Riječ mevlud potiče od arapske riječi ‘mevlid’ koja predstavlja mjesto ili vrijeme rođenja. Vremenom je značenje ove riječi nedvojbeno počelo da se koristi kao sinonim za rođendan, odnosno dan rođenja Muhammeda, s.a.v.a., kao i za ceremoniju, tj. svečanost obilježavanja ovog, za muslimane radosnog događaja. Riječ ‘mevlid’ u turskom jeziku je prihvaćena kao ‘mevlud’ pa je prirodno da se i na našim prostorima odomaćila kao takva, ako uzmemo u obzir sam utjecaj Osmanlija na islam u Bosni.
Danas se u bosanskom jeziku riječ mevlud koristi za sam Poslanikov, s.a.v.a., rođendan, 12. rebiu-l-evvela, kao naziv za pjesnički spjev o njegovom rođenju i životu, kao i za ceremoniju, odnosno svečanost proslavljanja rođenja Muhammeda, s.a.v.a.
Poznato je da sam Poslanik, s.a.v.a., nije proslavljao svoj rođendan niti su to radili njegovi prijatelji, a ni drugi muslimani dugi niz godina poslije njega, bježeći od mogućnosti da takva ceremonija vremenom poprimi odlike načina na koji hrišćani slave rođenje hz. Ise, a.s. Kako navode poznavaoci islamske historije, proslavljanje rođenja Poslanika, s.a.v.a., prvi su postavili Fatimije u Egiptu, i to tako da su u četvrtom stoljeću po hidžri slavili šest mevluda godišnje i to: Muhammedu, s.a.v.a., hz. Aliji, hz. Fatimi, hz. Hasanu i hz. Husejinu te vladajućem halifi. Ovi običaji izgubili su se sa propašću Fatimija, ali je običaj u sedmom vijeku po hidžri ponovo obnovljen od strane vladara Erbele el-Melikul-Muzzafer Ebu Se'ida.
Kako je opisano u izvorima iz tog vremena, tadašnje proslave mevluda obilježavale su se uz iznimno raskošne trpeze i velika okupljanja vjernika i učenjaka koji su bili darivani od strane vladara. Kasnije se običaj proslavljanja mevluda proširio i na druge islamske zemlje. Zanimljivo je to da se sadržaj i način slavljenja mevluda od zemlje do zemlje razlikuje, pa na primjer u Egiptu slavlje traje nekoliko dana prije i poslije 12 rebiu-l-evvela na otvorenom polju, gdje se podigne mnogo okićenih šatora, koji se uvečer osvijetle električnom rasvjetom. 12. rebiu-l-evvela je velika noć i tada je veselje najveće, a u danima koji prethode vjernici se okupljaju, šetaju, uče Kur’an, neko kupuje i prodaje, okupljaju se razni umjetnici i sl. Ovo veselje se dešava u Kairu, a prisustvuju mu stotine hiljada ljudi iz cijelog Egipta. U nekim drugim zemljama kao što su Alžir, Tunis i Maroko dešava se slično okupljanje koje, također, počinje nekoliko dana prije Poslanikovog, s.a.v.a., rođendana i ta noć se provodi bdijući, dok se pred zoru uče pobožne kaside i hvalospjevi u ime Muhammeda, s.a.v.a. Tako možemo zaključiti da se mevlud, kao opća javna svečanost počela slaviti prvi puta u Erbeli 1207. godine, ali i da je šireći se islamskim svijetom zadržao neka opća, ali i poprimio neka lokalna obilježja.
Najraniji podaci o mevludu u Turskoj, odakle je ovaj običaj, kao i sam islam, stigao na naše prostore, protežu se čak u doba Seldžuka Muzaferudina Gokborija, prvog vladara koji je povodom ove proslave priređivao gozbe i veselja na kojima je učestvovalo i stanovništvo. Na slavljima iz ovog doba moguće je uočiti karakteristike mevludskih svečanosti kakve se u Turskoj i danas mogu vidjeti. Kod Osmanlija, prvo učenje mevluda zabilježeno je 1589. godine, za vrijeme vladavine Murata III, iako neki smatraju da je početak obilježavanja mevluda vezan za period nakon što je napisan prvi mevludski spjev od strane Sulejmana Čelebija, tj. nakon 1409/10. godine, kada su druženja uz mevlud poprimila nova obilježja. Naime, uz dotadašnje vaazove i predavanja, mevludskoj svečanosti se uvode poetski sadržaji, koji su ponekad izvođeni i uz pratnju saza. Nakon toga je obogaćen i sa ilahijama i kasidama.
