joj se primicaše sve bliže.
Lijepo lice obehlo joj k’o repa,
Rumenilo izblijedilo ko krpa,
Blage oči pomućene suzeći;
Vrla pamet zagublja se misleći.
Vitko tijelo savilo se k’o dûga,
Spopala ga vel’ka žalost i tuga.
Ne hajaše ni s kim progovoriti,
Ne mogaše nikom se osmjehnuti.
Nikad joj se oči ne presušiše,
Vazda vrućim[22] suzama pretekoše.
Bolovaše po godine na srcu,
Od sevdaa[23] i umrije na koncu.
Prije smrti njezine se skupiše.
Svi ashabi, te Aliju zovnuše.
Moliše ga da joj savjet učini,
Da za ocem tol’ku žalost ne čini.
Da koristi za njim plakat il’ mrijet,
Svi bi za njeg radi bili pomrijet.
Svima nam je vel’ka žalost bez njega
Sabur činit treba, jer je od Boga.
Tad Alija sasluša te riječi,
Ode kući Fatmu nađe plačući,
Pa joj reče: “Ashabi me poslaše.”
Pripovjedi njojzi sve što rekoše.
Tad Fatima u Aliju pogleda,
Suznim očim zamišljena razgleda.
Pa mu reče: “Poslušaj me za Boga
Šta ću molit, bi’ćeš pribran kod Boga.
Sagradi mi blizu oca sobicu,
Tu ću plakat dok ne pustim dušicu.
Bejtu-l-ahzan[24] ime ću joj naditi,
Tu će meni shodno biti jaditi.
I moja je ova žalost od Boga
K’o i drugo što dolazi od Njega.
Od nje mi se nemoguće otresti,
Ovo braći ashabima kaži ti.”
“Dobro,[25] dobro, oči moje, Fatima,
Vrlo mene tvoja molba zanima.”
Sagradi joj kakvu želi sobicu,
Zadovolji svoju jadnu tužnicu.
Svakim danom tu je ona hodila,
Od žalosti svoje suze ronila.
Tu plakaše i učaše po vazdan,
Dok joj dođe u tom stanju smrtni dan.
Zadnje jutro tu je većma plakala,
Sa suzama i kamenje kvasila.
Uze šaku sa kabura zemljice,
Miriši je kao kitu ljubice:
“Lijepa zemlja čudno ti li miriši,
Svi ostali nisu ništa mirisi.”
Zapaljena po kaburu padnula,
S oči joj se sada perda podigla[26].
Ugledala u kaburu svog oca,
Razasja joj se od zemlje do Sunca.
U toj vel’koj radosti se izgubi,
Ne mogaše dalje znati šta se zbi.
Dok zavika iz kabura otac nju:
“Kćeri moja, brigo moja, zar si tu?!
Vrlo sam te poželio kćerkice,
Za tobom mi duša gori i srce.
Al’ već vâda[27] prikučila k meni doć’
I ti ćeš se kutarisat’ ovu noć.
Hajde dušo svojoj kući spremaj se,
Ovo ti je zadnji danak’ ne boj se.”
Kad to čula, otr’jezni se jadnica,
Dragom Bogu zahvalila sa srca.
Ode kući, poče mesti i prati
I po kući sve što treba smješćati.
Hasan, Husejn svoju majku gledahu
I milosno svoju majku pitahu:
“Što to, majko, brzo pos’o obavljaš
I na svoje mjesto svašto ostavljaš,
Baš k’o da ćeš nekud brzo hoditi,
I k’o da ćeš s ovog svjeta broditi?”
Kada čula majka svoju dječicu,
Proli suze i uzdahnu na srcu.
Zovnu sebi svoju djecu na krilo,
Oboje ih smjesti sebi u krilo.
Gladi djecu i ljubi ih jadnica,
Jer su djeca majci miva[28] od srca.
Jadna Fat’ma želi selit’ svom ocu,
Ali žali ostaviti dječicu.
Poče glave njih’ve miti i češljat’
I kose im lijepom knom oknivat.
Pere lijepa lica njih’va i noge
I haljine preoblači sve druge.
Zlatne kose češljajući oboma,
Natopi ih žalosnijem suzama.
Podvuče im mrku surmu u oči,
Sve to Fat’ma uredila do noći.
Opet uze dragu djecu milovat,
Jer namisli sad se s njima rastajat.
Od žalosti poče njima tepati:
“Moja janjad, ko će vaske gledati?!
