Rešad Kadić

Rešad Kadić rođen je u Sarajevu 1912. godine. Rano se afirmisao kao publicista i dobar novinar. Čuvene su njegove socijalne reportaže iz predratnog vremena.

Najpoznatija Kadićeva djela su: Bašeskijin posljednji zapis (roman iz života starog Sarajeva), Hadži Lojo (historijski roman iz austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine), Ilhamijin put u smrt (uzbudljiva pripovijest o posljednjim danima života ovog našeg poznatog sufijskog pjesnika). Pripovijedanje o ljudskim sudbinama i paši Latasu (zbirka pripovjedaka), Gazi Husrev-beg (poema) i Život i smrt hazreti Fatime (pobožni spjev).

Rešad Kadić je kod našeg svijeta najpoznatiji po svome Mevludu, za koji je dobio prvu nagradu na natjecanju Vrhovnog islamskog starješinstva 1963. godine. Za proteklih godina Mevlud Rešada Kadića doživio je više izdanja u vrlo velikim tiražima.

Jedna od najizrazitijih Kadićevih spisateljskih odlika jest da je uvijek pisao jednostavnim, razumljivim i iznad svega jezgrovitim narodnim jezikom.

Umro je u Sarajevu 1988., a ukopan – po vlastitoj želji – u Tešnju.

Prolog

Bože vječni, Bože blagi, Jedini,
što nas ovdje u Islamu sjedini.
Ti si Allah i Stvoritelj sviju nas,
zemlje, neba, svih svjetova, Bože naš!
Tebi sedždu, samo Tebi činimo,
Tvom se djelu i svemoći divimo.

U srcima Kur’an časni nosimo,
Muhammeda pejgambera sl’jedimo.
On je Vjesnik svjetlom Tvojim obasjan,
za Vjesnika Tvoje R’ječi odabran.

Pejgamber je čistom stazom hodio,
i zanosno za života zborio:
“Blago onom ko je spozn’o Boga mog,
Stvoritelja svih svjetova, Milosnog.
Sve prolazi, sve se m’jenja, znadem ja,
samo svjetlost mog Allaha vječno sja!”

Djeco naša, naše majke voljene,
braćo, sestre što ste ovdje skupljene.
Nek je sretan i radostan onaj dan
kad je Vjesnik ljudskom rodu darovan.
Kad je majka Muhammeda rodila
i presretna Miljenika dojila!

Proučimo Muhammedu mevlud mi,
zahvalimo punim srcem njemu svi!
Nek to bude topla hvala sviju nas,
Pejgamberu što pokaza put i spas.

Nek poteku vrele suze radosti,
nek nur gori, čas je ovo svjetlosti!
Mevlud, mevlud, Muhammeda rođendan,
nesta mraka i zabluda — sviće dan!

Muhammed je ljudskom rodu na dar dat,
donesimo Odabranom salavat.

Arabija prije islama

Arabiju žarku gdje je svan’o dan,
i grad časni Meku, i Božiji hram
kroz stoljeća mnoga gušio je mrak,
gasilo se svjetlo, Ibrahimov znak,
gažena je pravda, istina i stid,
svih granica ljudskih porušen je zid.

Čak i sama Kaba, prvi Bož’ji hram,
posta kuća mraka i rugobni stan,
kipove od blata un’jeli su tu,
žrtvama i krvlju uprljaše nju.

Kroz to gluho, mračno doba, zove glas:
“Bože vječni, Svemogući, gdje je spas?
Gdje je Vjesnik svjetlom Tvojim obasjan,
u Tevratu i Indžilu obećan?”

U to vr’jeme jedna majka u Meki –
Nek’ je Allah obraduje veliki –
pod srcem je drago čedo nosila,
na rođenje njegovo je čekala.

Ko je mati, ko je žena štovana,
koga čeka, kog će don’jet’ voljena?
Amina je majci ime, Amina,
Božja milost nek joj padne na sina!

يَا رَبِّ صَلِّ عَلَى النَّبِيِّ تَخُصُّهُ	وَ تَعُمُ بِالْخَيْرَاتِ مَنْ وَالَاهُ
قِفْ بِالْخُضُوعِ وَ نَادِ رَبَّكَ يَا هُو	إِنَّ الْكَرِيمَ يُجِيبُ مَنْ نَادَاهُ
وَ اسْأَلْهُ مَسْأَلَةً وَ فَضْلًا إِنَّهُ	مَبْسُوطَتَانِ لِسَائِلِيهِ يَدَاهُ
وَ اطْلُبُ بِطَاعَتِهِ رِضَاهُ فَلَمْ يَزَلْ	بِالْجُودِ يُرْضِي طَالِبينَ رِضَاهُ
وَ اقْصِدْهُ مُنْقَطِعًا إِلَيْهِ فَكُلُّ مَنْ	يَرْجُوهُ مُنْقَطِعًا إِلَيْهِ كَفَاهُ
شَمِلَتْ لَطَائِفُهُ الْخَلَائِقَ كُلَّهَا	مَا لِلْخَلَائِقِ كَافِلٌ إِلَّا هُو
هُوَ أَوَّلٌ هُوَ آخَرٌ هُوَ ظَاهِرٌ	هُوَ بَاطِنٌ لَيْسَ الْعُيُونُ تَرَاهُ [2]

Rođenje

Al’ je divna, al’ je blaga ova noć,
koga čeka ta ljepota, ko će doć’?
Sva pustinja srebrom blista, sve k’o san.
jata zv’jezda, roj dragulja, noć k’o dan.

Zlatan mjesec iznad Meke zastao,
grad utiho, smirio se, zaspao.
Kad bi znale Mekelije šta će bit’,
kog’ će majka ove noći zadojit’.

Kakav dar će ljudskom rodu Allah dat’,
kakva svjetlost iz Meke će počet sjat’,
sve bi živo zemlji palo, kliknulo:
“Allah, Allah, sunce nam se rodilo!”

Al’ ne znaju, svi snivaju dubok san,
sunca nema, čeka zoru, b’jeli dan.
Noć caruje, sve miruje, dubok muk,
spava ptica, spava drvo, zamro zvuk.

Tek Amina, draga mati, budna je,
oči vlažne, ruke digla, mirna je.
O majčinske drage muke, svete ste,
nagradi ih, blagi Bože, majke sve!
Velike su bolne muke, njih znaju
dobre majke dok čovjeka rađaju!

Amina je ozarena, k’o da zna,
k’o da sluti kog će don’jet’, voljena,
da će majka Miljenika sretna bit’,
da će noćas Odabranog zadojit’.

Šta je bilo, šta se zbilo u taj čas,
je l’ to pjesma il’ radosni blagi glas?
Stan’te, srca, ne kucajte, mirujte,
Stan’te, zv’jezde, ne trepćite, čekajte!

Amina se blago javi, uzdahnu,
suza joj se, alem-kamen, otisnu.
Donesenog vidje sina Amina,
K’o na sedždu da je pao po tlima!

(Uči se tekbir)

Podiže se rajska ptica, kliknu glas:
“Bog je jedan, Bog je vječan, On je spas!
Veseli se, ljudski rode, sviće dan,
rođeni je za Vjesnika odabran!

Kur’an časni, Riječ Bož’ju, on će čut’,
osv’jetliće ljudskom rodu pravi put.
Da nečovjek bude čovjek, svima brat,
da se Bož’ji zakon štuje – ljud’ma dat!”

Kud god leti rajska ptica, širi sjaj,
svud tekbiri odjekuju: Ja Allah!
Hor meleka zikir čini Bogu svom,
nebo, Zemlja, zahvaljuje Milosnom!

Rajska ptica suncu stiže, zaklikta,
odvoji se zlatna zraka, zablista!
Iznad Meke nesta tame – ja Rahim,
Bog darova gr’ješne ljude – ja Kerim!