U staroj bošnjačkoj literaturi ne nalazimo mnogo informacija o obilježavanju mevluda u prošlosti, osim nešto malo sadržanih u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije. Tek nešto kasnije mevlud će biti spomenut u djelu Antona Hangija Život i običaji muslimana Bosne i Hercegovine. “Uoči Mevluda upale se kandilji na munarama kao i za ramazan i oba bajrama i pale se sve vrijeme dok Mevlud traje. Kada se Mevlud u džamiji uči, donose ljudi, koji Mevlud daju, šerbe u ibricima i maštrafama, čašama, obično plave, crvenkaste ili zelenkaste boje i idu od jednoga vjernika, pa i inovjerca, ako je u džamiji, do drugoga, te im daju da piju ovo šerbe. Neki ga piju iz maštrafe, a neki iz ibrika, kako već na koga reda dođe, ali će skoro svak prije nego će piti metnuti svoju vrlo tanku mahramu od beza na grljak od ibrika ili na čašu, pa pije preko one mahrame. To čine iz dva uzroka: prvo radi čistoće i zdravlja, a drugo jer im je to Muhammed preporučio. Šerbe piju vjernici na uspomenu kako je mati Muhammeda Pejgambera, s.a.v.a,, kada ga je rodila, zatražila i ispila čašu šerbeta.”
U Bosni se mevlud danas slavi tako da se na dan mevluda, tj. Poslanikovog, s.a.v.a., rođendana, u džamiji uči mevlud na turskom jeziku Sulejmana Čelebije, o kojem će više govora biti kasnije. Tom prilikom se u džamijama prisutnima dijeli slatko šerbe, a djeci slatkiši.
Određeni broj vjernika mevlud na dan 12 rebiu-l-evvela održava u svojim domovima uz prisustvo prijatelja i rodbine, uči se mevlud na turskom, a gosti bivaju ugošćeni hranom.
U Ilmihalu za svakog muslimana i muslimanku, objavljenom u Sarajevu 1942. godine, navodi se: “Rođenje našeg dragog pejgambera Muhammeda, s.a.v.a., ili Mevlud, po svojoj važnosti dolazi odmah poslije Ramazanskog i Kurbanskog bajrama”. Iz ovoga jasno vidimo kolika važnost se u životu bosanskog muslimana pridaje ovom događaju.
Kada govorimo o samoj ceremoniji, odnosno svečanosti obilježavanja mevluda, najvažniji momenat je učenje ili recitiranje spjeva. U mevludskim spjevovima posebno se naglašava poslanikovo rođenje, zatim Miradž (uspeće na nebo), prva objava, borba za širenje islama, Hidžra (preseljenje muslimana iz Mekke u Medinu), stvaranje islamske države te na kraju i sama smrt Poslanika, s.a.v.a.
Mevlud kao književna vrsta
Mevlud kao poetska književna vrsta pisan je od strane islamskih učenjaka, alima i pjesnika, koji su se divili liku i djelu najboljeg i najodabranijeg od svih poslanika. Ovakvim spjevovima su pokušali poezijom da iskažu svu ljepotu i svoje viđenje određenih dijelova Poslanikova života, a posebno njegovo rođenje. Već smo ranije spomenuli mevlud na turskom jeziku, koji je i najpoznatiji na ovim prostorima, a to je ujedno i najpopularniji mevlud u svijetu. Radi se o ranije pomenutom mevludu Sulejmana Čelebije iz Burse. Preveden je i na engleski jezik, a po uzoru na njega napisani su i mevludi na perzijskom, bengali, urdu i drugim svjetskim i lokalnim jezicima. Sulejman Čelebi bio je imam Ulu-džamije za vrijeme sultana Bajezida I, a titulu ‘čelebi’ mogao je da nosi samo izuzetan alim i učevan čovjek.