Ko će vama jelo davat i pilo
Hoće l’ iko vas uzeti na krilo?
Ko će vašu lijepu kosu češljati,
Ko li će vam haljinice čistiti?
Sada ću se jadna s vama rastajat
I vašemu milom djedu otprtljat!
Čudnu ti li imam brigu za vama,
Ostaju mi moje oči na vama,
Kada će te majci doći na kabur,
Da vas jadna majka vidi kroz kabur!”
Tad zacvili njenih dvoje sjeročad’:
“Mila majko, zar ćeš i ti otić sad?!
Izgubismo dragog djeda i tebe,
S kim ćemo se razgovorit bez tebe?!
Grdna rano teška našeg rastanka,
Ostajemo tužni, jadni za vijeka!”
Sad uletje i Hazreti Alija,
Jeca, plače taj Božiji velija.
Pita Fat’mu: “Šta je novo, dušice?
Vaš plač mene ‘vamo dirnu u srce.”
Tad Fatima njemu reče: “Mužu moj,
Valja meni sada mrijet, druže moj!
Otac mi je jutros kaz’o ovu vijest,
Da ću noćas pod sigurno umrijet.
Ostavljam ti ovu djecu u amanet,
Da im Bog da na dva sv’jeta selamet!
Pazi dobro moju milu dječicu,
Ostaju mi, grdana rana, na srcu!
Nek’ mi budu vazda čista dječica,
K’o kad im je živa njih’va majčica!
Ukopaj me kod mog oca što bliže,
Ne bi li se s njime vid’la što brže!”
Kad Fatima svoj vasijet izvrši,
Tobu čini i učenje završi.
Okrenu se prema kibli, pa leže;
Sa očiju pobuljačku podiže.
Diže ruke, pa Allah zamoli:
“Sad mo moju dušu primi, Premili!”
Pusti dušu pred jaciju i umre,
Iz Dženneta mirisovi zamire.
Zatrepti joj nur[29] u licu k’o sunce,
Svakoga je to dirnulo u srce.
Cijela kuća utopi se tad u nur,
Zapali se ud i amber i buhur.[30]
Lijepo lice osta joj smijući se,[31]
Ko tu bješe mišljaše smijuka se.
Doletješe tad džennetske hurije,
Donesoše joj džennetske haljine.
Opremi se čisto tijelo njezino,
Ogrnu se odijelo vezeno.
Iskopaše njojzi kabur kod oca,
Baš u mjestu gdje je njena sobica.
Sve se skupi, donesu je iznimno
Na rukama učeć, plačuć zajedno.
Sve se duše pejgamberske skupiše
I hurije, na dženazu dođoše.
Ebu Bekir sa izunom Alinim,
Naprijed prođe, imam bi svim ostalim.
Dženazu joj s poštovanjem klanjaše,
I u kabur učeć, plačuć spustiše.
Dokazuju,[32] da je Resul pružio
Obe ruke i Fatimu uzeo.
U svoj kabur, il’ je blizu smjestio
I time je mudžizu pokazao.
Zakopaše Božiju milosnicu,
U džennetsku mirišljivu baščicu.
Za njom osta cijeli svijet žalostan,
Nek je Allah od nje vazda radostan.[33]
Da nas Allah u Džennetu sastavi,
Koji naške na ‘vom sv‘jetu rastavi.
Nije nikom na ‘vom svijetu dugo ‘stat,
Trebamo se smrti nadat svaki sat.
Muhammed je dragom Bogu nadraži,
Pa ni njega ‘amo dugo ne drži.
Ovaj svijet Bog učini imtihan[34],
Da na njemu svak zaradi sebi stan:
Ili Džennet, u kom će se nasladit,
Il’ Džehenm, u kom će se sve patit.
Mi premda smo u velikom gafletu[35]
Nadamo se ipak Bož’jem rahmetu.
Milujući hazreti Muhammeda
I svakoga od njegova poroda.
Molimo ga svi za njegov šefaat
Donoseć mu iz dna srca salavat:
صَلَّی الله رَبُّنَا عَلَی النُّورِ الْمُبِين
مُحَمَّدِ الْمُصْطَفَی سَیِّدِ الْمُرْسَلِين
اَلْبَشِير اَلنَّذِير اَلسِّرَاجَ الْمُنِير
خَاتَمِ الرُّسُلِ أَفْضَلِ الْبَشَرِ
وَ عَلَی آلِهِ وَ صَحْبِهِ أَجْمَعِين [36]
Napisao: Sejfullah-efendija Proho
Izvor: https://bastinaobjave.com
Munadžat[37] pisca
Na svršetku veli griješni Sejfullah:
“Oprosti mi moje grijehe ja Allah[38]!
