Musa Ćazim Ćatić (1878.-1915.)

Ćazim Ćatić, koji je uz svoje ime, još kao dječarac, uvijek dodavao i nadimak Musa, rođen je u Odžaku, u Posavini, 12. marta 1878. godine. Bješe to godina kad je, kako sam kasnije napisa, „Švabo došao u Bosnu“. Njegov otac Hasan je upisao sina u mekteb, koji Ćazim završava nakon očeve smrti. Majka se preudaje u Tešanj, u kome dječak uči brijački zanat kod svog očuha i pohađa tešanjsku medresu. U medresi je bio vrijedan i darovit učenik. Veoma brzo savladava arapski, turski i persijski jezik. Kako bi izbjegao regrutaciju u vojsku, u svojoj dvadesetoj godini (1898.) odlazi u Carigrad, gdje upoznaje književnika Osmana Đikića i druži se s njim.

U Turskoj počinju i njegovi egzistencijalni problemi, s obzirom da je novac od majke i očuha rijetko stizao, a zaposlenja nije imao. Nakon tri godine boravka u Carigradu, vraća se u Bosnu. Odmah biva regrutovan i služi vojsku prvo u Tuzli, a potom u Budimpešti. Već tad sarađuje sa časopisom „Bosanska vila“ u kojem objavljuje prve pjesme pune osude rata i otpora prema austro-ugarskoj okupaciji. Po povratku iz Mađarske, ponovo odlazi u Carigrad, gdje završava četvrti razred gimnazije. Materijalne neprilike ga, ipak, ponovo vode u Bosnu. U Sarajevu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Po završetku škole odlazi u Zagreb, gdje dvije godine provodi kao student Pravnog fakulteta. Zahvaljujući nemirnom duhu, upoznaje pjesnika Antuna Gustava Matoša i postaje dio zagrebačkog pjesničkog kruga, koji je bio prepoznatljiv po veoma nadarenim pjesnicima, kvalitetnim književnim raspravama, ali i neurednom, kafanskom životu.

Nakon dvije godine izbivanja, vraća se u Bosnu. Sarađuje sa časopisima „ Sarajevski list“ i „Muslimanska sloga“. Muhamed Bekir Kalajdžić, vlasnik štamparije i časopisa „Biser“, nudi mu da u Mostaru preuzme uredništvo „Bisera“, što Ćazim prihvata. Nepune dvije godine provedene na tom poslu su ujedno i godine kad je pjesnik najviše stvarao i vrijedno radio.
Sarajevski atentat ( 28.6.1914.) Ćatića ponovo povlači u ratni vihor: najprije je mobilisan u Tuzlu, a ubrzo premješten u Mađarsku. U vojsci dobija tuberkulozu te ga marta 1915.g demobilišu i šalju kući u Tešanj.

Umro je 6. aprila 1915. godine, navršivši tek 37 godina života.

Za života, Musa Ćazim Ćatić je objavio samo jednu zbirku pjesama – 1914. godine. Sva njegova djela naknadno su sabrana i objavljena u dvije knjige:
„Izvorna poezija“ i „Izvorna i prevedena proza“.

Na njegovom mezaru u Tešnju je isklesano:
Ovdje leži pjesnik odličnoga dara,
Koji nije tražio časti ni šićara,
Već boemski živio i čuvstveno pjev’o,
Dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.

Preuzeto: https://osmccsa.edu.ba

Lejlei-mevlud

Žarko Sunce utonulo u pješčanom moru širom
I sparina tropskog dana sa njime je izumrla,
A nad Mekkom – svetim gradom i Zemzemskim časnim virom
Po obzorju vedra noćca lahka krila razastrla.

Pa k’o mlada nevjestica u duvaku prozirnome,
Na Hirasko brdo slazi sa mliječne čiste staze,
Sa grančicom nježna krina; na mirisu zamamnome,
Da uljuljka u san tihi život brda i oaze.

Brodi nojca gluha, nijema; u spokojstvu svijet drijema,
Sve tihano uvija se u koprenu blagog mira;
Nit se urlik hijene čuje, niti šakal gdje klikuje,
Tek lahorić mirisavi vrh paoma lišće dira.

A daleko na nebištu iznad čela vedre noći,
K’o sjajna se kruna blista polumjesec prepun čara,
Pa sa traka zlaćenoga rajsko milje bajno toči
I po viru Zemzemskome najdivnije slike šara.