U mevludskoj noći ugled’o je sv’jet,
otvorio usne kao ružin cv’jet,
i dok zora rana u sjaju gori,
sretna ga Amina prvi put doji.

Selam ‘alejk, Miljeniče, merhaba,
ljepšeg dara ljudskom rodu ne treba!
Odbaran si međ’ ljudima, pred Bogom,
s odanošću ustajemo pred tobom!

(Ustaje se na noge i uči “Dobro nam doš’o” od Bašagića,
a zatim tekst na arapskom jeziku)

Dobro nam doš’o, najveći sine
Arapskog roda i domovine!
Dobro nam doš’o, stari plemiću,
Hašimoviću, Kurejševiću.

Koji će slabe dići na noge
i spasit’ ropstva narode mnoge.
Dobro nam doš’o, prosvjetitelju,
zagovorniče i spasitelju.

Suri-Israfil kada zapuše,
U te se naše uzdaće duše.
Ti nesretniku blažićeš muke,
Ti griješniku pružaćeš ruke.

Sallallāh rabbunā ‘alen-nūril mubīn
Ahmedel Mustafā sejjidel-murselīn
ve ‘ala ālihi ve sahbihi edžme‘īn
El-Bešīr, en-nezīr, es-sirādžel munīr
hātemel enbijā’, ešrefel ‘ālemīn
ve ‘ala ālihi ve sahbihi edžme‘īn.

(Nakon toga se sjedne i uči u horu)

صَلَّی اللهِ عَلَیْهِ وَ سَلَّمَ	صَلَّی اللهُ عَلَی مُحَمَّدٍ
فَاخْتَفَتْ مِنْهُ الْبُدُورُ	أَشْرَقَ الْبَدْرُ عَلَیْنَا
يَا عَرُوسَ الْحَافِقَیْنِ	يَا حَبِيبِي يَا مُحَمَّد
قَطُّ يَا وَجْهَ السُّرُورِ	مِثْلَ حُسْنِكَ مَا رَأَیْنَا
مَرْحَبًا جَدَّ الْحُسَیْنِ	مَرْحَبًا يَا مَرْحَبًا يَا
أَنْتَ نُورٌ فَوْقَ نُورِ	أَنْتَ شَمْسٌ أَنْتَ بَدْرٌ
دَائِمًا طُولَ الدُّهُورِ [4]	فَعَلَیْكَ اللهُ صَلَّی

Djetinjstvo

Od rođenja sretnog sedam dana bi
kad rođaci bliži skupiše se svi,
jer ime dječaku trebalo je dit’,
pa zaklati brave, slatko šerbe pit’.

Tad dječakov dedo, kao ovca s’jed,
pun ljubavi nježne kojom voli djed,
zagrli unuče, htjede suzu skrit’,
poče blago tepat’, oči mu ljubit’.

A onda ga diže gore iznad svih,
s vedrinom u oku, ponosan nad njim,
pa svečanim glasom reče dobri djed:
“Dječakovo ime biće Muhammed!”

Običaj je bio kod Arapa tad,
dječica su gradska ostavljala grad,
na dojenje selu davana su sva
da im selo snagu i slobodu dā.

Muhammed je zato ostavio grad,
povjeren je bio plemenu Ben-Sad,
dojilja Halima k’o majka mu bi,
radosni su bili dječakovi sni.

Okružen pustinjom dok mu zv’jezda roj
blago šaputaše: “Spavaj, cv’jete moj!”
Kraj janjadi mile, k’o janješce blag,
Muhammed je rast’o umilan i drag.

A tamo u Meki – darov’o je Bog –
čekala je majka na jedinca svog,
dok četvrtog ljeta ne osvanu dan
i ispuni majci njen najljepši san:
Muhammed se vrati kao oku sjaj,
šapnu sretna majka: “Gdje je sreći kraj!?”

Al’ sudbina onog, svjedok nam je Bog,
svem ummetu dragog a Bogu milog,
dirljiva je bila jer ga rastavi
od oca i majke, njine ljubavi.

Oca Abdulaha rano izgubi –
pod majčinim srcem kad k’o čedo bi,
a u šestom ljetu, na žalosni dan,
i bez majke osta, pravi sirotan.

Djed prigrli tada unučića svog,
da uz njega raste u svjetlu Onog
što sve nīti drži, Koji šalje dan,
bez Kog rose nema, Koji je Vječan.

Muhammed je rast’o čist i l’jep k’o cv’jet,
prolazilo vr’jeme, otvar’o se svijet,
dok jednoga dana ne umre mu djed,
kad u osmom ljetu bješe Muhammed.

Amidža dječaka uzeo je tad,
da uz njega raste Muhammede mlad.
“Čim ojača malo” – razmišljao on,
“trgovac će biti, putovat sa mnom!”

Uči se solo:

Još ni dvan’est ljeta dječak im’o nije
kad s amidžom svojim na put krenuo je.
Karavana duga tovar robe nosi,
nigdje daška vjetra, tek znoj čelo rosi,
idu deve, idu, prži p’jesak ljut,
daleko je Sirija, tegoban je put!

Na putu kod Busra karavan je stao,
muž jedan učevan – Behira se zvao –
u goste ih pozv’o i konak im dao,
pa zbunjen dječakom ustrašen šaptao:

“Varaju li oči il’ je možda san,
zar to nije Vjesnik što je obećan?

Najavljen je davno u knjigama svim,
sudeći po svemu – sreo sam se s njim!
Kako mudro pita, kako mu sliči
Vjesniku iz knjiga – po znaku, po priči!”

Starac priš’o am“dži, u stranu ga zvao,
pa dižući ruku šaptati mu stao:
“Vrati dijete kući, kući odmah s njim,
zle sile vrebaju, mir neka je s njim!”

Behira je mudri tad imao pravo,
Vjesnika Istine on je prepoznao.
Zbunjen, amidža je savjet poslušao,
pa odatle kući žurno se vratio,
i plemenu svome uzbuđen pričao
kakvu čudnu priču u Busra je čuo …

(Uči se salavat)

Muževno doba

Prolazilo vr’jeme, tek’o dan po dan,
Muhammed je rast’o k’o viti jablan,
al’ nemirna mis’o kidala mu san
žudeći za Onim Koji je Vječan.

Uzbuđen se diz’o, išao kroz noć
gledajuć’ nebesa, osjećao moć
Stvoritelja blagog Koji ravna svim,
osjeć’o Ga svuda, žudio za Njim.

Po predanju čvrstom iz vremena tih,
Muhammed je bio najbolji od svih.
Znala ga je Meka, poznav’o ga svak,
duša mu je bila k’o sunčani zrak.
Zbog zabluda drugih osjeć’o je sram,
tražio je svjetlost, istinu i dan!

U pravednoj srdžbi dizao bi glas,
za nevinu djecu tražio je spas,
jer bolna je bila ženske djece kob –
često su ih živu kopali u grob!
I srcem i dušom žudio je svom
da dobrotu sije, da se kiti njom,
da pomogne starim, ptici hranu da;
za gr’jehe i zlobu Muhammed ne zna.
El-Emin ga zovu, nadimak mu dat,
zbog vrlina svojih tako je prozvat.

Od kipova ružnih sa očima zlim
okret’o je glavu, čezn’o srcem svim
da pristupi svjetlu koje vječno sja,
da zanosno klikne: “Ja sam, Bože, ja,
Muhammed iz Meke, u srcu Si mom,
Tebi sedždu činim, Stvoritelju svom!”

Ko je tad slutio, ko je mog’o znat’
da će doći vr’jeme, Meka dočekat’,
kada će Muhammed, svjetlom okupan,
stupiti u Kabu, prvi Bož’ji hram,
pa kipove ružne i gnusobu svu,
smještene u Kabu, sakupljene tu,
u pravednoj srdžbi pretvorit’ u prah;
od praha su bili, nek“ su opet prah!