Kako meni, tako svakom onome,
Koji mene hajr dovom spomene!
Moji grijesi jesu, Bože, k’o brda,
Al’ ‘pram Tvojoj milosti su k’o gruda.
Pa je Tebi oprostiti prelahko,
A meni je kaznu trpit preteško!
Još imadem dobrog zagovornika,
Najvećega Tvog milog Poslanika.
Koji će me prihvatiti pod svoj skut,
I za me se zamoliti svaki put.
Djeco naša bud’ te Bogu amanet,
Da vam Bog da na dva sv’jeta selamet!
Učvrsti ih na Svom dinu ti Bože,
Omili im Ti pobožnost što brže!
Ne pusti ih u bezvjerje današnje!
Omrazi im sve zle čine[39] sadašnje!
Tako ti Muhammedova hurmeta[40]
I Tvojega velikoga rahmeta!
Završi nam son nefese[41] ja Allah!
Govoreći: Lā ilāhe illallāh!
Primi naše sa imanom dušice,
I smjesti ih u džennetske ptičice!
Do našega iz kabura ustanka,
I našega do mahšera[42] polaska!
Olakšaj nam sve teškoće mahšerske,
Ukloni nam sve strahote pakoske![43]
Nadari nas džennetskim ljepotama,
Nezaslužnim našijem dobrotoma!
U blizini hazreti Muhammeda,
I njegova odličnoga poroda!
Pokaži nam svoju Bož’ju ljepotu,
Koja nam je najdraža u Džennetu!
Ukabuli moju dovu ja Rahīm,
A nemoj me iznenaditi, ja Kerīm!
Od nas vazda razi[44] budi, ja Mu‘īn![45]
Ti si nama Erhamur-rāhimīn![46]
Donesimo sad na njega salavat,
Ne bi li nam kabul bio munadžat:
Salat ‘alejk, Božiji milosniče!
Selam ‘alejk, Božiji poslaniče!
Koji si nam pravu vjeru donio,
I sve sretne ljude u nju doveo.
Zaslužan si, da Te uvijek slavimo,
Da te više nego oči volimo.
Slava tebi, najuzvišeniji čovječe!
Slava tebi, griješnih zagovorniče!
Nek’ je ve’lka Bož’ja milost na tebi!
Nek je za nas vruća briga na tebi!
Kad budemo griješni pred Allaha doć,
Priteci nam šefa’atom u pomoć!
Napisao: Sejfullah-efendija Proho
Izvor: https://bastinaobjave.com
Dva sna
Milo mi je ispričati ovdje dva sna, koja znače da sam se ja, inšaAllah, dosta osevabio time, što sam ovu knjižicu napisao.
Jedan je san od mene, a drugi je od mog starijeg brata Alije.
Ja, pišući je prevalio sam jednu večer čudo, preko pola noći. Pošto legoh da malo zaspem, još ne zavedavši se u duboki san, da Bog na dobar hajr okrene!, ukaza mi se jedna divna palača s velikim prozorima, od kojih na jednome stajaše jedno milostivo žensko u lijepoj, prostranoj i do tala dugoj haljini, koje odmah poznadoh da je to milosrdna hazreti Fatima, r.a. Kao da mi je bila otprije lično poznata. Gledaše u mene veoma veselim i osmjehnutim licem, kao da mi na srcu zahvaljuje na mome radu. Ja se jako zastidjeh od te najhajirnije i najodličnije žene i od stida oborih oči preda se. U tom momentu ja se probudih.
Do malo vremena otišao sam u svoje rodno mjesto Konjic, pa mi poče moj brat pripovjedati da je usnio, kako sam ja umro i da me nosi hazreti Pejgamber, alejhisselam, s mnogim njemu nepoznatim hodžama u velikim ahmedijama, među kojima bijaše i naš brat, pobožni rahmetli Abdulah u tolikoj visini rasta, da mu je ahmedija prošla mimo sve visoke voćke, između kojih se nosaše moja dženaza. Rahmetullahi ‘alejhi!
(Sejfullah Proho – Hercegovački biser, priredili Fatima Tinjak i Muharem Omerdić, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009., str. 106.)