I zvjezdica sjaj čarobni u zračni se vijenac svio,
Pa cjeliva časno čelo svete Čabe – Bož’jeg hrama;
I šapatom tajanstvenim blagu pjesmu šapće tiho:
“Oh, noćas se svijetu javlja svjetlo spasa i – Islama!”

Grobni mir je svuda pao: cijela Meka sanak sniva,
Tek Amina časna žena u ponoći sama sjedi;
U slađahnoj nekoj boli nevina joj duša pliva,
A pobožno blago oko u beskrajni eter gledi.

U obliku sitnih iskri sto čudesa gdje se niže,
Gdje u slici Vječnog svjetla nedostižna tajna s’jeva,
Tamo njezin pogled hrli, tamo joj se duša diže
Slušajući munadžate što ih noćni mir popjeva:

U disaju vjetra lahka Bož’ja joj se himna krije,
Svaka zvjezda, čini joj se, da Božijim blista sjajem;
Zato s njenih blijedih usni drhtav glas se nebu vije:
“Prvi porod na amanet, dragi Bože, Tebi dajem!”

U tom trenu zbor meleka na zlatnijem krilašcima,
Svečano se spusti s neba u nizine zemskog šara;
I Bož’ji se rahmet prosu nad Hiraskim obroncima,
Svetom tajnom svu prirodu da opije i očara

Sa pučine neizmjerne kroz valove vedra zraka,
U trijumfu jasne zvijezde življe plamte i trepere,
A glasovi od meleka na krilima vjetra lahka:
“Allah posla griješnom svijetu pejgambera prave vjere!”

O mubarek, blaga noći! Iz Tvog lijepog naručaja,
Javljaju se čudne tajne širom bijele vasione;
Gle, u moru valovitom beskonačna čista sjaja,
Ko Sinajska časna gora cio zemni svijet tone!

Sveta Čaba ponizno se do zemljice crne klanja,
Pred sjenčicom blagorodnom pejgamberskog ponos-cara,
Nježno lišće dršće, šumi, a lahorak kajde sklada
I posljednjem pejgamberu slavospjeve divne niže.

U sladahnoj harmoniji sto glasova mističnijeh,
Po pučini mehkog zraka salavate l’jepe ori,
Stog u carstvu prastarome Perzijana ponosnijeh,
Iz temelja drmaju se Ktesifovi gordi dvori.

I na užas blijedih maga u medžuskom svetilištu,
Vječne vatre strašni plamen nadnaravna sila trne,
I jezera jemenskoga nije više na poprištu,
Jer bijesni valovi mu jure ispod zemlje crne.

Jest! I bezbroj jošte zgoda, o presveta blaga noći,
Širom bijele vasione u Tvome se krilu zgodi,
A ta svaka čudna zgoda jedno samo tek svjedoči:
Da se svijetu s Muhammedom prosvjetitelj pravi rodi!

Već je vrijeme brzoletno na lahkome krilu svome
Preletjelo davno, davno more v’jeka četrn’estoga,
Od te noći, što u njenom divnom plaštu zvjezdanome,
Luč istine zatreperi s mračnog svoda arapskoga.

Muhammedu vječna volja Stvoritelja Svemoćnoga,
Spoznaja je iskru svetu u srdašcu rasplamsala
I u suštoj pravoj slici istine mu bića svoga,
Razotkrila svijetle čare pune vječnih ideala.

Što pod štitom svečanijem nepobjedna čista sjaja,
Kroz v’jekove širila je lahkoletna svoja krila,
I k’o sunce ljudske sreće sred svakoga zemskog kraja
U mraku je narodima spasonosni vodič bila!

Jer na stijegu pobjednome Bož’je ime prenoseći,
Od kineskog tvrdog zida do francuskih mračnih gora,
Muslimani s prosvjetom su put krčili općoj sreći
 Preko divljih vrućih stepa i valova burna mora.

I hiljadu milijuna i danas nas tamo, amo,
Kao složne vjerne braće ponosnijeh muslimana,
Ovu svetu Noć rođenja u veselju izgledamo,
Njena svetost da obasja niz griješnih naših dana.

O muslimi, braćo draga, uskliknimo: “Bogu slava!”
Kroz slojeve mehkog zraka nek se plavom nebu vije;
Hiljadu milijuna blagih, skromnih molitava,
Sa pjesmicom ovom mojom nek se skladno sada slije!