Originalni naziv djela kod nas poznatog kao Mevlud bilo je Vesiletun-Nedžat ili u prijevodu Sredstvo spasa. Ovo djelo napisano u formi mesnevije inspirisano je ljubavlju prema djelima i životu Poslanika, s.a.v.a., rimuju se prvi i drugi stih svakog distiha, a kada je u pitanju metrika, spjevan je u jedanaestercu te se lahko pjeva prema ritmu jedne stare popularne turske melodije.
Dr Fehim Nametak, u svom predgovoru uz Mevlud Bursali Sulejman-Čelebije, na str. 4, Sarajevo 1973. godine, koji je sam preveo i priredio, kaže i ovo: “Svoje znamenito djelo Vesiletun-nedžat (Mevlud) napisao je potaknut jednim događajem koji se zbio u Ulu džamiji dok je on bio imam. Ovaj događaj, ukratko ispričan, tekao je ovako: neki perzijski vaiz (propovjednik) za vrijeme vaza, tumačeći 285. ajet sure Bekare, pogriješio je pomiješavši ovaj ajet sa 253. ajetom iste sure pa je rekao da među pejgamberima nema razlika, pa ni Muhammed, s.a.v.a., nije uzvišeniji od Isa, a.s. Tu se našao neki Arap koji je to pobio tumačeći isključivo 253. ajet, a kako je narod stao uz vaiza, tu je Arap krenuo u obilazak Arabije, Egipta, Halepa i pribavljao fetve protiv vaiza; čak mu je pribavio i smrtnu osudu.
Potaknut, dakle, ovim slučajem i ljubavlju prema posljednjem Božijem Poslaniku, s.a.v.a., Sulejman Čelebi je spjevao pet distiha od kojih je prvi:
Olmeyub Isa göğe bulduğu yol
Ummetinden almagicün idi ol.’
(Isa nije umro, našao je put ka nebu,
on je to učinio da bi pripadao tvome ummetu).
Zatim je ovo djelo stih po stih nastavljao i završio 1409. godine.”
Mevlud Sulejmana Čelebije na bosanski jezik preveo je hafiz Salih Gašević 1878/79. godine i pisao ga je arapskim pismom na bosanskom jeziku (alhamijado pismom). Redakcija ovog mevluda kojom je dobio oblik u kakvom ga danas možemo pronaći obavljena je od strane Džemaluddina ef. Čauševića i Mehmeda ef. Handžića te su štampana brojna izdanja ovog mevluda jer je bio rado izvođen u narodu.
Računa se da je Gaševićev Mevlud dosad doživio tridesetak izdanja, što govori da je bio odlično prihvaćen i popularan. Tome je doprinijelo i to što je on, kao i Čelebijin Mevlud, prepjevan u jedanaestercu, pa se lahko učio po istoj melodiji.
Po uzoru na književnike i pjesnike islamskih zemalja širom svijeta i bosanski pjesnici okušali su se u pisanju mevludskih spjevova. Takve pjesničke zbirke bosanskoj kulturnoj baštini ostavili su već spomenuti hafiz Salih Gašević, Muharem Dizdarević (Muhamed Rušdi), Arif Sarajlija, hfz. Seid Zenunović, Musa Ćazim Ćatić, dr. Safvet-beg Bašagić, Šemsudin Sarajlić, Rešad Kadić, Ešref Kovačević i drugi.
Muharem-aga Dizdarević, čiji je pseudonim Muhammed Rušdi (1825-1905), prepjevao je u dvije varijante na našem jeziku Čelebijin Mevlud. Mevlud se širio prepisivanjem i učio u Hercegovini, gdje se i danas ponegdje uči. Nikad nije štampan kao posebna knjiga. Obje njegove varijante objavio je dr. Abdurrahman Nametak u Monografiji i tekstovima Muhammeda Rušdije, Sarajevo 1981. godine, zajedno sa ostalim njegovim spjevovima.
Musa Ćazim Ćatić (1878-1915) objavio je u Beharu, god. V/1904, str. 33-36, svoju poznatu poemu Lejlei-mevlud, u šesnanestercu.
Arif-ef. Brkanić – Sarajlija (Sarajevo 1861 – Novi Pazar 1916?), preveo je i prepjevao Čelebijin Mevlud na našem jeziku. Mevlud je prvi put štampan alhamijado pismom 1329/1909. god u Istambulu. Drugo ćirilično izdanje Mevluda štampano je 1976. Mevlud se i danas uči u Novom Pazaru i njegovoj okolini. U našim krajevima je nepoznat.