Napisao: Sejfullah-efendija Proho
Izvor: https://bastinaobjave.com
[1] Živio u vremenu od 1820. do 1880. godine. Mehmed Handžić i Ha-zim Šabanović smatraju da mu je najpoznatije djelo Sehletu’l-vusul, dok ga Proho navodi kao Sehletu’l-husul fi’l-‘ibadeti. Navedeni autori spominju još sedam njegovih djela. (M. Handžić, Ibid., 95-97.; H. Šabanović, Ibid., 661.)
[2] Živio u vremenu 1816.-1895. godine. Obrazovanje je stjecao u Bosni i Istanbulu. Bio je jedan od najvećih alima svog vremena kod nas. Obnašao je dužnosti imama, muderisa, muftije i reisul-uleme. Na dužnosti muftije u Sarajevu postavljen je 1856. god. i časno je obavljao oko 40 godina. Šejhu’l-islam u Istanbulu ga je 1882. god. imenovao prvom ličnošću vjerskog života i poslova na našim prostorima. Iste godine su ga austrougarske vlasti imenovale prvim reisul-ulemom u BiH. Ustoličenje je obavljeno 15. decembra 1882. god. u Sarajevu. (Vidi više o ovoj ličnosti: Ismet Bušatlić, Hadži Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović. Islamska misao, VII/1985., 82, 3-10.)
[3] El-Isagudžija je poznati udžbenik iz logike od Atiruddina Mufedda-la ibn ‘Umera el-Ebherija (u. 663./1265.)
[4] Vidi o učenjaku Hasanu Spahi: M. Handžić, Ibid., 26.; H. Šabanović, Ibid., 608.
[5] Uz Atifa-efendiju Bahtijarevića, Sejfullah-efendija Proho ima najveće zasluge za kulturni napredak Cazinske krajine. (Vidi: Traljić Ma-hmud, Desetogodišnjica smrti Sejfullaha-ef. Prohe. Osvit, 1/1942.,42-43, 2.)
[6] Halid Buljina smatra da je na Sejfullah-efendijino mjesto u Cazin došao hadži hafiz Abdullah-efendija Sofić, a da je on došao u Foj-nicu za muderisa, o čemu u Prohinoj Autobiografiji nema spomena. (Vidi: Halid Buljina, Fojnica i njena medresa. Glasnik, Vrhovno islamsko starješinstvo u Jugoslaviji, 46/1983., 5, 693.
[7] Puni naslov je: Kitabu’l-‘ibadat me a mukaddimeti’l-fikh.
[8] Pripovjedači Pejgamberovih, s.a.v.a., izreka.
[9] Mala knjiga.
[10] Zagovoritelj.
[11] Putovanje na nebesa.
[12] Dova.
[13] Spominjanje Boga (učenje).
[14] Božiji prijatelj.
[15] Božija milost.
[16] Dalje promijeni glas!
[17] Zehrica – drugo ime Fatimino, r.a.
[18] Blagodat.
[19] Nakon toga nije se više nikad do smrti osmjehnula.
[20] Tuga rastanka.
[21] Promijeni glas! Budući da nije Fatima sve svoje jade iskazala u svom rečenom govoru, nastavlja se na dalje.
[22] Vrućim suzama – Od žalosti su suze vruće, a od radosti hladne.
[23] Sevda’ – velika zagrijanost, ljubav.
[24] Kuća žalosti.
[25] Promjeni glas!
[26] Perda podigla – podigao se zastor sa skrivenog.
[27] Božija odredba.
[28] Plod.
[29] Svjetlo.
[30] Ud, amber i buhur – biljke, koje veoma ugodno mirišu.
[31] Nešto je naime milo ugledala – oca ili Džennet.
[32] Vidi Envarul-aškin Muhammediju Mevlud.
[33] Zadovoljan
[34] Kušnja.
[35] Nehaj, nemar.
[36] Prijevod salavata: Da Allah, naš Gospodar prospe svoju previšnju milost na javno svjetlo, Muhammed Mustafu, prvaka svih Božijih poslanika, obveseljivača pobožnika, strašioca griješnika, svjetiljku žarku, završitelja sviju Božijih poslanika, najpribranijeg čovjeka i na njegove ukućane i društva svekolika.
[37] Dova u stihovima.
[38] O, Bože!
[39] Zle poslove.
[40] Svetost.
[41] Najposljednje disanje.
[42] Mjesto strašnog Božijeg suda.
[43] Džehennemske.
[44] Zadovoljan.
[45] O, Pomagaču.
[46] Od svih milostivih najmilostiviji!