U dubini čista srca nek nam plamti prava vjera,
Salavatom veličajmo ovu večer svetu toli,
Jer večeras Allahu se za našega Pejgambera
C’jela narav, cio Svemir na sedždetu skromno moli!

Napisao: Bošnjački pjesnički prvak Musa Ćazim Ćatić

Lejlei-kader

Vedra noćca na nebu se smiješi
Kano obraz mlada djevojčeta,
Noćca krotka k’o djetinja duša,
Kad po carstvu zlatnog sanka leta.

Tiho čiste kupaju se zvijezde
U dubini svemirskoga vira
I nad zemljom svojim alem-trakom
Predu mreže opojnoga mira.

Čedni vjetrić svileno šumori
Poput blagog vilinskoga daha
O kako je ugodno i lijepo
U toj noći slaviti Allaha! …

Na hiljade islamskijeh srca
Molitve mu u zanosu sklada,
Na hiljade pobožnijeh duša
Njegovu se blagoslovu nada.

Na hiljade u veselju čeka,
Da nebeska otvore se vrata,
Ruhul – Emin da se zemlji spusti
U zvucima rajskih salavata.

Pa i pjesnik daleko od svijeta,
Samo blizu ideala svojih;
Haj, i pjesnik pobožno i smjerno
Na molitvi u ekstazi stoji.

Pjesnik motri okom svoje duše
Po svijetloj mjesečevoj stazi,
Sa pečatom vječitih istina
Kako melek Svjetlonoša slazi.

I geniju Eminovu javlja
Prve Božje uzvišene riječi
S kojih Uhud i Hirasko Brdo
I cijela vasiona ječi …

Pjesnik gleda, a razum i srce
Okeanom zanosa mu pliva
I na strunam razdragane duše
Sama pjesma treperi mu živa:

“Slava Tebi, u vječnosti Vječni,
Slava Tebi, Tvorče vasione!
Tvoj rob kao mali prašak, evo,
U beskrajnost Tvoga dobra tone.

Slava Tebi! – sav mi život kliče,
Tvom pr’jestolju molitva mi hiti;
Daj za ljubav svoga miljenika
Rod islamski čuvaj mi i štiti!

Tvoja volja, svemogućnost Tvoja
Cvjetnom stazom nek ga uvijek vodi
Slozi, sreći, prosvjeti i slavi
I napretku i zlatnoj slobodi!”

Napisao: Bošnjački pjesnički prvak Musa Ćazim Ćatić

Nat

مَا إِنْ مَدَحْتُ مُحَمَّدًا بِمَقَالَتِي لَكِنْ مَدَحْتُ مَقَالَتِي بِمُحَمَّدٍ (حَسَّانُ بْنُ ثَابِت)

Tebi, evo, pejgamberu dragi,
Ja saplećem ovaj miris-splet,
Tebi kome vječno hvalu vije
Rod zemaljski i duševni svijet!

Na mlađahnoj mojoj duši plamti
Prama tebi svetog aška žar;
U mom srcu misli su se tvoje
Utisnule ko nadzemni čar …

Svaka riječ veličajna tvoja
Mudrošću mi nadahla je krv,
Pa se vijem pod imenom tvojim
Po prašini kao mali crv.

Tebe Allah poslao je k nama,
Da na pravi izvedeš nas put,
Da sa lučom svijetlog Islama
Rasvijetliš svaki zemski kut.

K’o Danica zvijezdica sjajna
Blještao se um veliki tvoj,
Na izvoru Božijeg sveznanja
Duh si sveti napojio svoj.

Na zbor Svojih pejgambera, vrlih
S tobom pečat udrio j’ Bog
I podigo iznad sviju tebe:
Najvećega miljenika Svog.

Iz utrobe neprozirne tmine
S tobom sinu prave vjere trak;
A iz Mekke podiže se tada
Protiv njega crni divlji mrak.

Ta je svjetlost životvorna s mrakom
Borila se na život i smrt
I izvojšti trijumf veličajni,
A mrak bješe poražen i strt!

Svjetlost se je dizala Islama
Put etera u beskrajni svod
I istine prosipala trake
Nad arapski podivljali rod.

I poslije tvoga preseljenja
S niskog svijeta u vječiti raj
Nauke je nenatkrilne tvoje
Nepomućen bistri ost’o sjaj!