Safvet-beg Bašagić (1870-1934) spjevao je Mevlud na našem jeziku, u kome je donekle odstupio od klišea Čelebijinog Mevluda. Štampan je latiničnim pismom 1924. godine. Naročito mu je zapažen Mi‘radž, kao posebno poglavlje u sastavu Mevluda, koji se i danas rado sluša i na mevludima recituje, a spjevao ga je po uzoru na Mi‘radžijju na turskom jeziku od Sabita Užičanina.
Hafiz – Seid Zenunović (1875-1932), spjevao je svoj Mevlud, po uzoru na mevlude Sulejmana Čelebije i Gaševića, na našem jeziku. Mevlud je štampan 1929. godine alhamijado pismom.
Hafiz – Muhammed Spužić je spjevao Mevlud poslije 1930. godine i predao ga na štampanje, ali nije nikad objavljen.
Mahmud Džaferović je priredio svoj Narodni mevlud i štampao ga 1941. godine u Dubrovniku. Mevlud je, zapravo, potpuna kopija Gaševićevog Mevluda s neznatnim izmjenama.
Šemsudin Sarajlić (1887-1960) sastavio je svoj Mevlud na našem jeziku u dvanaestercu ‘uz pomoć arapskih i turskih izvora’, kako to sam autor kaže. Mevlud je objavljen u Zemzemu broj 10-12, godine 1986.
Vehbija Hodžić (1912-1980) spjevao je Mevlud na našem jeziku i štampao ga u vlastitoj nakladi 1962. godine u Novom Pazaru, u čijem se kraju i danas uči.
Rešad Kadić (Sarajevo, 1912 – 28. 12. 1988.) spjevao je Mevlud i prvo izdanje mu je izašlo 1963. godine. Dosad je doživio više izdanja i dobro je primljen.
Dr. Fehim Nametak je preveo Čelebijin Mevlud s turskog jezika, zatim prepjevao Gaševićev Mevlud.
Ešref Kovačević je spjevao svoj mevlud pod naslovom Muhammed Resulullah i štampan je 1981. godine.
Kada je riječ o načinu izvođenja mevludskog spjeva, u nekim krajevima je običaj da se izvodi srčanije nego u drugim, ali je za cijeli prostor Bosne i Hercegovine karakteristično obilježavanje učenja mevluda u mjesecu ili na dan Poslanikova, s.a.v.a., rođendana ali i tokom cijele godine.
Mevludske svečanosti danas
Putujući po Bosni i Hercegovini, za vrijeme i poslije rata, autorica knjige ‘Biti musliman na bosanski način’, norveška antropologinja Tone Bringa, dotakla se, između ostalog, i teme mevluda (ovdje govorimo o mevludskim svečanostima koje se održavaju izvan okvira mjeseca rebiu-l-evvela).
Kao što smo i sami svjedoci, a kako je to i autorica primijetila, mevlud je okarakterisala kao jedan od najprestižnijih vjerskih obreda koji nije obavezan, ali je poželjan i lijep. Mevlud koji vjernici upriličavaju u svojim kućama ima porodični karakter sa ciljem zbližavanja rodbine, ali i ‘zarađivanja sevapa’. Povodi za učenje mevluda mogu biti najraznovrsniji, od rođenja djeteta, vjenčanja, kupovine kuće, useljenja u stan, u novije vrijeme i povodom diplomiranja na fakultetu, kupovine auta i sl. Povodom svečanog događaja saziva se šira rodbina, komšije, prijatelji, kao i jedan ili više imama.
U seoskoj sredini običaj je da žene pozvane na mevlud pripreme neko jelo po svom nahođenju, ali češće po odabiru domaćice, u cilju postizanja što raznovrsnije sofre i donesu ga sa sobom na dan učenja mevluda. Mevlud se obično uči nakon što se klanja zajednički namaz. Učenje mevluda izvode bule, ali i ukućani koji organizuju mevlud u svom domu ako izraze želju, te se mevlud uči naizmjenično od strane više osoba koje mevludski spjev raspodijele na dijelove te ga tako ispjevaju. Učiti mevlud u vlastitom domu pohvalan je i lijep čin, a u narodu se smatra sevapom, ali i izaziva ponos ukućana, posebno ako se radi o mlađem članu porodice. Također, posvećuje se posebna pažnja načinu, odnosno, boji glasa i emociji prilikom učenja mevluda pa će prisutni nerijetko ocijeniti najljepšim učenje onoga koji je uspio probuditi najviše osjećaja među slušaocima, a nerijetko se izazovu i suze.