U muževno doba, kad je spozn’o sv’jet,
kad je im’o ljeta dvadeset i pet,
sa Hatidžom blagom sklopio je brak.
Uzorna je bila, poštiv’o je svak’.
Njeno čisto srce strepilo je za nj,
jer kur’anska staza i Božanski dar
smetali su mraku i silama zlim
k’o što svjetlost smeta rugobama svim.

Dvaes’t i pet ljeta traj’o im je brak,
pun ljepote skladne, k’o milosni znak,
dok Hatidža dobra ne prom’jeni sv’jet,
sa imenom Božjim umre jedan cv’jet.

Rahmet duši njenoj, odabrana bi,
od Boga joj milost zamolimo svi!
Uzorna je bila za života svog,
muslimanka prva, darov’o je Bog!

Uči se:

وَ الْفَرِيقَيْنِ مِنْ عُرْبٍ وَ مِنْ عَجَمِ	مُحَمَّدٌ سَيْدُ الْكَونَيْنِ وَ الثَّقَلَيْنِ
عَلَى حَبِيبِكَ خَيْرِ الْخَلْقِ كُلِّهِم	مَوْلَايَ صَلِّ وَ سَلَّمْ دَائِمًا أَبَدًا
أَبَرَّ فِي قَوْلِ لَا مِنْهُ وَ لَا نَعَمِ	نَبِيُّنَا الْآمِرُ النَّاهِي فَلَا أَحَدٌ
مُسْتَمْسِكُونَ بِحَبْلٍ غَيْرِ مُنْفَصِمٍ	دَعَا إِلَى اللهِ فَالْمُسْتَمْسِكُونَ بِهِ
فَاغْفِرْ لَنَا مَا مَضَى يَا وَاسِعَ الْكَرَمِ [6]	يَا رَبِّ بِالْمُصْطَفَى بَلِّغْ مَقَاصِدَنَا

Ima jedna zgoda iz vremena tih,
svjedoci su bili na hiljade njih:
trebalo je Kabu popraviti tad
i “Hadžerul-esved” u nju uzidat’.

Svetište je Kaba od davnina bila,
pejgamberska ruka nju je sagradila –
hazreti Ibrahim podig’o je hram
u slavu Onoga Koji je vječan.
Koji daje život, šalje smrtni san,
bez kog nema noći, niti sviće dan.
(Kumire su onda un’jeli u hram,
unoseći tminu, tjerajući dan).

Plemena su došla, skupili se svi,
svako za se veli: “Pozvani smo mi
uzidati u zid crni sveti kam,
il’ mačeve trgnut, okrvavit dan!”

Sporazum je nađen: presudiće taj
koga prvog vide da stupi pred hram.
Neko tad uzviknu: El-Emin je taj,
evo ga dolazi, nek učini kraj,
nek pravedno kaže, nek presudi on,
poznat je po pravdi po imenu svom!

A Muhammed priđe, nasmijan i drag,
pun opreza mudrog, iskusan i blag,
pa podiže ruku, okrenu se njima:
“Strpite se malo, ugodiću svima!”

“Dajte čaršaf amo, stav’te kamen na nj,
nek plemenski šejci uhvate za kraj!
Podignite sada, podignite vi,
svi ste sad jednaki, podigli ste svi!”

Zatim uze kamen i na zid ga spusti;
mir zavlada Kabom, r’ječ se ne izusti…

(Uči se salavat)

Razmišljanje

Muhammed je spozn’o, slutio već tad,
prateći tokova tajanstveni sklad,
da Bog nije kumir iz blata sazdan
koji ravna nebom, koji šalje dan,
već Izvor i Utok i svjetla i sjena,
svrha i razvrha tokova i m’jena,
kad se zraka sunca pretvara u cvijet,
pa u kaplju rose, il’ ptičiji let.

Sve je povezano: vode i gore,
i život i smrt, i nebo i more,
harmonija vlada, savršeni sklad
iznad kojeg stoji Uzvišeni Bog!
Muhammed Ga traži – Njega, Jedinog,
Tvorca svih svjetova – Boga Milosnog!

To su bile čežnje i zvjezdani sni,
u noćima mnogim dok spavaju svi,
Muhammeda čistog kad razmišlja sam
sa suzom u oku na brdu Hira
gledajući zvijezda ustreptali roj,
svjetova dalekih, šutljivih bezbroj…

Zjene mu se šire, čelo vrelo gori,
blistava mu mis’o velika do boli,
Muhammeda nosi, u zanosu moli:
Hej, čovječe, hej, smrtniče, pričekaj,
digni glavu, osvrni se, pogledaj,
svijet svjetova nebom kruži u beskraj,
među njima sitna praška neznana,
tolika je Zemlja tvoja rođena!

Na toj prašci, Zemlji tvojoj sićušnoj,
na podlozi kori tankoj, pljesnivoj,
ti se rađaš, živiš, mriješ,
tu se kopaš, griješ, siješ,
i kroz časak, gorak, slatki,
kol’ko traje život kratki,
vičeš, huliš, dovikuješ,
ne bojiš se, ne strahuješ:
“Nema, nema, ne vidim Ga!
Ne priznajem, poričem Ga!”

A svjetovi dotle plove
kroz nebesko modro more,
neshvatljivi, neizmjerni,
ko zna kakvi, ko zna kuda,
vasionom svuda, svuda…

Um zastaje, riječ se gubi
samo srce, koje ljubi
svud nazire Jednog Boga,
Stvaraoca Besmrtnoga,
Vječni Razum, Vječno Ime,
Koji stvara, ravna svime…
On stravične pozna tajne,
i sićušne i beskrajne:
da li pčela služi cvijetu,
zbog čega je šta na svijetu,
šta je manje od manjega,
šta je veće od većega,
gdje je konac, gdje je kraj,
gdje početak, gdje smiraj?…

Muhammed je zast’o u dubini noći,
srce Boga traži, zvijezda pune oči,
duša čežnjom grca, milost Bož’ja slazi!
Čisti je određen, na Bož’joj je stazi,
pred vrata Istine stigao je evo,
kroz mis’o i čežnju Vječni ga doveo!

Prva objava

Ramazan je bio, sveti blagi dan,
punih šest mjeseci, iz dana u dan,
Muhammed je prov’o u pećini sam
na brežuljku Hira mislima predan.

Šaka slatkih hurmi i vode gutljaj
bili su mu hrana, skroman zalogaj,
živio je mišlju, hranio se njom,
žudio za Tvorcem čistom dušom svom.

Na krilima misli, u čežnji da zna,
dizo se do zvijezda gdje nur vječni sja,
gdje počinje svemir, gdje prestaje kraj,
gdje svjetovi plove, gdje je vječni sjaj.

Gled’o vasionu k’o leptira roj,
beskrajne svjetove pitao za broj,
vraćao se opet u pećinu sam
slušajući srca tihi otkucaj.

Pitao je mrava kako pute zna,
i pauka crna kako zna da tka,
pit’o zraku sunca što blistavo sja:
Zbog čega se spusti  – ko mu reći zna?

Odgovora nema, duboko je skrit,
Muhammed ga traži kao tajnu nit,
pa polahko tone u nemiran san,
čežnjama je smoren, bolno umoran.

Tad najednom kroz san ukaza se sjaj,
odjeknuše r’ječi: “Pravedni ustaj!”
Muhammed se trže, doceka ga dan,
nigdje nikog nema, u pecini sam!
Kakve čudne riječi satkao je san,
kako je uznosit ovaj blagi dan!

Zamori ga mis’o, prekide se let,
san joj sklopi krila, nesta zvjezdan sv’jet.
Muhammed je zasp’o, svladao ga san,
ničeg više nema, sad je u snu sam…

U pećini opet ugn’jezdi se mir,
pauk hitro nesta kao da je kriv,
mrav presrete mrava, prekidoše put,
Sunce navrh neba kao prsten žut,
dok pećinom jasan ne začu se glas:
“Muhammede, ikre!” – ču se u taj čas.