Širila se ko bujica brza,
Arapski joj tjesan bješe svijet;
Na krilima istine i pravde
Svud je ona upravljala let.

Širila se nauka Islama
Bez otpora k’o Božanska moć,
Pred valima njezinoga bljeska
Svud je crna iščezala noć.

Ta je luča životvorna toli
Narodima raznosila spas;
S njenog čarnog sinuo je plama
Sav kulturni novovjeki kras.

Ah! Punih je četrn’est vjekova
Vodič bila rodu islamskom;
Vodila ga prosvjeti i znanju,
Vodila ga napretku svakom.

I što dublje u vjekove tone,
Sve sjajniji postaje joj plod:
Što napretku svijet više hrli,
Više joj se divi-ljudski rodi…

Nauka ti, o Resule dragi,
Svim je nama najmilija stvar,
Nauka ti u srcima našim
Rasplamčuje životvorni žar.

Nauka ti najveći je nimet,
Što ga nama vječni dade Bog,
I slabi smo zahvalit mu što smo
Sljedbenici sjaj – zakona Tvog.

Ja te vazda u svom srcu nosim,
Tvom imenu srce mi je stan,
Ah, da li ćeš gr’ješniku pomoći
Meni, kada Sudnji svane dan?

Da li ću se udostojit moći,
Velikoga šefa’ata tvog?
Kada htjedne svoj pravedni gnjev
Na gr’ješnike izlit Dobri Bog?!

Neka Allah, pejgamberu svijetli,
Svoju milost lije nad tobom;
Neka Allah štit uvijek bude
Svem ummetu sljedbeniku tvom!

Napisao: Bošnjački pjesnički prvak Musa Ćazim Ćatić

Mubarek špilja

O mračna špiljo u Hiraskoj gori,
Gnijezdo skrovno divljih golubova!
Velebna ti si k’o safirni dvori,
Kraljevskih palača i bajnih dvorova.

Za štitom tvojih granitnih zidova,
Gdje gusta tama sa svjetlom se bori,
Često je prije četrn’est vjekova,
Genije, vatrom božanskom što gori,

Boravit znao cijele dne i noći.
Povučen u se svijet je ispitiv’o
I pred okom mu Gospod je otkriv’o

Velike Svoje istine i moći.
U tvom je mraku Genij čuo šum:
“Ja tvoj sam Allah, Ja sam Vječni um!”

Napisao: Bošnjački pjesnički prvak Musa Ćazim Ćatić

Bedr

Što li se ono Bedr-brdo stresa?
Da l’ vulkan iz njeg ognjen jezik plazi?
Ne. To se s četom pravovjernih srazi,
Vojska mračnjaštva, bezboštva i bijesa!

U pomoć vjernim slazi sa nebesa,
Meleka četa po sunčanoj stazi,
A bezbošcima svi pakleni vrazi…
I boj se bije, padaju tjelesa.

Mačevi po tlu prebijeni leže,
A krv se puši pjenušava, vrela –
I već bezbošci k’o bez glave bježe.

A Resul stao usred svoje čete,
Svjetao. Sunce ljubi ga vrh čela
I pobjede mu oreolu plete.

Napisao: Bošnjački pjesnički prvak Musa Ćazim Ćatić

Islam

اَلْإِسْلَامُ يَعْلُو وَ لَا يُعْلَى عَلَيْهِ

Islam je iskra što se od iskona,
Krila u oku Onog sve što znade;
Vjekove silne krila se je ona:
Nevidna zvijezda ljubavi i nade.

Pa um kad ljudski s uzvišenog trona,
U slijepu tminu s teških grijeha pade,
I kada zemlja vapit sunca stade,
Tek kao suza svijetla i bona,

Sveta je iskra s Vječnog oka pala,
Na jedno srce, najčišće na svijetu
I iz njeg poput sunčanoga vala,

Potekla. Ljudstvu u svojemu letu,
Od crne noći stvarala je dan,
Od puste stepe rujan đulistan …

Napisao: Bošnjački pjesnički prvak Musa Ćazim Ćatić

Kur’an, a.š.

Nebeska knjigo, štono plamen vjere
U mom se srcu s tvojih riječi budi,
Po tvome vrtu misao mi žudi
I cvijeće pjesme ponajljepše bere.