Rijetko se mevlud uči u okviru okupljanja povodom dženaze, kao što je to slučaj na primjer u Turskoj, posebno u Anadoliji gdje je mevlud neizostavan dio dženaze, a uče ga žene u kući preminulog, gdje se poseban akcenat stavlja na emotivnost učenja. Međutim, postoji praksa učenja mevluda u sklopu tevhida koji se uči četrdeseti dan nakon smrti.
Mevludu obično prisustvuju i muškarci i žene, ali mogu biti i posebno. Obično ga predvodi jedan ili više hodža. Autorica knjige je, također, napravila razliku između mevluda u gradskoj i seoskoj sredini, opisujući gradski mevlud kao dosta religiozniji gdje su bule mevlud učile ‘naglašeno emotivno’. Običaj je da se nakon što se prouči mevlud, prisutni počaste hranom i pićem. Zatim, mevlud se danas često i saziva za žene, u džamiji, koji je ujedno i prilika za druženje, upoznavanje, posjete utjecajnih žena koje održe predavanja za sestre muslimanke na polju islama i ahlaka, a koje domaćice ugoste uz sohbet.
Zatim, česti su još i Šehidski mevludi koji se održavaju na spomen obilježjima šehidima palim u proteklom ratu, na dan otvaranja spomen obilježja ili u znak sjećanja na drage šehide, kada se obično prouči Ja-Sin i mevlud. Osim ovih vrsta mevluda, postoje i tradicionalni mevludi koji se održavaju na dovištima i drugim lokacijama koje su iz određenih razloga posebne za lokalno stanovništvo ili širu zajednicu. Tako je običaj da se mevludi tradicionalno održavaju određenog dana u tom i tom mjesecu svake godine, kao što se održava svake godine prve subote u avgustu mjesecu u džamiji u Džebaru, gdje se okupi na hiljade vjernika.
Poznat je i tradicionalni mevlud na Vrelu Bune, odnosno, Blagajskoj tekiji koji se tradicionalno održava od 1975. godine. O kakvom se događaju radi najbolje govori činjenica da se na dan održavanja mevluda na ovom mjestu zna okupiti i do 20 000 ljudi.
Danas se mevludi održavaju svake godine u skoro svakom mjestu u Bosni i Hercegovini, neki manje, neki više posjećeni. Na poznatijim mevludima na otvorenom prisutna je i pojava prodavača raznih suvenira, poslastičara, hrane, ali i ringišpila za dječiju zabavu pa u novije i vrijeme i kulturno-zabavnih sadržaja muzičkog karaktera, što se i podrazumijeva, jer su velika narodna okupljanja uvijek i mjesto i prilika za obavljanje kupoprodaje. Ovakva praksa posebno se odomaćila u seoskoj sredini gdje mevludske svečanosti poprimaju pomalo vašarski karakter, izlazeći pri tome iz okvira tradicije mevluda na ovim prostorima.
Ove promjene posebno su uočljive posljednjih godina, a u kom pravcu će mevludska okupljanja da se razvijaju u budućnosti, ostaje da se vidi, ali je promatranjem ovih promjena lahko uočiti da proces još traje te da možemo govoriti o tradiciji u nastajanju.
Literatura
- Vjerski obredi muslimana u Bosni i Hercegovini, Enver Mulahalilović, Sarajevo, 1989.
- Türklerde Cenaze Törenleri Bağlamında Mevlid Okuma Geleneği. prof. dr. Fuzuli Bayat, Sosyal Bilimler Dergisi. sy. 19, 2008.
- Jezičke karakteristike mevluda hfz Saliha Gaševića, Admir Muratović, Tuzla, 2014.
- Dvije, tri o mevludu, Izabrana djela Mehmeda Handžića, izdavačka kuća Ogledalo, Sarajevo.
- Biti musliman na bosanski način, Tone Bringa, Sarajevo, 1997.
prof. Danijela DELIĆ
PREUZETO: https://bastina.ba/