Muhammed se prenu, zastade mu dah,
krvotok udara, srce steg’o strah,
znoj mu probi čelo, čini se gori,
“Muhammede, uči!” – Džibril mu prozbori.

“Ja uciti ne znam” – prošaputa on,
a Džibril će na to: “Ponavljaj za mnom!”
I istina vječna, k’o uznosit san,
poteče u dušu, Božanski Kur’an.

Zamire Muhammed, sluša blagi glas,
otvara se duša, uzvišen je čas,
odjekuju r’ječi, sjajem gori dan
Kur’an Kerim slazi, Allah je vječan!
Od stravičnog milja sav drhti k’o prut,
s Istinom je jedno, pred njim zvijezdan put.

Dvades’t i tri ljeta dariv’o je Bog
Božanskom istinom Miljenika svog.
Dolazio Džibril ogrnut u sjaj,
prim’o smrtni čovjek besmrtnički dar.

Uči se:

وَ اللَّیْلُ دَجَی مِنْ وَفْرَتِهِ	اَلصُّبْحُ بَدَا مِنْ طَلْعَتِهِ
أَهْدَى السُّبُلَا لِدَلَالَتِهِ	فَاقَ الرُّسُلَا فَضْلًا وَ عُلَا
هَادِي الْأُمَمِ لِشَرِيعَتِهِ	كَنْزُ الْكَرِمِ مُوْلَی النِّعَمِ
كُلُّ الْعَرَبِ فِي خِدْمَتِهِ	أَذْكَى النَّسَبِ أَعْلَى الْحَسَبِ
شُقَّ الْقَمَرُ بِـإِشَارَتِهِ	سَعَتِ الشَّجَرُ نَطَقَ الْحَجَرُ
وَ الرَّبُّ دَعَاهُ لِحَضْرَتِهِ	جِبْرِيلُ أَتَى لَيْلَةَ أَسْرَى
عَمَّا سَلَفَا مِنْ أُمَّتِهِ	نَالَ الشَّرَفَا وَ اللهُ عَفَا
فَالعِزُّ لَنَا لِإِجَابَتِهِ [8]	فَمُحَمَّدُنَا هُوَ سَيِّدُنَا

Kad zašuti Džibril, gasio se dan,
Odabrani osta u pećini sam,
uzbuđen se diže, s nogu strese prah,
pa ostavi suncem pozlaćen Hira.

Hatidža ga srete, uplašena sva:
zbilo se je nešto, po Pravednom zna!
Muhammed je gleda, a pogled mu blag,
o kako je danas uzvišen i drag!

On joj tiho šapnu: “Hatidža blaga,
ostavi me samog, dobroto draga!”
I jedna mu suza iz oka kanu,
koliko ljepota u jednom danu!

Kad Hatidža brižna, osjećajuć’ strah,
Muhammedu uđe, zastade joj dah:
ozaren, zanesen, sjedio je tih,
zvjezdane su misli šaputale stih,
u milosti Bož’joj po meleku slat,
u ajetu prvom danas mu predat.

“Muhammede dobri”, – njen će brižan glas,
“povjeri se meni, šta ti je danas?
Tvoju sreću d’jelim, tuga me boli,
što Muhammed voli, i Hatidža voli!”

Zadrhta mu t’jelo, uzbudi se sav,
u zanosnoj sreći što je čuo vahj,
pa, sklapajuć’ oči, povjeri se njoj,
otkri izvor sreće dobroj i dragoj.

Izreče joj tajnu, koja budi strah,
beskrajnu k’o svemir, k’o sunčani sjaj:
da je vjesnik Svjetla – dariv’o ga Bog –
propovjednik vjerni Kur’ana vječnog!

Onda brižno reče: “Hatidža blaga,
koga ću pozvati, reci mi sada,
iz rugobnog carstva u kom vlada mrak,
gdje kipove blatne obožava svak?!”

Ona oči spusti, ruku mu uze,
pa iz duše šapnu kroz vrele suze:
“Poslaniče Bož’ji, života mi mog,
islam mi je vjera, Allah mi je Bog!”

(Uči se tekbir)

Širenje islama

Drugi vjernik bješe – hazreti Alija,
u to vr’jeme d’jete, kasnije halifa,
a treći je bio – pomog’o ga Bog –
Zejid ibni Haris, oprošteni rob!

Sl’jedio je zatim Ebu Bekir vjerni,
muž moćan i bogat, u svemu primjerni.
Prijatelj je mio Pejgamberov bio,
zanosno k’o d'jete islam je primio.

Ta vjernička svjetla u kumirskoj noći,
što u miru Bož’jem otvoriše oči,
čija srca tače Pejgamberov plam,
glasila su zoru, pozdravljala dan,
sl’jedila Pravednog, Božanski Kur’an,
uz zanosan šapat: Allah je jedan!

Al, robovi mraka, poklonici kala,
latiše se tada progona i zala,
progoneći ljuto muslimane prve,
izmišljajuć’ muke i osvete crne.
Čak i pleme krvno našeg Pejgambera,
Kurejšije moćne, čuvari kumira,
gospodari Kabe, drevnog Bož’jeg hrama,
prijetili su ljuto vjesniku islama
nudeći mu časti, obećanja mnoga
da pristupi k njima, da zataji Boga.

Al’ Pravedni reče što je mog’o reći
Vjerujuć’ u Onog Koji je Najveći:
“Da mi Sunce metnu na dlan desne ruke,
a u lijevu Mjesec, stave me na muke,
radije bih stoput i život svoj dao,
al’ se Svjetla Bož’jeg ne bih odrekao!”

Tad mržnja mušrika kao vatra planu,
osvetu u mržnji iskovaše sramnu:
na sve veze s vjernim staviti zabranu,
uskratiti njima i vodu i hranu!
Kad to zaključiše, pečate staviše,
na kabenska vrata javno istakoše.

Vođe je mušrika, gospodare grada,
najviše ljutila ona divna pravda
u islamu koja od početka vlada,
na kojoj se diže pravednička zgrada:
da ne d’jeli crne ili b’jele ljude,
gospodare moćne il’ robove hude,
jer islam je vjera bratstva sviju ljudi,
a Bogu je bliži, u milosti preči,
ko je bolji čovjek i po srcu veći.

Božija je milost svakom nam’jenjena,
Božija su vrata svakom otvorena,
ko pokuca srcem, tom se otvaraju,
u ljudskome srcu ključevi se kriju!
U islamu zato nema posrednika
Izmeđ’ srca tvoga i Boga vječnoga.

Kad je devet ljeta već minulo bilo,
od Objave prve kad se navršilo,
krug se je vjernika bio proširio,
udarce mušrika hrabro je trpio.

Ta godina još se i žalosna zove,
jer donese sobom dvije smrti bolne:
Ebu Talib umr’je, počivo u miru,
djelima je časnim zadužio vjeru,
a umalo zatim, kad umr’je amidža,
sklopi čiste oči kreposna Hatidža,
što Istinu Božju prva srcu primi –
neka je nagradi Milosnik jedini!

Mušrici su opet b’jesno nasrnuli
ne bi l’ svjetlo Božje silom utrnuli,
al’ istina čista kao duga bljesnu,
pobjeda je skora već pjevala pjesmu,
jer dobrota Božja, koja milost šalje,
u najtežem času Vjernom pomogla je.

(Uči se salavat)

Miradž

Odasvuda oblak bio se nadnio,
pun mušričkog b’jesa mračno je pr’jetio
da uništi djelo koje je dizao
Pravedni iz Mekke – Bog ga darivao!

“Pomozi mi, Vječni,” – bolno je molio,
“da završim djelo koje sam počeo,
da dočekam radost žuđenoga dana,
da doživim, Bože, pobjedu islama!”
Molio je vruće iz dna srca svoga
vjerujuć’ u milost Boga Milosnoga.

U ljepoti Onog Koji pomoć šalje,
u milosti Tvorca Koji život daje,
Koji stvori nebo i oživi mrave,
Bog mu dade Miradž, pun svjetlosne slave.