Zemlja i more i svemirske sfere,
O Vječnoj tajni šapću ti kroz grudi:
Sreće i spasa dan cvijetni rudi,
Kud svjetlo tvojih istina se stere,

Pred veličanstvom tvojim evo sada,
Griješni pjesnik u zanosu pada
I usnam mašte ljubi usta sveta,

Sa kojih med je tvojih riječi tek’o.
O Vječno slovo, Bog je tebi rekao
Da budeš luča vasionog svijeta!

Napisao: Bošnjački pjesnički prvak Musa Ćazim Ćatić

Hidžret

Veliki melek jedne tamne noći,
Božijem sluzi s oblaka se javi:
“Ti sa Siddikom moraš sada poći,
U Jesrib, jer ti zlo se sprema glavi.

Noćas će četa nevjernika doći,
Da od tvog doma kasapnicu pravi;
Stog idi! Božje pratiće te oči,
I skoro ti ćeš zasjati u slavi!…”

I pođe Resul s vjernim drugom.
Pute Mjesec im kroz mrak prstom pokaziva.
I dok u Meki mraka čete ljute

Tragaju za njim, on već dođe meti:
Jesribski narod na doček mu leti
I skutove mu zanosno cjeliva.

Napisao: Bošnjački pjesnički prvak Musa Ćazim Ćatić

Muhammed, s.a.v.a.

Sirotan bijaše on skroman i tih,
Al’ Bog mu svoju udahnuo mis’o:
Kalemom tajnim u um mu upis’o,
Sveznanja Svoga jedan velji stih.

Mudra mu knjiga bila svaka riječ,
A svako slovo simbol svih ljepota
Šeriat pun mu mladosti, života
I mladost će mu dovijeka teć’.

U dragom srcu vječni žar mu vri
Sunce što samo trake pravde sije
I ljubavlju nam duh snaži i grije.

Umnici njemu klanjahu se svi
Jer on je bio Božjeg svjetla sjena
Najveći čovjek kroza sva vremena.

Napisao: Bošnjački pjesnički prvak Musa Ćazim Ćatić

Islamu

O Islamu, vjero moja sveta,
Spasu duše griješničke moje,
Velike su Tvoje svete misli,
Tvoje ime veličanstveno je!

Pred propisom uzvišenim tvojim.
Mudri razum u prašinu pada;
Zakoni su nepobitni Tvoji,
Tvoj šerijat vječita je pravda!

Mudrosti su veljih učenjaka
Nedobitne tvoje tajne svete,
Ti si luča čovječanskog spasa,
Ti si izvor znanja i prosvjete!

Ti si knjiga svenauke svijetle,
Ti si djelo vječitoga Boga,
Kojime je nav’jestio sjajni
Preporođaj svijeta cijeloga!

Ti me učiš svim djelima dobrim,
Ti me učiš časti i ljubavi,
Ti me učiš da za narod živim,
Čovječanstvu da član budem pravi.

Dok mi dani nevidovno teku,
U nepovrat od prošlosti tajne,
Mene blaže zapovijedi Tvoje
Svete one riječi veličajne.

Tvojih misli božanstvenih ja ću
Bit sljedbenik uvijek valjani,
Tvoju svetu zapovijed ću slušat.
A prezirat što Tvoj propis brani.

Oj Islamu, vjero moja sveta,
Spasu duše griješničke moje,
Velike su svete tvoje misli,
Tvoje ime veličanstveno je!

Napisao: Bošnjački pjesnički prvak Musa Ćazim Ćatić

Teubei-nesuh

(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)
Gospode, evo, na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.

Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al’ ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu p’janom.
Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s Tvoga skrenuo sam puta
I zalutao kroz pustoš i tamu,
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s Tvoga ja sam zabasao puta.

Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčao je grijeh –
Postadoh sarhoš osori i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh,…
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!…

I slavih Bakha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo –
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Bakha ko božansko biće.

Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu,
I sve me čiste klonile se žene…
Vaj, teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bježim pod okrilje Tvoje
I Tvog Kur’ana, Tvoje vječne riječi!
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku,
Demone sve što može da savlada…
Nek Tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada!

Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O raspiri mi stare vjere plamen!…

Gospode, evo, na sedždu Ti padam,
I kajem grijehe pred Tvojom dobrotom –
I molitvu Ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.

Napisao: Bošnjački pjesnički prvak Musa Ćazim Ćatić