U toj svetoj noći on je doživio,
Veličanstvu Božjem on se približio,
duhom se je svojim u beskraj vinuo,
stravične je tajne duhom dodirnuo,
pred Božanskim svjetlom dušu je spustio
i Ljepotom Vječnom žeđ je ugasio,
pa pun nadahnuća Tvorcu zahvalio
što je snagom svjetla njega osnažio
da dovrši djelo koje je počeo…

Uzdignuće ovo Miradžom se zove
šta su pred njim carstva, šta zemaljske zore!

(Uči se: Muhammedun sejjidul kevnejni)

وَ الْفَرِيقَيْنِ مِنْ عُرْبٍ وَ مِنْ عَجَمِ	مُحَمَّدٌ سَيْدُ الْكَونَيْنِ وَ الثَّقَلَيْنِ
عَلَى حَبِيبِكَ خَيْرِ الْخَلْقِ كُلِّهِم	مَوْلَايَ صَلِّ وَ سَلَّمْ دَائِمًا أَبَدًا
أَبَرَّ فِي قَوْلِ لَا مِنْهُ وَ لَا نَعَمِ	نَبِيُّنَا الْآمِرُ النَّاهِي فَلَا أَحَدٌ
مُسْتَمْسِكُونَ بِحَبْلٍ غَيْرِ مُنْفَصِمٍ	دَعَا إِلَى اللهِ فَالْمُسْتَمْسِكُونَ بِهِ
فَاغْفِرْ لَنَا مَا مَضَى يَا وَاسِعَ الْكَرَمِ [9]	يَا رَبِّ بِالْمُصْطَفَى بَلِّغْ مَقَاصِدَنَا

Hidžra

Hodočašće Kaba od davnina bješe,
u dvorište njeno pogani un’ješe
stotine kumira poredanih redom,
a Hubela ružnog, s razrokim pogledom,
smjestiše nad vrata da čuči k’o vrana,
da odatle bdije nad krvnim žrtvama
koje smradno gnjiju na vrelini dana,
prinesene njima, mrtvim nakazama.
Svake su godine velika i mala
arapska plemena hodočašća slala
da posjete Kabu, da žrtve prinesu,
da zatraže sreću, da nadu donesu.

Pejgamber je tada Meku ostavljao,
izaslanstva brojna na putu sretao,
pa bi skid’o hrku, pod hurmu sjedao
i Istine Bož’je njima predavao.

Tri godine sjeme tako je sijao,
7
iz Jesriba ljude na putu sretao
Ljepotama vječnim srca im punio
i doček’o ono za čim je žudio:
u Jesribu islam kor’jen je pustio,
Pravednom je zlatnu žetvu obećao!

Kad mušrici mračni za to saznadoše,
na vjernike s mržnjom gorom navališe.
Tad Pejgamber reče da u Jesrib sele,
oprezno i mudro – da čuvaju sebe.

Seoba je vjernih vršila se kradom,
pod okriljem noći, sa vjerom i nadom.
Mušrici je nisu dugo opažali
dok vjernici nisu skoro iselili.
Pejgamber je htio da bude posljednji,
uz njega je ost’o Ebu Bekir vjerni.

Kad mušrici ljuti za to saznadoše,
uzbuna se diže, na noge skočiše,
a vođ’ njihov, gnjevni Ebu Džehel, planu,
poglavice sazva pa zavjeru sramnu
iskovaše tada: ubit’ Muhammeda,
čim se tama spusti, čim noćca zavlada!

“Pustimo l’ ga sada da i dalje živi,
da vjernike kupi i da islam širi,
svršeno je s onim što je dosad bilo,
nikada se više ne bi povratilo
pred snagom islama sve bi popucalo,
islamsko bi more i nas progutalo!”
Bjesnio je Džehel pun mržnje i straha,
k’o da je vidio propast blata, praha!

Al’ se nije zbilo što je naumljeno,
na mušričkom zboru što je zaključeno,
jer Bog je Pravednom opet pomogao:
iz Meke je noću sretno izašao
i zvjezdama praćen u Jesrib krenuo,
s Ebu Bek’rom vjernim u društvu je bio.

Potjere su gnjevne jutrom pojahale,
pokraj “Garu-sevra” b’jesno protutnjale,
u duboku špilju nisu ni gledale,
u koju je Čisti bio se sklonio,
i u miru Vječnog pobožno molio,
u ljepoti Onog Kojeg je volio…

Jesrib je Pravednog radosno čekao,
otvorena srca njega dočekao
Senijjetul-veda čim je obišao,
zbor glasova divnih suncu se digao:
“Rodi nam se mjesec usred tamne noći,
evo ga dolazi, radujte se oči,
uzmakla je tmina, svanuo je dan,
Pejgamber je uz nas, Allah je Vječan!”
Jesribske djevojke – prve muslimanke –
pjesmu su pjevale, vjernog pozdravljale.

Od onoga dana kada se to zbilo,
Jesrib je ime Medine dobio.
U islamu po tom godine se broje,
s tim počinje osvit jedne nove zore.

II

S Hidžretom započe snažan rast islama,
hrlili su vjerni svjetlu sa svih strana,
a kad deset ljeta od Hidžreta minu,
u vjeri Istine Arabija sinu,
islamske ljepote rastjeraše tminu,
točak historije snažno se okrenu!

Ko bi dotad rek’o da će ovi ljudi
slobodni nomadi, puni divlje ćudi,
prigrlivši vjeru u Vječnoga Boga,
u plemenu drugom gledat’ brata svoga,
i vjerom ljubavi, bratstva sviju ljudi,
oplemenit’ sebe i srce iz grudi?!

Zar je mog’o biti dotad beduin –
da mu kćerka bude isto što i sin,
da ne škrine zubom, ne postane zv’jer,
kad mu, mjesto sina, žena rodi kćer!?

Cvjetao je islam k’o raskošan cvijet,
u svjetlu Istine buj’o novi svijet,
širio se, diz’o, iz dana u dan,
pun ljepote duha, human i moćan.
On prekrili sela, zemlje i gradove,
raznoseći sjeme razuma i vjere.

Dok Evropom sumpor i lomače gore,
dok naučnu mis’o k’o vješticu gone,
duh islama blista, pun životnog sjaja,
ponosno se diže, krili i osvaja,
simboli su njini: filozofi, škole,
zvjezdarnice tihe i knjižnice brojne.

Kroz nauku Bog se veliča i hvali,
Španija će kroz to zlatni v’jek da slavi!

Pakosnici zlobni, bez stida i srama,
vjekovima zbore do današnjih dana:
“Mač i oganj bjehu oružje islama,
širio se silom, a ne snagom duha,
u tom leži tajna njegova uspjeha:
mačem je osvaj’o, a ne svjetlom duha!”

O b’jednici tužni, siromasi duha,
zar istini treba nasilničkog ruha?
Zar na glas Kur’ana – Božanskoga duha,
mogla su ostati ljudska srca gluha?!

U Kur’anu Časnom vječne r’ječi stoje:
“La ikrahe fiddini” – jasno rečeno je!
Istina se Božja ne nameće silom,
srce se i razum osvajaju milom!

Ljepotom istine i svjetlošću duha,
naravnim životom svakodnevnog kruha,
humanizmom r’ječi, odnosa i djela
otvorenim srcem i čistoćom t’jela
osvaj’o je islam srca i gradove,
Istina i Pravda – mač se njegov zove!

Oprosni hadž

Dvades’t i tri ljeta minula su bila
od onog dana kad je objavljena
u surei “Ikre” istina Kur’ana
Muhammedu vjernom, vjesniku islama.

Stvoritelju blagi, Tebi nek’ je hvala,
sjetva je istine plodnu žetvu dala:
kol’ko vjerne braće okupljeno stoji,
na hadžu u Meki – ko da ih izbroji?

Svi jednaki, isti u b’jelu ihramu,
bez razlike ko su – k’o na Sudnjem danu,
očišćeni, krotki, Svevišnjega mole.
Sunce pozlaćeno, brda n’jema stoje,
samo glas Bilala kao srebro zvoni,
odjekuje Mekom, uzvišeno moli…

Molitva se svrši, ni glas se ne čuje,
bezbroj bratskih srca – samo jedno bije,
bezbroj vjernih duša – samo jedna duša,
Muhammeda vjernog u zanosu sluša.

A Pravedni stao, suza pune oči,
srce himnu pjeva, duša milje toči,
usne n’jemo šapću: “Vječni, Tebi hvala,
Ljepota je Tvoja meni snagu dala,
poslanstvo sam Tvoje vjerno obavio,
pobjedu islama ja sam dočekao!”

I glas se najednom kao vihor diže,
zadrhta, ponese, kao plamen liže!
Pejgamber govori, vaz oprosni drži,
r’ječ mu je potresna, prodire do srži.

Rastanak je skori najavio vjernim,
sa prolaznim sv’jetom i životom zemnim,
pa s osm’jehom blagim stišao jecaje
spominjući život koji vječno traje.

Svet je ovaj mjesec – rekao je tada,
nek svetost Istine među vama vlada,
ostanite sveti u djeci i krvi,
u bratskoj ljubavi nek ste uv’jek prvi!

Svi ste sada braća, budite radosni,
ne gazite nikog, niste na to vlasni!
Pred Bogom ste isti: veliki i mali,
nasilnik će svaki ljuto da zažali!

Živite čistoćom i t’jela i duha,
zalogajem čistim svakodnevnog kruha!
Prošla su vremena mraka i neznanja,
svršeno je, vjerni, s ružnim navikama!

Družice su vaše kao i vi, ljudi,
budite im vjerni, jer Bog vjerne ljubi,
postupajte blago sa vašim drugama,
pažljivo i milo, k’o one sa vama!

Kamatu je zatim s gnjevom dokinuo,
krvnu je osvetu k’o zmiju zgazio,
na bratstvo je vjerne toplo zaklinjao,
na blagost i kr’jepost zanosno je zvao!
Kol’ko je ljepota u vazu kazao,
s ko’ko je dragulja vjerne darivao!

Na kraju je hutbe još ovo kazao:
“Stvoritelj Milosni Kur’an vam je dao,
držite se njega i sunneta moga,
nećete zalutat’ sa puta časnoga!”

Kad govor završi, pitao je smjerno:
“Jesam li vam, braćo, dostavio vjerno?”
A jeka se prosu, Arefat se strese,
iz hiljada grudi jecaj otrže se.
Tad Pejgamber šapnu Onom Koga ljubi!
“Uzvišeni Bože, svjedokom mi budi…!”

U milosti Onog Koji milost daje,
za Oprosnog hadža sađe zadnje aje,
s tim je Vječni dao savršenu vjeru,
kur’anskih ljepota dopunio mjeru.

(Uči se: Essubhu beda)

وَ اللَّیْلُ دَجَی مِنْ وَفْرَتِهِ	اَلصُّبْحُ بَدَا مِنْ طَلْعَتِهِ
أَهْدَى السُّبُلَا لِدَلَالَتِهِ	فَاقَ الرُّسُلَا فَضْلًا وَ عُلَا
هَادِي الْأُمَمِ لِشَرِيعَتِهِ	كَنْزُ الْكَرِمِ مُوْلَی النِّعَمِ
كُلُّ الْعَرَبِ فِي خِدْمَتِهِ	أَذْكَى النَّسَبِ أَعْلَى الْحَسَبِ
شُقَّ الْقَمَرُ بِـإِشَارَتِهِ	سَعَتِ الشَّجَرُ نَطَقَ الْحَجَرُ
وَ الرَّبُّ دَعَاهُ لِحَضْرَتِهِ	جِبْرِيلُ أَتَى لَيْلَةَ أَسْرَى
عَمَّا سَلَفَا مِنْ أُمَّتِهِ	نَالَ الشَّرَفَا وَ اللهُ عَفَا
فَالعِزُّ لَنَا لِإِجَابَتِهِ [11]	فَمُحَمَّدُنَا هُوَ سَيِّدُنَا

Islam

Islam je k’o spona, k’o životni most
koji veže zemlju, dušu i vječnost,
ne negira t’jelo, materiju c’jeni,
al’ to prednost duha ne sm’je da zas’jeni!

Nije život carstvo ovozemnog kruha,
već i nečeg dubljeg – besmrtnoga duha,
koji vječno živi i čovjeka čini
uznositim, većim od prolaznog crva!

Islam je u biti vjera oba sv’jeta:
u prolaznom t’jelu duh vječnosti cvjeta,
i dok život traje bliski su k’o braća,
u smrtnome grču duh se Bogu vraća.

Zbog toga Kur’an časni zastupa sredinu:
duh i t’jelo čine životnu jedninu,
stvaralačkim radom pruži t’jelu kruha,
uzdiži se, traži vječni život duha!

Na učenju tome sazdana je zgrada
islamskog shvatanja, života i rada,
Mudri Kur’an uči kako živjet’ treba
živeći ljepotom i zemlje i neba!

II

Ako pitaš šta je islam, evo šta:
čisto srce, dobra duša koja zna
da je život zdrav i radin, krjepostan,
k’o molitva Bogu dragom ugodan.

Bit’ na korist okolini, rodu svom,
Voljet’ ljude kao braću dušom svom,
vjerovati da se zloća vraća zlim,
a dobrota nagrađuje najljepšim.

Častan život međ’ ljudima proživit’,
gdje god možeš dobro djelo učinit’,
naukom se i poštenjem okitit’,
djecu svoju u islamu odgojit’.

Svakom djelu iskren nijjet treba dat’,
u Boga se punim srcem pouzdat’.
Sa smirenjem treba primit svaki kraj,
gdje je sreća, a gdje žalost – hajde znaj!

Sve zakone i pouke životne,
sve istine i ljepote duhovne,
od bešike pa do Dana sudnjega
načela su iz Kur’ana mudroga.

Ko se po tom za života svog vlada
može reći da islamu pripada;
a Bog znade ko je kakav – samo On –
nek ud’jeli milost vječnu robu svom!

Mi iz srca Muhammedu salavat,
a Pejgamber svom ummetu šefaat!

Uči se salavat, a zatim u horu:

مَنْ لَهُ زَادٌ قَلِيل	جُدْ بِلُطْفِكَ يَا إِلَهِي
عِنْدَ بَابِكَ يَا جَلِيلُ	مُفْلِسٌ بِالصِّدْقِ يَأْتِي
فَاغْفِرِ الذَّنْبَ الْعَظِيمِ	ذَنْبُهُ ذَنْبٌ عَظِيمٌ
مُذْنِبٌ عَبْدٌ ذَلِيل	إِنَّهُ شَخْصٌ غَرِيبٌ
وَ سَهْوٌ بَعْدَ سَهْو	مِنْهُ عَصْيَانُ وَ نَسْيَانٌ
بَعْدَ إِعْطَاءِ الْجَزيل [12]	مِنْكَ إِحْسَانٌ وَ فَضْلٌ

Smrt

Zemlja nije vječna, kratko živi t’jelo,
B’jeli ćefin čeka – smrtničko od’jelo.
Kad u carstvo vječno mora da se ide,
ostaviti treba sve što oči vide.

Samo duša živi i pravedno djelo!
Ko islamski živi – taj umire smjelo,
pred Milosnog Boga ima izać’ s čime,
blago, blago njemu – mir neka je s njime!

Pejgamber je zato s mirom dočekao
glasnika vječnosti kad je zakucao
na vrata što vode u džennetsku zoru,
na jeziku našem što se smrću zovu.

Od povratka s Meke već je bolan bio,
groznica ga trese, san ga ostavio,
t’jelo kao sjena, oči ognjem gore,
utihla Medina, svi šapatom zbore…

Pejgamber ih gleda okupljene redom,
najbliže, najdraže miluje pogledom,
osm’jeh mu je sjetan dok ih blago kori
zbog žalosti teške koja vjerne mori:

“Nema mjesta tuzi kada Vječni zove,
sve što dušom diše mora da s’odzove –
I riba u moru, i lišće iz gore,
sve će dočekati sumrak zadnje zore!”

Tješio ih zatim Obećanim danom:
“Srešćemo se opet, ne tugujte za mnom,
vrtovi su rajski vjernim obećani,
nek’ nas Bog milosni u njima sjedini!”

Dok Pejgamber tako s osm’jehom govori,
sunce nad Medinom, dan u ognju gori,
najednom se ezan zanosan prolomi –
Bilal zlato toči, glas k’o r’jeka plovi
Pejgamber podnimljen u zanosu sluša,
oči pune suza, otvara se duša…

U noći se kasno s mukom pridigao
i u pratnji vjernih groblje obišao.
Stajao je dugo naslonjen na kamen
zagledan u humke – zadnji zemni grumen.

Fatihu im onda smjerno proučio,
zahvatio zemlje, grobove posuo,
zamolio Boga Obećanim danom
da duše umrlih obraduje Rajom…

Prolazili dani u brizi i tuzi,
činilo se vjernim k’o da plamen puzi
po zelenoj čohi kojom je, pokriven,
na postelji lež’o nemoćan al’ smiren.

Subota je bila kada je ustao,
osjeć’o se bolje pa abdest uzeo,
i vođen za ruke džamiji krenuo,
gdje je mnoštvo vjernih sa zebnjom čekalo.

Mimberu je priš’o, jecajima praćen,
o kako je bio bolešću ispaćen!
A onda je ime Boga spomenuo,
i vaz dirljiv vjernim o smrti držao.

Okren’o se zatim pa vjerne pitao
je l’ ikome išta krivo učinio,
il’ je možda nekom šta dužan ostao?
Nek’ mu sada kažu dok nije krenuo
pred Tvorca svjetova, života i ljudi,
pred Kojeg se nosi tek srce iz grudi.

Tad se Ukaš diže, pa ovako zbori:
“Poslaniče Bož’ji, tvoj bič me još boli,
kod Tafe si mene s deve udario,
nehotice bješe, al’ me zaboljelo!
Pravedno bi bilo kad bih ti vratio,
udarac udarcem kad bih naplatio!”

Džamija zabruja, gnjevan žagor ču se:
“Sram te bilo, Ukaš, vječno stidio se!
Zar ne vidiš da je Pejgamber nam bolan,
zar ćeš ga bičevat, zar si i to voljan?!”

Pejgamber ih smiri i sa tugom reče:
“Čuli ste Ukaša, udarac ga peče.
Bič mu donesite, jer onaj ko zgr’ješi
udarac će primit’ gr’jeha da se r’ješi!”

Kad bič donesoše, Ukaš opet zbori:
“Poslaniče Bož’ji, ti si u košulji,
a t’jelo je moje onda golo bilo,
zato me je dvaput više zabolilo!”

Uzdah se otrže, digoše se ljudi
kad Pejgamber smače košulju sa grudi,
pa Ukašu reče, bolno k’o da moli:
“Bičuj, bičuj Ukaš – nek i mene boli!”

U trenu se onda ovo dogodilo:
Ukaš zajecao, vjernog zagrlio,
pa ozaren srećom kroz suze grcao:
“Poslaniče Bož’ji, uvjek sam žudio
da naslonim glavu na mubareć grudi,
da osluhnem srce koje tol’ko ljubi!”

***

Dva su dana prošla, ponedjeljak svan’o,
jenjavalo sunce kada je izdahn’o
najveći, najbolji, kog poznaju ljudi,
utihlo je srce iz mubareć grudi.

Uči Bilal, uči, Svevišnjeg priziva,
Poslanika Bož’jeg imenom doziva,
spuštenoga srca – Bog je iznad svega,
Pejgambera nema, Vječni uzeo ga.

Pred vratima kućnim bajrak je poboden,
Pravedni u sobi u grob je položen.
Zamrla Medina, ni glas se ne čuje,
noć se blago spušta, sunce umrlo je…

***

Muhammed je umro, al’ i danas živ je,
jer Istine vječne sjeme posij’o je –
Poslanstvo je Bož’je časno obavio,
Kur’anske Istine vjerno dostavio.
Poslaniče Bož’ji, u ovome danu,
okupljeni ovdje u časnom islamu,
Svevišnjeg hvalimo, tebe spominjemo,
Muhammede dobri, mevlud ti učimo!

Ko god želi Pejgambera vidjeti,
taj će ga se salavatom sjećati:

(Uči se salavat, a zatim ašere i dova.)

Dova

Uzvišeni i Premilostivi Bože! Stvaraoče svih svjetova, Izvore ¡ Utoku života, Gospodaru znanog i neznanog, dokučivog i nedokučivog, neka Ti je hvala!

Okupljeni u svjetlu vječne kur’anske istine koju si uputio ljudima preko Svog Posljednjeg Poslanika, Muhammeda, s.a.v.a., skrušeno Ti se zahvaljujemo i smjerno Te molimo: O Svemogući Bože, učini nas dostojnim Tvoje neizmjerne milosti, pa i ovaj naš mevlud ubroji u naša dobra djela. (Amin!)

Premilostivi Bože! Neka uzvišene kur’anske ljepote obasjaju naše duše, oplemene naša srca, osvijetle naše životne staze. (Amin!)

Pomozi nam, Svemogući Bože, da budemo onakvi kakvi pravi muslimani trebaju biti: vjerni, pravedeni, milostivi, kreposni, učeni i radini. (Amin!)

Neka među nama vlada jednakost i bratstvo, bez obzira na rasu, porijeklo, pleme i rod, onako kako si Ti rekao i odredio. (Amin!)

Sačuvaj nas vlastitog i tuđeg zla, licemjerja i zlih djela licemjernih ljudi. (Amin!)

Svemogući Bože! S koliko si nas darova obdario! Pomozi nam da se Tvojim darovima koristimo onako kako Ti želiš i voliš. (Amin!)

Neka nam srca kucaju u bratskoj ljubavi, neka nam duše nikome zla ne snuju, neka nam misli budu čiste, stvaralačke i poletne; neka nam ruke časno rade i grade: neka nam oči otvoreno i pošteno gledaju; neka nam riječi budu jasne, istinoljubive i pravedne. (Amin!)

Bože, Jedini i Svemogući! Ne dopusti da se zavaramo i zaboravimo ko smo i šta smo. (Amin!)

Neka nam je uvijek na pameti da smo samo smrtni ljudi koje si Ti stvorio i u koje si Ti život udahnuo. (Amin!)

Ne daj da zaboravimo da je ovaj svijet prolazan i da nas čeka drugi, vječni život. (Amin!)

Molimo Te, o Bože naš, pomozi nam i ne dopusti da pod tegobama posrnemo, da iskušenjima podlegnemo i da se u dobru zaboravimo i osilimo. (Amin!)

Bože, neka nam je uvijek na umu da nas čeka neznani dan smrti u kojem se ostavlja ova zemlja i sve što je na njoj i rodbina, i blago, i vlast, i moć, i ugled. (Amin!)

Neka nam je uvijek na umu da se preda Te nose samo dobra djela koja nagrađuješ i po kojima će nas znati i spominjati oni što ostaju i dolaze poslije nas. (Amin!)

Pomozi nam, Premilostivi Bože, da svoj ovozemaljski život uskladimo s uzvišenim kur’anskim istinama i časnim sunnetom našeg Pejgambera. (Amin!)

Pomozi nam, Predobri Bože, da na ovoj svojoj rodnoj grudi čuvamo i očuvamo svoju uzvišenu vjeru i tu pomoć pruži i svim ostalim sljedbenicima našeg časnog Pejgambera, ma gdje oni bili i živjeli. (Amin!)

Svemogući Bože! Pomozi nam da svoju djecu izvedemo na Pravi put i da ih u islamskim istinama odgojimo, jer smo pred Tobom odgovorni za njih. (Amin!)

Bože, daj da ih se ne zastidimo i da nas se ne zastide. (Amin!)

Premilostivi Bože! Pomozi nam da svoj smrtni čas smireno dočekamo, kako ga dočekuju oni koji vjeruju u Tebe i koji su Tvoje zakone u srcu nosili i po njima se ravnali i živjeli i za koje si Ti u Kur’anu rekao: “Za njih nema straha i oni ne treba da se žaloste.”. (Amin!)

Bože, učini nam život korisnim i plodnim, a smrtni čas i rastanak s ovim svijetom lahkim. (Amin!)

Neka nam posljednja misao i posljednje riječi budu da je Jedan Bog – Allah, da je Muhammed Božiji rob i poslanik. (Amin!)

Bože, blago nas uvedi u drugi, obećani život u koji vjerujemo i koji očekujemo i budi nam milostiv na Obećanom danu. (Amin!)

Premilostivi Bože! Skrušeno Te molimo, ukabuli i u sevab nam upiši i ovaj naš mevludi-šerif koji proučismo u spomen Tvoga miljenika i poslanika Muhammeda, s.a.v.a. (Amin!)

Bože, obaspi ga Svojim neizmjernim milostima. (Amin!)

Njega, njegovu časnu porodicu, njegove ashabe i sve njegove sljedbenike koji su živjeli i umirali s Tvojim imenom u srcu. (Amin!)

---

[1] Neka su blagoslov i mir na tebe, o, Allahov Poslaniče! Neka su blagoslov i mir na tebe, o, Allahov Miljeniče! Neka su blagoslov i mir na tebe, o, Allahov Zagovorniče!

[2] Gospodaru, blagoslovi Vjerovjesnika, posebno ga izdvajajući, a obaspi dobrima sve one koji ga slijede. Stani ponizno i zazovi svoga Gospodara riječima: “Jā Hū!”, jer Plemeniti odgovara onome ko Ga doziva. Traži od Njega molbom i milošću, jer uistinu, Njegove ruke su raširene za one koji Ga mole. Teži Njegovom zadovoljstvu poslušnošću, jer On uvijek, svojom darežljivošću zadovoljava one koji traže Njegovo zadovoljstvo. Uputi se Njemu oslanjajući se samo na Njega, jer svakome, ko se Njemu potpuno preda – On je dovoljan. Njegove nježnosti obuhvataju sva stvorenja, nema zaštitnika stvorenjima osim Njega. On je Prvi, On je Posljednji, On je Vidljivi. On je Skriveni, oči Ga ne mogu vidjeti.

[3] Neka Allah, naš Gospodar, pošalje salavat na Jasnu Svjetlost, Ahmeda, Odabranog, predvodnika svih poslanika, i na njegovu porodicu i sve njegove ashabe. On je donosioc radosne vijesti i opominjač, svjetiljka koja sja, pečat svih vjerovjesnika, najčasniji među svjetovima, i neka je salavat na njegovu porodicu i sve njegove ashabe.

[4] Neka Allah blagoslovi na Muhammeda, neka Allah salavat i selam pošalje na njega. Pun mjesec je zasjao nad nama, a mjeseci su se sakrili zbog njega. O, moj voljeni, o, Muhammede! O, zaručnice nebeskih svjetova! Takvu ljepotu kao tvoju nikada nismo vidjeli, o, lice radosti! Dobrodošao, dobro došao, dobrodošao, djede Husejnov! Ti si sunce, ti si mjesec. Ti si svjetlost nad svjetlošću! Pa neka te Allah blagoslovi, zauvijek kroz sve vijekove.

[5] Boljeg od tebe oči moje nikada nisu vidjele, i ljepše od tebe žene nikada nisu rodile. Stvoren si čist od svake mahane, kao da si stvoren onako kako si i sam želio.

[6] Muhammed je vođa dvaju svjetova i težih dvaju (svjetova), i dvije skupine Arapa i nearapa. Zaštitniče moj! šalji salavat i selam uvijek i zauvijek, na Tvoga voljenog, najboljeg među svim stvorenjima. Naš Vjerovjesnik, onaj koji naređuje na dobro i odvraća od zla – niko mu nije ravan – najboljeg u govoru od njega nema. Pozvao je Allahu, a oni koji Ga se čvrsto drže, su oni koji se drže užeta koje se ne prekida. O, Gospodaru! Tako ti Odabranika, ispuni naše ciljeve, pa oprosti nam ono što je prošlo, o Ti prostrane plemenitosti!

[7] Allah je najveći! Allah je najveći! Nema boga sem Allaha! Allah je najveći! Allah je najveći! I Allahu hvala pripada!

[8] Svitanje se pojavilo iz njegova lica, a noć se zamračila od njegove kose. Nadmašio je poslanike po časti i uzvišenosti, pokazao je puteve svojom uputom. Riznica plemenitosti, darivalac blagodati, vođa naroda ka njegovom Šerijatu. Najčistijeg porijekla, najuzvišenijeg roda, svi Arapi su u njegovoj službi. Drveće mu se kretalo, kamen je govorio, mjesec se rascijepio na njegov znak. Džibril mu je došao u noći Isra’a, a Gospodar ga pozvao u Svoju blizinu.

Postigao je časti, a Allah oprostio, ono što je prošlo od njegovog ummeta. Muhammed je naš predvodnik, pa je čast naša u njegovom odgovoru (pozivu).

[9] Muhammed je vođa dvaju svjetova i težih dvaju (svjetova), i dvije skupine Arapa i nearapa. Zaštitniče moj! šalji salavat i selam uvijek i zauvijek, na Tvoga voljenog, najboljeg među svim stvorenjima. Naš Vjerovjesnik, onaj koji naređuje na dobro i odvraća od zla – niko mu nije ravan – najboljeg u govoru od njega nema. Pozvao je Allahu, a oni koji Ga se čvrsto drže, su oni koji se drže užeta koje se ne prekida. O, Gospodaru! Tako ti Odabranika, ispuni naše ciljeve, pa oprosti nam ono što je prošlo, o Ti prostrane plemenitosti!

[10] Neka su blagoslov i mir na tebe, o, Allahov Poslaniče! Neka su blagoslov i mir na tebe, o, Allahov Miljeniče! Neka su blagoslov i mir na tebe, o, Allahov Zagovorniče!

[11] Svitanje se pojavilo iz njegova lica, a noć se zamračila od njegove kose. Nadmašio je poslanike po časti i uzvišenosti, pokazao je puteve svojom uputom. Riznica plemenitosti, darivalac blagodati, vođa naroda ka njegovom Šerijatu. Najčistijeg porijekla, najuzvišenijeg roda, svi Arapi su u njegovoj službi. Drveće mu se kretalo, kamen je govorio, mjesec se rascijepio na njegov znak. Džibril mu je došao u noći Isra’a, a Gospodar ga pozvao u Svoju blizinu.

Postigao je časti, a Allah oprostio, ono što je prošlo od njegovog ummeta. Muhammed je naš predvodnik, pa je čast naša u njegovom odgovoru (pozivu).

[12] Podari tako ti tvoje milosti, o Bože moj, onome ko ima malu poputninu. Dolazi siromah iskreno na Tvoja vrata, o Veličanstveni. Jer njegov grijeh je doista ogroman grijeh, stoga oprosti ogromni grijeh. Uistinu, on je (na ovome svijetu) stranac i usamljenik, griješan je, ponizan rob. Od njega dolazi i nepokornost i zaborav, i jedna nemarnost za drugom. Od Tebe je dobrota i vrijednost, nakon što podariš obilje.